#etničko | Explore Tumblr Posts and Blogs

ahmatsila95 · 11 months

Text

Put Čečena (Revolucija)

Čečenija je devedesetih godina osetila sve strahote rata. Prvo kroz sukob separatista sa federalnim snagama, a potom i kroz građanski rat. Ipak, na veliko iznenađenje ostatka sveta, Čečeni su se relativno brzo oporavili od demografske, ekonomske i privredne katastrofe koju rat sa sobom nosi.

Nakon tri godine postojanja „Čečenske Republike Ičkerije“, prvobitne akumulacije kapitala nakon prvog talasa privatizacije u Ruskoj Federaciji, a potom i serije geopolitičkih uspeha, Moskva se odlučila na odlučnu akciju u Gruziji.

Pod serijom geopolitičkih uspeha na ovom mestu pre svega možemo smatrati uspostavljanje kontrole nad delovima Gruzije: AR Abhazijom 1992. i 1993. godine u potpunosti, izuzev južnog Gali distrikta, najvećim delom Južne Osetije, uz instaliranje poslušne vlasti Aslana Abašidzea u primorskoj AR Adžariji na jugu države. U sve tri oblasti Moskva je devedesetih godina posedovala ozbiljne vojne kontigente.

Svakako, mora se napomenuti da je Gruzija u ovom periodu bila razorena dvostrukim građanskim ratom, kako sa separatistima, tako i među Gruzinima, ali i da je bila devastirana ekonomskom krizom. Gruzini su u Južnoj Osetiji doživeli etničko čišćenje velikih razmera, baš kao i Osetini iz delova Južne Osetije koji su bili pod kontrolom Gruzina, ali i drugih delova ove južnokavkaske države.

Gruzini u Abhaziji su pored etničkog čišćenja bili i žrtve genocida, koji je izveden od strane abhaskih separatističkih snaga, uz podršku „Konfederacije planinskih naroda Kavkaza“, terorističko-džihadističke organizacije na čijem de-fakto čelu je bio potonji lider džihadističkog pokreta u Čečenskog Republici Ičkeriji, koji u prvi plan izbija nakon smrti prvog čečenskog lidera nakon samoproglašenja samostalnosti 1991. godine Džohara Dudajeva.

Ime ovog teroriste je Šamil Basajev. Tako se Basajev istovremeno tokom ’92. i ’93. godine nalazio na strani koja je uživala političku, vojnu, materijalnu i finansijsku podršku Moskve u Abhaziji, ali i na strani zakletih protivnika bilo kakve ruske vlasti nad susednom Čečenijom. Basajev je za svoje „zasluge“ tokom sprovođenja masovnih i svirepih zločina nad gruzijskim civilima Abhazije, prvobitno čak bio i odlikovan ordenom „Narodnog heroja“ od strane separatističke vlade u Suhumiju.

Pored paralizovanja Gruzije i ostvarivanja direktnog uticaja na spoljnopolitički kurs ove države preko poslednjeg ministra spoljnih poslova SSSR i drugog predsednika Gruzije Eduarda Ševarnadzea, Moskva je tokom rata u Azerbejdžanu pokazala da se nijedan sukob na južnom Kavkazu ne može razrešiti bez njene odluke, zadržavajući značajan kontigent vojnih snaga u Jermeniji, uz snažan uticaj na zvanični Baku.

Slična je situacija i u centralnoj Aziji gde su tokom građanskog rata u Tadžikistanu (1992. – 1997. godina) sve zainteresovane strane uvidele da se bez pristanka Kremlja ne mogu donositi važna rešenja. Moskva je nakon 1994. obnovila i svoj uticaj u Kaspijskom basenu i uspela da zadrži u svojoj političkoj orbiti i energentima bogati Kazahstan.

Te, 1994. godine se u rusku sferu interesa se nakon izbornog poraza prorumunskih unionista vratila i Republika Moldavija, baš kao i Ukrajina posle trijumfa umerenog Kučme nad suverenistom Kravčukom, odnosno Belorusija nakon ubedljive pobede Lukašenka nad Šuškevičem i Kebičem.

Bilo je logično da nakon uspostavljanja političke kontrole nad većim delom bivšeg SSSR, Moskva odluči da uspostavi i punu kontrolu nad sopstvenom teritorijom. Prvi čečenski rat je započeo kao „Akcija uspostavljanja ustavnog poretka“ oružanih snaga RF. Moskva je u tom momentu protiv sebe imala ujedinjena čečenska plemena, izuzev krajnjeg severa republike, gde su vladali naslednici u Groznom još krajem 1991. godine poraženog „Komiteta nacionalnog spasa“ odnosno „Privremenog saveta“.

Reč je bila o „antidudajevskoj opoziciji“ na čijem čelu je stajao Umar Avturhanov, kasnije general-major ruske Poreske policije. Avturhanov je uživao snažnu podršku u Nadterečnom rejonu Čečenske Republike. Kao što Avturhanov nije uspeo da ostvari sopstvenu ambiciju i postane lider cele Čečenije, pošto je njegov uticaj u Groznom marginalizovan još 1992. godine, on je ostao lider svog rejona kojim Dudajev nikada nije do kraja i u potpunosti ovladao.

Avturhanov je pripadnik klana Pjašhoj, jedinstvenog po tome što ne ulazi u sastav nijednog čečenskog plemena, kao i po tome što ima sopstvenu svetu goru „Pjašhoj-Lam“. Avturhanov ipak nije dominirao celim klanom, pošto se najveći broj pripadnika ovog klana nalazio u jednom od zapadnih rejona Čečenije i u Prvom čečenskom ratu se borio na strani separatista. Avturhanov i njegova porodica, baš kao i najveći deo Nadterečnog rejona su bili pod snažnim uticajem zasebnog sufističkog učenja i kao takvi posebni u odnosu na najveći broj sunarodnika.

Sukobi opozicionih snaga koje je shodno opozicionom sporazumu Avtruhanov-Gantamirov-Hasbulatov od 29. avgusta 1994. godine predvodio Bislan Gantamirov i oružanih formacija ČRI su započeli sredinom 1993. godine i eskalirali 1994. kada su prvo „dudajevci“ bezuspešno pokušali da preuzmu kontrolu nad Nadterečnim rejonom, a potom i „avturhanovci“ i „gantamirovci“ da uđu dublje u teritoriju ČRI i preuzmu Grozni.

Pristalice „Privremenog saveta“ odnosno antidudajevski blok, u velikoj meri potpomognut ruskim snagama ne samo u oružju i opremi već i ljudstvu, započeo je operaciju „Juriš“, koja je za cilj imala zauzimanje Groznog. Grad je napadnut iz tri (prema nekim podacima i sva četiri) pravca. Pre samog naleta bio je meta žestoke artiljerijske pripreme, udara iz vazduha i neselektivnog granatiranja. Broj civilnih žrtava je bio veliki.

Izuzev otpora u zapadnom predgrađu, opozicione snage i ruski vojnici nisu naišli ni na kakav otpor. Bez većih problema su se probili do samog centra grada, zauzeli sedište televizije, a potom i prišli sedištu predsedničke administracije. Kada su prva tri tenka prišla predsedničkoj administraciji i jedinica ruskih specijalaca iz Podmoskovlja otvorila vatru na Dudajevljevu rezidenciju, došlo je do silovitog udara snaga ČRI. Akteri ove bitke koji su uspeli da prežive i vrate se iz Čečenije, kao i vojni komentatori lista „Vojnik sreće“ su opisivali tu situaciju detaljno i u više navrata narednih godina. Slikovit prikaz jednog od učesnika borbi sa ruske strane.

„Prvi specijalci su prišli Rezidenciji. Sve je bilo neobično tiho. Na ulici nije bilo nikog. Mi smo parkirali tri tenka, iza nas je nailazila malobrojna pešadija i nekoliko vojnih novinara. U jednom momentu čuo se neartikulisan povik. Nesnosna buka. Sastavili su se nebo i zemlja. Rafali na sve strane, štektanje automata, prasak bombi, geleri, pojedinačni pucnji. Jauci i uzvici bola. Ležao sam uz bok tenka, nisam ni osetio kada me je zakačio geler i pogodio metak. Ništa nisam čuo, buka je bila nesnosna. Sve dok me jedan od saboraca nije povukao za ruku i prenuo, nisam podizao glavu. Tek kada smo krenuli u rastrzano povlačenje uvideo sam razmere katastrofe. Na desetine naših saboraca je ležalo mrtvo unaokolo. Izvlačili smo što smo više mogli ranjenika, neki od njih su nažalost ostali da leže u nemoći. Jedan je sebi presudio pre nego što je pao u ruke „dudajevcima“. Iskustva ranijih zarobljenih su govorila da je smrt zlatna u odnosu na ono što vam oni mogu prirediti“.

Na delu je bila klasična akcija prepada. Dudajevci su svesno pustili opozicionare duboko u grad. Kompletan sistem odbrane je funkcionisao savršeno sinhronizovano. Od otpora na ulazu u grad koji je služio samo kako bi predupredio eventualnu sumnju napadača, preko svesnog puštanja glasina kako je Rezidencija pala pod kontrolu gradske „Pete kolone“, pa sve do uzdržavanja od ispaljivanja ijednog metka, dok signal za paljbu nije dat.

Zasedu u centru grada su pripremili i izveli džihadisti Šamila Basajeva, koji su direktno učestvovali u ratu u Abhaziji i sudelovali u proterivanju lokalnog nečečenskog stanovništva, kao i opozicionih snaga. Basajev je rukovodio akcijom lično, a operaciju je osmislio zajedno sa Dudajevim.

U zarobljeništvu se tako našlo blizu 30 pripadnika ruske armije, više desetina čečenskih opozicionara, život je izgubilo preko 500 ruskih vojnika i opozicionara (od 1.200 koliko ih je učestvovalo u napadu na grad), dok je od 40 tenkova koliko je ušlo u grad, Grozni napustilo svega 18. Ostali su uništeni ili zarobljeni.

Još jedna, kasnije veoma važna ličnost, koja je uzela učešće u ovoj bitki na strani ČRI jeste Ramzan Kadirov. Danas predsednik Čečenske Republike, odnosno apsolutni gospodar ovog subjekta Ruske Federacije, tada je kao mladić sticao svoja prva borbena iskustva i baš kao i njegov otac Ahmad Kadirov, muftija čečenski, bio na strani Džohara Dudajeva u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka.

I otac i sin Kadirov, docnije prvi i drugi predsednik Čečenske Republike pod kontrolom Ruske Federacije, u to vreme su blisko sarađivali sa Šamilom Basajevim u ispunjavanju ratnih zadataka. Klan kojim je dominirala njihova porodica bio je izuzetno važan kako zbog visokog religijskog obrazovanja i uticaja, tako i zbog veoma izraženih ratničkih sklonosti.

U predvečerje Prvog čečenskog rata, vladalo je jedinstvo gotovo svih čečenskih klanova, izuzev već opisanih opozicionih snaga sa severo-zapada Čečenije. Kasniji lideri međusobno suprotstavljenih frakcija Mashadov, Basajev, Kadirov, Umarov, Zakajev bili su pod više ili manje izraženom kontrolom Dudajeva i njihove duboke ideološke, interesne i političke razlike nisu dolazile do punog izražaja.

Odmah do Basajeva na ovoj konferenciji za medije 1995. godine sedi Ahmed Kadirov. Ova serija pretnji izrečena je u vreme najžešćih okršaja snaga ČRI i Vojske RF. Tadašnji saveznici, koji sede rame uz rame, ubrzo će postati ljuti protivnici.

Prvo koncepcijskog tipa, a onda i na ličnom nivou. I upravo će Basajev biti odgovoran za teroristički akt 2004. godine 9. maja, na paradi priređenoj u čast Dana pobede, na fudbalskom stadionu FK Dinamo u Groznom. U tom napadu, život je izgubio upravo muftija Kadirov, koji je bio i glavna meta napada.

Basajev je deklarisani terorista. Nakon sloma ČRI, on se povukao prvo u čečenske, a onda u dagestanske i inguške šume. Zajedno sa džihadističkim saborcima organizovao je seriju terorističkih napada kako na snage novouspostavljene Čečenske Republike, tako i na ruske vojnike u Čečeniji, ali i na ruske civile.

Odgovoran je za napad na stambene blokove u predgrađu Moskve 1999. godine, za masakr dece u gradu Beslanu u Severnoj Osetiji, na prvi dan škole 2004. godine, kada je život izgubilo 334 civila. Basajev i njegovi teroristi su odgovorni i za napad na pozorište „Dubrovka“ u Moskvi, 2002. godine, kada je život izgubilo 130 civila,kao i brojne druge akte zločina.

Basajev je Čečeniju zamišljao kao deo Kavkaske Islamske Konfederacije, države koja će počivati na šerijatskom pravu, u kojoj neće biti mesta za „neinkorporirane manjine“, državu koja će biti temelj evropskog dela, budućeg svetskog kalifata.

Ni Ahmed ni Ramzan Kadirov, iako verujući muslimani, nikada se nisu slagali sa ovakvom politikom. Uprkos tome što nisu a-priori sekularisti i protivnici šerijatskog prava, ne isključuju ni nacionalnu komponentu čečenskog bića, ali takođe ne žele da stvore društvo koje će u potpunosti isključiti sve civilizacijske tekovine koje su duboko ugrađene u čečensko biće i koje ovaj narod čine delom „ruskog sveta“ i u širem smislu – Evrope.

Basajeva je rat zatekao u Moskvi, gde je radio kao prodavac video-igara. Odmah po izbijanju čečenske revolucije, našao se među prvim pristalicama izdvajanja Čečenije i vrlo brzo se nametnuo kao lider militanata. Vojno znanje koje je stekao u SSSR unapređivao je u direktnim okršajima, a neznanje nadomešćivao okrutnošću i surovošću, prvo nad Gruzinima u Abhaziji i Jermenima u Azerbejdžanu, a potom i nad Rusima u Čečeniji. Basajev je bio pristalica politike „neuzimanja talaca“. U ČRI je dosegao titulu „generala“, a posthumno i „generalisimusa“.

Ubijen je juna 2006. godine u specijalnoj akciji FSB u Ingušetiji, iako postoje informacije kako je poginuo greškom, prilikom sastavljanja eksploziva u pripremi novog terorističkog nedela. [5] Poslednjih godina života na bio je optužen i za kovanje zavere koja je za cilj imala lišavanje života pojedinih lidera iz zapadne Evrope, poput Tonija Blera. Basajev je jedan od glavnih krivaca za unutarčečenski sukob do kog je došlo nakon pogibije Dudajeva u širokom obimu. Njegovi anticivilizacijski svetonazori, nepatvorena mržnja prema svemu i svakome ko se ne uklapa u njegov profil „istinskog muslimana“, sklonost ka konfliktima i naglost, odredili su dalji razvoj ČRI, njenu izolaciju, interne sukobe i naposletku raspad pod udarom federalnih snaga.

Nakon novembarske katastrofe Jeljcin je odlučio da potpiše ukaz 9. decembra 1994. godine, kojim je doneta odluka o otvorenom stavljanju u borbeno dejstvo Vojske Ruske Federacije na prostoru Čečenije. Samo dva dana kasnije, ruski vojnici su ušli na teritoriju koja se nalazila pod kontrolom „dudajevaca“. Borbe su bile oštre i svakodnevne, a žrtava sve više na obe strane.

Razaranja koja je Grozni doživeo u novembru su bila neuporediva sa devastirajućim bombardovanjem i sa zemlje i sa neba tokom decembarskog okršaja. U drugoj polovini meseca, ruske snage napokon stižu do Groznog. Uporedo sa ratnim okršajima vodili su se i pregovori Moskve i predstavnika ČRI, ali bezuspešno. Tadašnji ministar odbrane RF Pavel Gračjov najavljivao je brzi slom ČRI ističući kako su samo dva desantska puka ruske vojske dovoljna da zauzmu Grozni. Naravno, istina je ipak bila drugačija. U tom momentu još uvek u velikoj meri ujedinjeni, Čečeni pokazuju zavidan nivo vojne organizovanosti.

Nakon pobede u bitki za Hankalu i zauzimanja aerodroma i strateški važnog prostora nadomak Groznog, započet je silovit udar na Grozni federalnih snaga iz tri pravca. Nakon oštre i neselektivne artiljerijske pripreme koja je izazvala veliki broj izbeglica i civilnih žrtava, u grad je ušlo preko 250 oklopnih vozila i tenkova ruske vojske 31. 12. 1994. godine.

Ponovila se istorija. Ruske snage su se relativno lako probile do centra grada, zauzele sedište administracije predsednika, parlamenta, železničku stanicu. I dospeli u okruženje. Nakon četiri dana ogorčenih borbi, bataljon Majkopske brigade je izgubio blizu 160 vojnika, njih preko 100 je zarobljeno, a život je izgubio i komandant Savin. Sličnu sudbinu su doživeli i vojnici Petrakuvskog motorizovanog puka. Nakon samo jednog dana borbi, u stroju je ostalo svega 30% vojnika u odnosu na broj onih koji su ušli u grad poslednjeg dana prethodne godine.

Ruske snage ipak nisu odustajale. Uz podršku avijacije i artiljerije, uspeli su da zauzmu gradski aerodrom, sedište predsedničke administracije i još neke privredno važne objekte u centru grada. No, nakon 20 dana ogorčenih uličnih borbi ruski vojnici su vladali samo jednom trećinom grada. Stoga, početkom februara pristiže pojačanje ruskoj vojsci. U tom momentu, u Groznom se borilo preko 70.000 pripadnika federalnih snaga.

Tokom februara, nove snage su pokušale i nakon velike borbe i ozbiljnih gubitaka uspele da preseku magistralni put Baku – Rostov i na taj način okruže grad sa sve četiri strane. Kada je 06. marta Šamil Basajev sa svojim „Abhaskim bataljonom“, sačinjenim od Čečena koji su se borili protiv Gruzina 1992. i 1993. godine u Abhaziji, napustio grad – on je u potpunosti prešao pod kontrolu ruske vojske. Moskva je ubrzo formirala sebi lojalnu administraciju na čije čelo je stao Avturhanov..

Ipak, ratna pobeda je bila daleko. Potpuno devastirani, razoreni Grozni nije bio podesan ne samo za život čečenskih civila, već ni za snabdevanje ruskih vojnika. Snage ČRI su se povukle u teško dostupne planine i započele sa gerilskim tipom ratovanja. Ruske vojne žrtve su bile velike i rasle su iz dana u dan. Kontinuirani sukobi dovodili su i do porasta međusobne netrpeljivosti oružanih snaga na svim nivoima.

Kulminacija je usledila u proleće 1995. godine kada je pri operaciji „čišćenja sela od terorista“ likvidirano više stotina čečenskih civila shodno podacima OUN, odnosno 114 lica prema podacima ruske organizacije „Memorijal“.

Ovaj sukob je izazvao kako još izraženiji antagonizam prema ruskim snagama među Čečenima, tako i veoma negativne reakcije širom RF. Pored velikog broja stradalih ruskih vojnika, slika razaranja i drugih ratnih užasa, još jedan element je doprineo sve izraženijem otporu ruske javnosti ratu u Čečeniji – terorizam.

Iako će kasnije zapravo motivisati rusku javnost na borbu, sredinom devedesetih godina, kombinovan sa užasavajućim društveno-ekonomskim stanjem, doprineo je demoralizaciji, višem stepenu straha i sve izraženijem osećaju nespokoja među građanima naročito urbanih celina RF. Čečenski napadi su bili kontinuirani, usmereni na tačno određene ciljeve i uglavnom izvođeni podmetanjem bombi i upotrebom drugih eksplozivnih naprava.

Istovremeno, na terenu su masivne ruske snage bile iscrpljene. Meta konstantnih gerilskih udara, u okruženju koje definitivno nije bilo prijateljski orijentisano, pripadnici ruskih oružanih snaga su bivali sve demoralizovaniji da učestvuju u ratu kom se nije video kraj.

Juna meseca, Šamil Basajev je sa još 150 sebi lojalnih boraca izvršio napad na gradić Budjonovsk u Stavropoljskom kraju. Tom prilikom je zauzeo bolnicu i preko 2000 ruskih civila držao kao taoce. Nakon nekoliko dana ogorčenih borbi ruskih specijalaca, započeti su pregovori u formatu Černomirdin – Basajev. Ruske vlasti su bile prinuđene da dozvole Basajevu povratak u Čečeniju zajedno sa 120 zarobljenika koje je pustio po ulasku na teritoriju pod kontrolom ČRI. U ovom napadu je poginulo preko 140 Rusa od čega 46 pripadnika specijalnih snaga, dok je istovremeno poginulo 19 Basajevljevih pratilaca.

Nakon ovog akta Moskva je odlučila da pokuša sa uspostavom primirja i otpočinjanjem pregovora sa predstavnicima ČRI. Pregovori su doveli do mira koji je bio konstantno narušavan i vodio ka novoj eskalaciji nasilja. Ipak, ovaj period koji je Moskva iskoristila za sprovođenje izbora na delu teritorije Čečenije koju je kontrolisala, pripadnici ČRI su koristili za pregrupisanje i spremanje za nove napade.

I zaista, do novog velikog napada i to ponovo izvan Čečenije je došlo u januaru 1996. godine. Meta je bio grad Kizljar u Dagestanu, sa dominantno ruskim stanovništvom. Tom prilikom je u lokalnoj vojnoj bazi ubijeno blizu 80 ruskih vojnika.

U isto vreme, pristalice ČRI započinju sa sličnim akcijama napada na ruske građane i van granica RF. Tako, u Istanbulu dolazi do napada na brod na kom je u tom momentu bilo preko 100 ruskih turista i radnika. Nakon dvodnevnih pregovora pripadnici ČRI su se predali turskim vlastima, dok je događaj izazvao i relativno masovne demonstracije podrške Čečenima u gradovima širom Turske.

Kako je vreme odmicalo, tako su pripadnici ČRI postajali sve ambiciozniji u svojim naumima, kada je o povratku kontrole nad čečenskim gradovima reč. Marta meseca je usledio napad na Grozni koji jeste bio preuranjen, ali je uzrokovao nove, velike žrtve na ruskoj strani i potrebu za slanjem dodatnih snaga u Čečeniju. Sve dezorijentisaniji ruski oficiri počeli su da prave i ozbiljnije greške.

Nadomak sela Jarišmardi, snage ČRI su načinile zasedu ruskim trupama koje su se kretale u velikom broju sa više desetina oklopnih vozila. Čečeni su se organizovali u lokalnom klancu i koristivši konfiguraciju terena kao i očito loše informisanje ruskih snaga izvršili napad koji je uzrokovao jedan od najvećih pokolja ruskih trupa u ovom ratu. Gotovo svaki drugi pripadnik 245. motorizovanog puka je poginuo, dok je gotovo kompletna tehnika uništena. Ovo je istovremeno bila jedna od najvećih bitaka u kojima je na strani ČRI učestvovao odred avganistanskih mudžahedina.

Samo pet dana kasnije, dolazi do jednog od ključnih momenata u novijoj čečenskoj istoriji. Ruski obaveštajci su uspeli da spaze signal satelitskog telefona koji je Dudajev koristio radi razgovora sa predstavnicima kako ruske vlasti, tako i opozicije. Ubrzo su se na nebu našla dva aviona SU-25 koji su delovali po mestu odakle je signal satelitskog telefona dopirao. Nakon više desetina neuspešnih atentata, ruske snage su uspele 21. 04. 1996. godine da likvidiraju vođu čečenskih separatista Džohara Dudajeva.

Pa ipak, ruske snage nisu ovim došle do odlučujuće psihološke prednosti. Predsednički izbori koji su bili na redu te godine, uslovili su nešto pacifikovaniji pristup Moskve, koja je želela okončanje oružanih dejstava i predupređivanje novih terorističkih napada. Stoga je nedugo nakon Dudajevljeve smrti, započeto sa pregovorima između predstavnika vlasti RF i ČRI.

Početkom juna, započeti su ključni pregovori u Moskvi, koji su rezultirali razmenom zarobljenika, a potom i dolaskom samog Jeljcina u Grozni, koji je proglasio pobedu nad „dudajevskim režimom“ i najavio posledično povlačenje dela vojnih snaga. Pritisak javnosti u RF, ali i spolja na Moskvu, je tih godina bio velik. Ratu se nije nazirao kraj. Stav po kom je manje loša opcija prepuštanje Čečenije separatistima, u odnosu na nastavak krvoprolića je prevladao. I zaista, u inguškom Nazranju je nešto pre Jeljcinovog dolaska potpisan sporazum u nekoliko tačaka:

1-Snage ČRI odustaju od nasilnog vida borbe. 2-Snage RF napuštaju Čečeniju, izuzev dve brigade. 3-Sprovode se demokratski izbori.

Ipak, odmah po pobedi Jeljcina u julu 1996. godine u borbi za novi mandat nad liderom komunista Genadijem Zjuganovim, ratna dejstva su obnovljena. Ruske snage su pokušale da povrate teritoriju koju su u međuvremenu separatisti preuzeli, dok su snage ČRI izvršile ofanzivu na Grozni i uprkos činjenici da su napadali sa manje snaga u odnosu na broj ruskih trupa koje su branile grad, uspele su da preuzmu kontrolu nad najvećim delom grada, iako to nije ni bio prioritetni cilj.

Oko 2000 pripadnika ČRI zauzelo je ključne institucije i vitalne saobraćajnice u Groznom tokom avgusta meseca. Prema ruskim podacima u obnovljenim borbama u Groznom i okolnim gradovima poginulo je ili nestalo blizu 500 ruskih vojnika, dok su opozicione čečenske snage u gradu potpuno uništene.

Kremlj je nakon ovog poraza, privremeno kapitulirao u Čečeniji. Potpisan je Hasavjurtovski sporazum sa dve ključne tačke:

Snage RF u potpunosti napuštaju Čečeniju. Pitanje statusa Čečenije rešavaće se nakon 31. 12. 2001. godine.

Nakon gotovo dve godine surovih borbi, prema zvaničnim podacima, u Prvom čečenskom ratu život je izgubilo ili je nestalo preko 5.300 ruskih vojnika.Na čečenskoj strani stradalo je od blizu 2.900 pripadnika oružanih formacija (čečenska tvrdnja) do blizu 18.000 (procena ruske vojske). Civilne žrtve među Čečenima su svakako bile velike. Od 30.000-40.000 poginulih (procena RF) do preko 120.000 ubijenih (procena Dudajevljevog naslednika Aslana Mashadova).

Čečenija je ponovo de fakto samostalna, bez prerogativa federalne vlasti na svojoj teritoriji. I potpuno razorena. No, ratnim razaranjima tu nije kraj. A ni turbulentnim političkim zaokretima Čečena, Spartanaca 21. veka.

Nastavak sledi...

0 notes

preporodbn · 1 year

Text

Višegrad - grad turizma

Višegrad – “grad turizma”, tamo gde su “žive lomače” i gde decu iz Vojvodine vode na ekskurzije Piše: Dinko Gruhonjić Vozeći iz Dubrovnika ka Novom Sadu, na ulazu u Višegrad ugledali smo tablu „Višegrad – grad turizma“. Bio sam morbidan i pomislio da li se među „atrakcije“ ubrajaju: „žive lomače“, ubijanje i bacanje u Drinu sa čuvene Ćuprije, masovna silovanja, masovno etničko čišćenje Bošnjaka…?…

View On WordPress

#Dinko Gruhonjić #Višegrad

0 notes

mentalnahigijena · 1 year

Photo

Koja je razlika između bjelaša i komunjara? Nema razlike identično smeće!

Masakr u Šahovićima kod Bijelog Polja je često spominjan u istoriografskoj literaturi iz više razloga.Prvi je taj, što je počinjen u vrijeme mira, jer se najveći broj zločina uglavnom događa tokom ratova.Drugo što je počinjen u jednoj državi takozvanoj Kraljevini SHS, koja je formalno posjedovala sve organizovane institucije savremene države, koje su se morale odrediti prema zločinu. One su izabrale ćutanje, što za državu može samo značiti solidarisanje sa zločincima.Treći je razlog surovost sa kojim je zločin počinjen. Sličnog primjera u ranijoj istoriji nije bilo.Četvrti razlog su posljedice. U njima se i prepoznaje smisao ovog zločina. Izvršeno je etničko čišćenje ovog prostora od muslimanskog življa, osuđeno od osvetnika da ispaštaju grijehove vijekova, taložene u mitsko guslarskoj svijesti o svetoj dužnosti istrage poturica. Ali se uglavnom iza patetičnog poziva na istoriju kriju prizemni porivi koristoljublje, otimačina i pljačka zemlje i imovine kao zanatske djelatnosti i način privređivanja.Pokolj u Šahovićima (autor ovdje misli i na Pavino Polje, Vraneš i druga okolna sela) je bio najveći zločin nad muslimanima u mirnodopskim uslovima u Kraljevini SHS. Genocid izvršen 9. i 10. novembra 1924. godine. Prethodno su, 7. novembra 1924. godine, crnogorske komite ubili Boška Boškovića iz zasjede na planini Ceru.Zato je važno znati ko je Boško Bošković i šta o njemu kaže Milovan Đilas u knjizi (Land Without Justice, New York, 1958.).Bio je rezervni pješadijski poručnik, inspektor Ministarstva unutrašnjh djela, ranije načelnik kolašinskog okruga, fanatični pristalica ujedinjenja i član Pribićevićevog krila Demokratske stranke. Istakao se u suzbijanju komitskog pokreta u Rovcima. Taj posao je obavljao bahato i surovo, sprovodeći teror prema političkim neistomišljenicima, te je protiv njega 1921. godine podnijeta interpelacija Narodnoj skupštini. Đilas opisuje i detalje kada je ubijen brat poznatog odmetnika Todora Dulovića, što će kasnije i biti povod Boškovićeve likvidacije od strane crnogorskih komita. Najvjerovatnije su ga ubili braća Radoš i Drago Bulatović, poznati komite kolašinskog kraja koji su likvidirani tek 1929.godine. Motiva za ubistvo imali su napretek i spominje se osveta za Boškovićeva zlodjela prema Rovčanima, kao i osveta za Petra brata Todora Dulovića, kuma i saborca braće Bulatović.Poručnik Bošković je sa Poljskim bataljonom izvršio teška zlodjela, pljačke i ubistava 1912. godine u pešterskim selima. U selu Dolići ubijeno 20 ljudi, Uglu ubijeno 5 ljudi, Tuzinju ubijeno 10 ljudi, Rasnu ubili jednog čovjeka, Crvsko ubili četiri Kurtagića i Koritima je ubijeno 58 ljudi i dvije žene.Za ubistvo je optužen poznati komita Jusuf Mehonjić, koji se tada nije ni nalazio na tom području. Sahrana Boškovića obavljena je 9.novembra u Kolašinskim Poljima. Bio je prisustan veliki broj ljudi i državnih činovnika koji su pozivani preko naročitih kurira; računa se da je bilo oko 2000. ljudi. Držani su raspaljivi govori gdje su optuživali Jusufa Mehonjića i muslimane iz Šahovića i Vraneša kao njegove jatake i sve prisutne pozivali na osvetu. Naročito je šef finansijske uprave iz Bijelog Polja, Milan Terić, čiji je otac bivši načelnik u Bijelom Polju odgovoran za mnoge zločine za vrijeme svog službovanja u 1920. godini, njegov govor i poziv na pokolj muslimana, imao je veliki odjek kod prisutne mase.Na dan prije sahrane vlasti su naredile muslimanima da sve svoje oružje donesu u srez i predaju, da bi to oružje bilo podijeljeno pravoslavcima. Bjelopoljski okružni načelnik Cemović je pri prolazu kroz Šahoviće na putu za pogreb Boškovića naredio dežurnom žandamerijskom pisaru da mu do njegova povratka sa sahrane dobavi sve viđenije mještane Šahovićkog sreza i okoline. Pisar je uz pomoć žandara prikupio 32 muslimana, pod izgovorom da su im životi ugroženi, doveo ih u zgradu sreza i pritvorio.Kada se načelnik Cemović vratio sa pogreba i vidio da ima samo 32 taoca razgoropadio se i tražio da mu dovedu još "Turaka", pa su se žandari razletjeli i priveli još 20 . Sve te ljude su pohvatali na prevaru i poštenu riječ, da im se neće ništa loše desiti već da treba da se jave u srez. Žandari su taoce predali osvetničkoj rulji koja ih je na udaljenosti od četvrt kilometra od sreskog načelstva pored šahovićkog mezarja na zvjerski način poklala. Od cijele grupe dvojica su se otkupila, a jedno dijete od 13 godina spasio je od noža jedan Crnogorac koji je zbog toga zamalo stradao. Po svjedočenju Bahre, ćerke bjelopoljskog muftije Mustafe Salihbegovića koji je bio u komisiji za uviđaj, kaže da je identifikovano 60 poklanih talaca.U predstavci kralju Aleksandru Karađorđeviću, koju su 21.novembra 1924. god. poslali delegati muslimanskog stanovništva Šahovića i Pavinog Polja, navodi se da su napad izvršili oko 2000 naoružanih Poljana, Kolašinaca i drugih, a front se protezao na liniji od 19 kilometara. Hamdi-beg Hasanbegović i Amir Musić pokušali su da o ovom slučaju lično izvijeste kralja u Beogradu ali ih on nije htio primiti, pa su ovu predstavku ostavili kraljevskim službama.Beogradska Politika br.5947 od 13. novembra 1924. izvještava da se poslije ubistva Boškovića u potjeru protiv razbojnika uzeli učešće seljani iz okoline Bijelog Polja, puna dva dana 10. i 11. novenbra sve je bilo u pripravnosti kao pod komandu. Jer je navodno narodu dojadio Mehonjić koji se zahvaljujući jatacima ovdje odomaćio. Da nije na vrijeme reagovala žandarmerija i vojska posljedice bi bile i veće.Predsjednik Džamijeta Ferhad-beg Draga je 14. novembra uputio interpelaciju ministru unutrašnjih djela povodom groznih zvjerstava u Sandžaku. Ova interpelacija je objavljena u sarajevskoj Pravdi br. 262 od 18. novembra a tu se između ostalog kaže: Gospodine ministre! Ovaj masakr kao zajedničko djelo mjesnih policijskih vlasti i Vasojevića pada na teret, koliko na druge najpre na policijske vlasti, koje su blagovremeno upoznate i upozorene na opasnost i nisu je htjele sprečiti. Ova okolnost tereti više vlast nego same razbojnike jer do sada nijedan nije pritvoren...A beogradska Politika br. 5949 od 15. novembra 1924. izvještava ovako: Protest Ferhad-beg Drage Povodom osvete Vasojevića za ubijenog Boška Boškovića, g. Ferhad-beg Draga uputio je jedno protesno pismo ministru unutrašnjih dela g.V. Maksimoviću.Toliko je Politika našla za shodno da napiše o protestnom pismu muslimanskog glavara Ferhad-bega Drage i zločinu nad više stotina nedužnih ljudi, žena i djece. Više ima poginulih nego što su potrošili slova za ovaj tekst. Sve ukazuje na smišljenu namjeru zataškavanja etničkog čišćenja i za njega niko nikada nije odgovarao.Način kako je izvršen napad Milovan Đilas, u istoj knjizi opisuje ovako: Odmah nakon Boškovićeva pokopa, Poljani su, a i drugi s njima bez ikakva posebna dogovora, uzeli svoje skrivene puške i krenuli na muslimane. Polovina ih je bila nenaoružana, ali oružje i nije bilo nužno. I muslimani na koje su krenuli bili su nenaoružani, većinom neratoborni s izuzetkom onih koji su živjeli duž granice Tare, a koji su se uglavnom bili povukli u unutrašnjost još 1912. ili nakon 1918. Spontano su se stavili pod komandu bivših penzionisanih oficira koje su na brzinu proglasili vođama.Pod izgovorom da traže razbojnike i jatake razularena ostrašćena naoružana rulja pošto je završila sa pokoljem u Šehoviću razmilila se po okolnim selima, a zatim po pavinopoljskoj kraju gdje su počinili još veći i svirepiji pokolj.Ponovo ćemo citirati M.Đilasa: Muslimanskim svještenicima su čupali brade i urezivali im krstove na čelu. U jednom su selu grupu ljudi žicom vezali za plast sijena i zapalili. Poslije su prepričavali da ljudi gore purpurnim plamenom. Jedna je grupa napala jedno domaćinstvo na osami . Seljak je upravo derao jagnje. Njega su namjeravali ustrijeliti, kuću mu spaliti, ali ih je guljenje jagnjeta navelo da o istoj šljivi za pete objese živa seljaka, jedan od njih iskusan mesar je sjekirom rascijepio seljaku ...U knjizi na srpskom jeziku Besuda zemlja, 2005. izbačeni su ovi djelovi svjedočanstva o morbidnim zločinima koji se nalazi u verziji na engleskom jeziku.Sumirajući priču o pokolju u Šahovićima M.Đilas zaključuje: Moglo bi se činiti, ako se hladno razmisli, da je na kraju krajeva sve jedno kako su se ljudi ubijali i šta su sa mrtvima radili. Ali nije tako. Baš kao da su s ljudima postupali kao s marvom, da su smišljali načine umorstva, bilo je ono najstrašnije, ono što je bacilo u zasenak sama ubistva, a otkrivalo ubicu do dna mračnu bez dna. U tom kraju sama ubistva i nijesu držana za nešto strašno naviklo se na to.Ali svirepi i nečovječni način na koja su ona izvršena i naslada koju su osjećali oni koju su taj posao obavljali to je izazivalo zgražavanje i osudu čak i kad su muslimani u pitanju...Odmah nakon ubistva talaca započeo je opšti napad, paljene su kuće, ubijalo staro i mlado, žene i djeca iz majčinog naručja. Broj ljudskih žrtava po pričama ljudi koji su preživjeli te strahote je više od 500 pobijenih (dok po nekim predanjima i istorijskim podacima broj je mnogostruko veći), izgorjelih i nestalih. Oni su evidenciju izveli prebrojavanjem njihove rodbine i komšija. Dok su se strahote događale mjesne vlasti nisu ništa preduzimale protiv zločinaca već su u zločinima i sami učestvovali. Jedino je okružni načelnik iz Pljevalja Krečković pritekao u pomoć nedužnom muslimanskom narodu, zaprijetivši da će angažovati vojsku.Sličan scenario kao u Šahovićima spremao se i za Bijelo Polje. U Bijelo Polje je iz Beograda upućen inspektor Ministarstva unutrašnjih djela izvjesni Predić, koji je sproveo izmišljenu istragu. Privedeno je i zatvoreno 67 najuglednijih Bjelopoljaca Muslimana. Prema utvrđenom planu sve pohapšene je trebalo likvidirati a onda nastaviti orgijanje nad nedužnim muslimanskim stanovništvom. Prisebnošću muftije Mustafe Salihbegovića i Huzeir-age Dervovića koji je otišao u Beograd i intervenisao kod Pašića. Pašić sada za razliku od Šahovića kada je prešutno odobrio zločine, javio da se svi zatvorenici puste, čime je izbjegnut pokolj u Bijelom Polju. Huzeir-age Dervović je obećao Pašiću da će svi muslimani iz Bijelog Polja dati svoj glas za njegovu Radikalnu stranku, tako je i bilo.Muslimani koji su preživjeli genocid u Šahovićima i Vranešu nikada se nisu vratili na svoj dom. Niko nikad nije odgovarao za ovaj zločin!

#Masakr u Šahovićima

0 notes

cgvijesti · 2 years

Text

"Moramo znati da je Vučić četnik"

“Moramo znati da je Vučić četnik”

Foto: N1 Na svečanosti povodom godišnjice akcije “Oluja”, koja se u ovoj državi slavi kao Dan pobjede i domovinske zahvalnosti pojavio se i Miro Bulj, gradonačelnik Sinja, saborski zastupnik i učesnik Oluje i prokomentarisao izjavu srpskog predsednika Aleksandra Vučića da je Oluja etničko čišćenje. Bulj je rekao da se sjeća trenutka kada je sa dinarskim plemićima ušao u Knin. O porukama iz…

View On WordPress

#akcija Oluja #aleksandar vučić #Miro Bulj

0 notes

senatme · 3 years

Text

Dijaspora pisala šefu Delegacije EU u Podgorici

#Dijaspora pisala šefu Delegacije EU u Podgorici @euambME

Dijaspora pisala šefu Delegacije EU u Podgorici Nj.E. g-đi Popi: “Pomognite nam da zadržimo biračko pravo u Crnoj Gori” Dijaspora pisala šefu Delegacije EU u Podgorici Nj.E. g-đi Popi: “Pomognite nam da zadržimo biračko pravo u Crnoj Gori” Crnogorska dijaspora pisala je šefici Delegacije EU u Podgorici Kristini Oani Popi, kako bi im pomogla da zadrže biračko pravo u Crnoj Gori, na način kako je…

View On WordPress

#Dijaspora #dijaspora @me #etnički inženjering #etničko čiščenje

0 notes

bosnaonline · 3 years

Text

Današnji Bošnjački narod vuče etničko porijeklo od starosjedilaca Bosne, ilirskog plemena Desitijata

Iz knjige Bosna i Hercegovina od najstarijih vremena do kraja II s.r (Enver Imamović) strana 38-39

Uspostavljeni mir je, međutim, bio kratkog vijeka. Na granicama Carstva počeli su se ponovo skupljati barbari i samo su čekali povoljan trenutak da provale i otpočnu rušiti, paliti, pljačkati i ubijati. Ovaj put to su bili Avari sa Slavenima. Godine 602. su prešli Savu i upali su na teritorij…

View On WordPress

#Današnji Bošnjački narod vuče etničko porijeklo od starosjedilaca Bosne

0 notes

radiogornjigrad · 3 years

Text

Domagoj Margetić: Mira Furlan ili nitko i ništa kao agramersko licemjerstvo

Mira Furlan, Babylon 5 Promatram zadnjih dana opće licemjerje i besramnost nakon smrti Mire Furlan. Kao da su se svi eto rodili ili pojavili niotkud nakon što je umrla. Kao da nitko nije bio tu i onda kad je protjerana. I kao da su joj eto svi bili pri ruci kad je morala na brzinu pobjeći iz Hrvatske da ju ne stignu naoružane trojke ili Merčepovci, koji su noću odvodili takve nepodobne u…

View On WordPress

#agramersko licemjerstvo #DOMAGOJ MARGETIĆ #etničko čišćenje i umjetnost #mira furlan

2 notes · View notes

balkanskapravila1371 · 3 months

Text

GLAVNI ZADATAK KURTIJA JE DA SE REŠI SRBA Zaharova: Dok Zapad podstiče etničko čišćenje srpskog naroda, lažni premijer se nagrađuje

https://www.novosti.rs/vesti/politika/1326528/glavni-zadatak-kurtija-resi-srba-zaharova-dok-zapad-podstice-etnicko-ciscenje-srpskog-naroda-lazni-premijer-nagradjuje

View On WordPress

0 notes

srdjl · 6 years

Text

Lekcija iz istorije - šta Srbi mogu da nauče od Grka?

(blog post napisan u oktobru 2011., pošto još uvek ništa nismo naučili, red je da se ponovi)

Današnji grad Istanbul je osnovan 667. godine pre nove ere od strane antičkih Grka pod imenom Bizantion. Istorijski gledano Grci polažu pravo na taj grad već više od dva ipo milenijuma. Taj grad danas pak ne pripada Grčkoj niti u njemu većinu čine Grci. Kroz istoriju gradom su uglavnom vladali Grci, jedno vreme je bio osvojen od strane Rimljana ali je podelom Rimskog carstva postao glavni grad istočnog dela, kasnije nazvanog "Vizantija" koja je opet suštinski bila grčka država.

Onda su došle Osmanlije, osvojile ga 1453., promenile mu ime iz vizantijskog Konstantinopolis u Istanbul i od njega napravili glavni grad Otomanskog carstva. Grci su i dalje u velikom broju živeli u njemu i snevali su dan kada će ga osloboditi.

Taj dan je došao nakon I svetskog rata kada se Otomanska imperija raspala. Sile Antante su okupirale Tursku i Grcima je mirovnim ugovorom u Sevru bilo obećano da će dobiti deo teritorije (konkretno istočnu Trakiju i deo oko grada Izmira/Smirne - teritorije obojene u žuto na drugoj mapi). Međutim Turci se sa tim nisu slagali, a Grci su želeli i više od toga tako da počinje Grčko-turski rat u kojem Grci sa jedne strane žele da zauzmu ono što im je obećano plus naravno barem Konstantinopolj dok Turci predvođeni Kemalom Ataturkom žele reviziju tog ugovora iz Sevra koji je potpisala srušena otomanska vlast koju oni ne priznaju.

Rat je trajao do 1922. i u njemu su učinjeni mnogi zločini na obe strane. Turci uspevaju da potisnu Grke i na talasu tih uspeha dobijaju novu mirovnu konferenciju, tzv. Lozanski mir 1923. po kome se poništava ugovor iz Sevra, a Turskoj ostaje ne samo Istanbul već i Izmir/Smirna i cela istočna Trakija.

Ta situacija u kojoj se tada nalazila Grčka je umnogome slična situaciji u kojoj se danas nalazi Srbija. Na terenu Grčka nije imala kontrolu nad teritorijom na koju je imala pretenzije, koja je istorijski milenijumima bila njihova i na kojoj je u tom momentu živelo više od milion Grka (!) a svetske sile koje su joj do pre samo par godina bile saveznice u ratu umesto Grčkoj davale su podršku nekadašnjem zajedničkom neprijatelju - Turskoj. Ako se bolje pogleda čak se može reći i da je Grčka tada imala mnogo više aduta u rukama nego što ih ima Srbija danas.

Ipak, za razliku od Srbije danas, grčka vlada tada shvata realnost, prihvata situaciju takvu kakva je i ratifikuje Lozanski mir 11. februara 1924. stavljajući tako potpis na papir kojim se odriče svojih ne vekovnih već milenijumskih teritorija.

Nakon toga se nije desilo ništa epohalno. Nije se srušilo nebo na Grčku, niti jedan bog, bilo pravoslavni bilo Zevs i kompanija, ih nije spalio zbog toga, niko nije proglašen izdajnikom, niko nije išao na sud... Jedino što je bilo jezivo strašno je bila takozvana "razmena stanovništva" u okviru koje je više od milion Grka preseljeno iz novostvorene turske države u Grčku a više od pola miliona Turaka se uputilo u suprotnom smeru.

Danas su druga vremena i pomenuto dogovorno obostrano etničko čišćenje nikako ne bi bilo prihvatljivo ali ako je u to vreme kada je tada tako nešto bilo prihvatljivo bilo moguće da se Grčka odrekne svojih istorijskih teritorija bez ikakvih apokaliptičnih posledica kakve proriču Vojislav Koštunica i ostali pacijenti ne vidim zašto to ne bi bilo moguće i danas kada su u pitanju Srbija i njen odnos prema Kosovu.

Druga opcija na žalost ne postoji. Grci su to vrlo brzo videli. Srbi nisu ni približno tako brzi ali opet - bolje ikad nego nikad.

#Srbija Kosovo Grčka Istanbul Konstantinopolis PrviSvetskiRat GrčkoTurskiRat

4 notes · View notes

zoranphoto · 2 years

Text

Rusija je do sada anektirala 19,4 posto ukrajinskog teritorija. Evo po čemu su značajne anektirane regije

Od industrijske regije Donbasa na sjeveroistoku do poluotoka Krima na jugu, Rusija je slijedom referenduma koje je međunarodna zajednica osudila, od 2014. anektirala pet oblasti u Ukrajini Okupirana područja predstavljaju 19,4 posto ukrajinskog teritorija, od kojih je 11,9 posto okupirano nakon pokretanja ruske ofenzive 24. veljače, procjenjuje američki Institut za izučavanje rata (ISW). Luhansk i Doneck Te dvije, većinski rusofonske regije, čine Donbas, industrijski bazen Ukrajine. Od 2014. do 2022. traje sukob ukrajinskih snaga i separatista koje podržava Moskva. U veljači 2022. Vladimir Putin je priznao neovisnost separatista koji su tada kontrolirali tri posto ukrajinskog teritorija. Invaziju pokrenutu 24. veljače je opravdao potrebom da zaštiti rusko etničko stanovništvo kojem, kako je rekao, prijeti genocid. Prije rata, Luhansk je brojio oko 2,1 milijun stanovnika. S tri strane graniči s Rusijom. Prema ISW-u, od ruske proljetne ofenzive i početka ljeta, pod kontrolom Moskve je više od 99 posto te regije. Četiri regije u kojima su posljednjih dana održani referendumi su gotovo u cijelosti pod ruskom kontrolom, no cijena je plaćena golemim ljudskim gubicima. U ukrajinskoj protuofenzivi pokrenutoj početkom rujna, oslobođen je veći dio područja Harkiva, a ukrajinske snage su prodrle i u Luhansk. Susjedna regija Doneck je prije rata brojila 4,1 milijun stanovnika, a istoimeni grad je treće najveće urbano središte u Ukrajini.

Prije ruske invazije, separatisti su kontrolirali oko polovice teritorija. Sada Moskva i njezini saveznici kontroliraju oko 58 posto teritorija, uključujući i lučki grad Mariupolj. Borbe se nastavljaju i Ukrajina je u rujnu zabilježila neke uspjehe. Zaporižja Ta regija između Dnjepra i Azovskog mora je prije rata brojila oko 1,63 milijuna stanovnika i u njoj se nalazi najveća nuklearna centrala u zemlji. ISW navodi da se pod ruskom kontrolom nalazi 72 posto teritorija te oblasti. Njezin istoimeni glavni grad je pod kontrolom ukrajinskih snaga, ali najveća luka Berdjansk je u ruskim rukama. Nuklearka je pod kontrolom ruske vojske, a dvije strane se međusobno optužuju za granatiranje okolnog područja te postoji rizik od izbijanja nuklearne katastrofe. U njoj su od početka rujna prisutni inspektori Međunarodne agencije za atomsku energiju (IAEA). Herson Oko 88 posto Hersona, najzapadnije oblasti pod ruskom kontrolom, kao i grad Herson, pali su u ruske ruke u prvim danima rata. To je područje od velikog značaja za ukrajinsku poljoprivredu, ali je i od strateške važnosti za Moskvu jer graniči s Krimom, okupiranim 2014. Zauzimanje Hersona, Zaporižje i Donecka omogućilo je Rusiji uspostavu teritorijalnog kontinuiteta. Ukrajina provodi protuofenzivu na Herson i posljednjih nekoliko mjeseci bilježi uspješne akcije u kojima su uništeni mostovi na Dnjepru, u okolici grada Hersona, čime su prekinuti ruski opskrbni pravci. Krim Anektiran 2014. također nakon referenduma, koji Kijev i zapad smatraju nelegalnim, taj turistički raj poznat također po proizvodnji vina, zatrovao je odnose Kijeva i Moskve nakon pada SSSR-a 1991. Naseljen većinom Rusima, Krim je sovjetskoj Ukrajini 1954. "dao" Nikita Hruščov, tada vladar Kremlja ukrajinskog podrijetla. No, 27. veljače 2014., proruska skupina je zauzela lokalni parlament u kojem su zastupnici žurno izabrali vladu sklonu Moskvi. Referendum, na kojem se 97 posto stanovništva izjasnilo za pridruženje Rusiji, održan je 16. ožujka. Aneksija je potvrđena dva dana kasnije sporazumom koji je parafirao predsjednik Putin. Od dva milijuna stanovnika Krima njih 59 posto su Rusi, 24 posto Ukrajinci, a 12 posto Tatari, muslimanska zajednica koja taj prostor naseljava od 13. stoljeća. Krim čini 4,5 posto ukrajinskog teritorija. Rusija je zauzela i luku Sevastopolj u kojoj je njezina vojna flota usidrena od 18. stoljeća. Luka Rusiji omogućuje izlaz na Crno more, prema Sredozemlju i Bliskom istoku. Od svibnja 2018., poluotok je spojen s kontinentalnom Rusijom mostom Kerč, dugim 19 kilometara. Rusija koristi Krim kao pozadinsku logističku bazu. Iako je Krim izbjegao borbe, od kolovoza je više puta gađan, uključujući vojne aerodrome i skladišta oružja. Tportal.hr Read the full article

#doneck #krim #luhansk #ratuukrajini #rusija #ukrajina

0 notes

urbanidesnicar · 2 years

Text

Hrvatski crnci

"Triba ga dočekat' pokvarenim jajima, njega i njegove poltrone. Nitko toliko nije ponizio i izdao Hrvate kao narcisoidni jadnik", napisao je na FB vrlo poštovani gospodin Mladen Ćustić. I zbog toga bio uhićen?! Bio je to i službeni povratak u titina vremena. Briselski manijak u nedostatku argumenata hapsi Hrvate. RH u svojoj novijoj povijesti, ovakvo nešto nije doživjela. Što je slijedeće? Nosanje anemične štafete, Dan mladosti, polaganje pionirske zakletve? Za one koji ga još uvijek brane, vrijeme je da se pogledaju u zrcalo, i zapitaju: "Je li sa mnom sve u redu?" Dotični hoštapler je tako jadan, mizeran i iskompleksiran, da je šteta trošiti suglasnike i samoglasnike na njegov lik i djelo. Ipak, moram priznati da gosp. Ćustić nije trebao ovako reagirati. Trošiti jaja na "belosvetskog nitkova", dok djeca u Švicarskoj gladuju? Jadni i siroti moraju jesti Toblerone za doručak, ručak i večeru. A Milka čokoladu vide samo za blagdane. Žalosno...

Postoje efikasniji i jeftiniji predmeti, koji bi mogli poslužiti svrsi. Recimo komadi Staroga mosta iz Neretve, kojega su srušili Alijini bojovnici. Kad smo već kod BiH, na brzinu pregledam tamošnje naslove i vidim da slave 80. godišnjicu "Igmanskog marša". A budala, majko draga!? Pojašnjenje za mlađe generacije. To je ono kad su partizani išli na sanjkanje i GOLIM RUKAMA vruć burek jeli.

Četnici, komunjare, jugo-nostalgičari i ostali duševni bolesnici, ponovo trpe teror Ustaških guja. Ovaj put im smetaju pjesme zagrebačkih repera Tram 11. A stihovi ne samo da su dobri, nego su i istiniti. A istina boli. Kad retardirani smrad Frljić, vadi SVETU Hrvatsku zastavu iz neke stvari, to je onda "sloboda izričaja"? Mater vam slavoserbsku...

Evo par "spornih" stihova: “Na čelu ti petokraka, u oku dugine boje/ u kol’ko si udruga što milijardu kuna broje/ Puši ku*ac malo Titu malo Castru/ k’o Danka partizanka provaljuješ na terasu/ Ne voliš kuhara, ali dobro grabiš iz lonca / Svi ste tu zbog novca, kao mit iz Jasenovca / Balaševići, nema vam države ni na igrici / pušite ku*ac za ćirilicu na Ilici / Bipolarni bipsići, je*o li vas ćaća / k’o Plenki i Njonjo, svi ste topla braća / olfo tolerantni, orjunaški unučići / toliko puše ku*ac da ih zovemo Pušići.” GENIJALNO!

Hrvati su svojim izumima dali veliki doprinos čovječanstvu. Padobran, cepelin, žarulja, gromobran, penkala, Vegeta, kikiriki bez ljuske... Međutim, malo je poznata činjenica da smo bili začetnici rap i hip-hop glazbe. Uz svesrdnu pomoć domaćih crnaca. Nu sad ovih stihova, nastalih između 1941- 45. "Oj Neretvo teci mi na stranu, nosi "trofazne" plavome Jadranu / Kroz ImoCki kamioni žure, voze crnce Francetića Jure." Iz toga perioda datira i svima poznati hit: "Shining star over Metkovic / Yo motherfucker, yo, yo motherfucker / Send our greetings to Mr. Pavelic". Ovu pjesmu su uglazbili stari dida Mate i klapa "Nigeri" iz Klobuka. Čak smo s njome bili među prva tri na Euroviziji u Berlinu, ali "svet o tome ćuti". DokleN? NDH bila ozbiljna država i oaza demokracije, u kojoj je sve funkcioniralo kako treba? Vratite nam naše crnce i sve će opet bit' u redu.

Mentalno deficitarni orjunaš Dino Rađa, kaže: "Zaboli me više k*rac za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju da živimo normalno. Zaboli me tko je prvi počeo, tko je više pogriješio." Ovaj 211cm visoki komad JUNETINE, ni nakon 30 godina nije skonto: "Ko nas bre zavadi?" Momak je toliko glup, da čak i Ante (fekalija) Tomić pored njega nalikuje na ljudsko biće. Samo nas "etničko i ideološko čišćenje", mogu spasiti od ovakvih multi-degenerika.

Zašto su komunjare toliko gluplje od Domoljuba? Odgovor je jednostavan. U komunizmu pojedinac uopće nije važan, pa samim tim ni njegovo mišljenje. Jer partija je tu da misli za njih. Njihovo je da slijepo slijede upute i da puno ne pitaju. PRAVE partije više nema, ali su zato tu njeni surogati. Čije mišljenje kreiraju MEDIJI, koji su mahom lijevo orijentirani. S druge strane, mi nemamo nikoga. I zato, htjeli ili ne htjeli MORAMO se uzdati u se. A što više misliš svojom glavom, postaješ pametniji i informiraniji.

Kvocijent inteligencije je bitan, ali ne i presuđujući. I među kmerima postoje inteligentni ljudi, ali im je mozak konstantno na "godišnjem". LOGIKA je ono što nam treba, a ne šuplje priče i pametovanje. Upravo zato se ne smijemo bojati rasprave sa VKV bićima bez domovine. Oni će te probati zbuniti zajebanim riječima i frazama, jer pate od kompleksa više vrijednosti. Ali ćeš ih zato u roku par minuta, satrati logikom i činjenicama i poslati na "smetljište istorije". GARANTIRAM.

U službenu verziju priče o koroni, više ne vjeruju ni na Vrapču. Istina curi na sve strane, pa je NEMOGUĆE istim intenzitetom držati ljude u strahu. Kao prije godinu dana. Što će sad, žalosna im majka i oba roditelja? Preusmjeriti pozornost pučanstva na nešto drugo. A ne postoji ništa bolje od dobrog, starog rata. Globalisti su spremni na sve, tako da ratovi između Ukrajine i Rusije ili Kine i Tajvana, uopće nisu nemogući. Pogotovo danas, kada su SAD i NATO postale predmetom ismijavanja. Kao onomad "Teritorijalna Obrana". Moderno oružje je još uvijek tu, ali zapovjedni kadar ili nekakav plan su im za plakat. Od smijeha...

Korona može prestati, samo ako SOTONJARE tako odluče. Ali tek onda nam slijedi pravi seks i kaos, zvani TERORIZAM. Zaboravili smo da je pred PLANdemiju, nekoliko MILIJUNA akademskih građana okupiralo Europu. Trenutno se isto događa i u SAD. Granice prema Meksiku nema, i ulazi tko hoće. Bez ikakve provjere. Pa je tako pola Bliskog istoka spakiralo kufere i krenulo na put. Samo iz Afganistana ih je ušlo preko 60 tisuća. A gdje je ostatak Arapskog poluotoka? U pitanju su vojno sposobni muškarci (popularni "kozojebi") i tek poneka hanuma s djetetom. Čisto za potrebe lijevih medija. Ovo se i nas i te kako tiče, jer zahvaljujući mudrosti naših poslušnika ubrzo ulazimo u Schengen. I time gubimo suverenitet i granice. A što dobijamo? Spolni organ od ovce.

Za par mjeseci nam dolazi PRAVO cjepivo protiv omikrona. Problem? Do tada ga ne će biti, jer je diljem svijeta u drastičnom padu. Ali ako hoćeš zadržati ausvajs, moraš se cijepiti protiv nečega čega nema. Zašto? Kao što kažu u filmovima: "Prati trag novca". Farmaceutska industrija već sada zadovoljno trlja ruke. "Navali narode. Još malo pa nestalo!" I "moćnici" se grohotom smiju, jer su hipohondri i dalje isprepadani. Pitanje? Je li i jedna zdrava osoba u Hrvatskoj umrla od Kineske gripe? Ozbiljno pitam i ne zajebajem se. Ako je, gdje su dokazi?

Kažu da je cjepivo učinkovito. Ja tvrdim da nije. Njihovi su mediji, pa nam mogu lagati do Sudnjega dana. Ali recimo da i ja imam svoje medije. I kažem da dnevno treba piti 10 čaša vode, da ne bi završio na respiratoru. Sigurno bi bilo onih koji bi ovaj savjet poslušali, bez obzira što nema nikakvoga smisla.

Od sredine Veljače, STOKA namjerava testirati školsku djecu. I to svaki ponedjeljak. Pošteđeni će ostati samo oni đaci, čiji su roditelji totalni DEBILI. Pa su ih dali cijepiti. Mada djeci cjepivo uopće ne treba. Upravo zato, jeb*m milu majku kretenu koji je ovu odluku potpisao. Moram li biti ovako vulgaran? Dakako.

Koje sve sastojke ima onaj štapić, što ti ga skoro do mozga uguraju? Između ostaloga: titanij, aluminij, srebro i čestice stakla. A to uopće nije navedeno u deklaraciji. Dakle, i testiranje može biti i te kako opasno. Neki ga znanstvenici čak porede sa udisanjem azbesta. A od toga se dobiva rak.

"Testirati ćemo ih jednom tjedno, kako bismo imati što više djece u učionicama", kaže crnogorski drot. Koji se u slobodnom vremenu bavi rješavanjem križaljki i medicinom. Dr. Mengele je za ove današnje manijake, bio "klasični humanitarac". Moja djeca nisu cijepljena, niti će biti testirana. Nema teorije. A kako sada stvari stoje, nema više škole. Što su učili - učili su. Dok ovo psihopatsko iživljavanje ne prestane, ostati će doma. Ako mogu pratiti predavanja online, u redu. A ako ne, ko' mu jebe mater. Ničija nije do zore gorila, pa neće ni ovima. Sjetimo se bračnog para Čaušesku (Ceausescu) i "idiličnog" kraja njihove vladavine. Upravo se takve stvari događaju, kada narod definitivno popizdi. Kada će to biti? Kad im dirneš ono najsvetije u životu. A to su djeca.

Tzv. "mjere" nisu svugdje iste. Ovo su dobro izbalansirali, tako da ne patimo svi isto. U protivnom bi prijetila opasnost od masovne pobune. Zato u određenim državama prosvjeduju, dok ostatak svijeta šuti. I tako se smjenjuju kao na traci. Malo ovi, malo oni. Jer kada plane nekoliko manjih požara, lako ih je ugasiti. Ali kad se spoje u vatrenu stihiju, iza njih ostaje pustoš.

Prosvjedima se priključila i Kanada. Ljudi traže ukidanje kovid potvrda i prestanak medicinskog terorizma. Kanada je potpuno skrenula ulijevo i na djelu su čisti totalitarizam i segregacija. Najduži konvoj kamiona u povijesti, stigao je u glavni grad Ottawu. Dug je oko 70km i sudjeluje oko 50.000 vozača. Tu su i kolone auta, a masa ljudi ih pozdravlja duž puta. I to sve na temperaturi od -35 stupnjeva. Svaka čast gospodo. Mali globalista Troudeau ih je nazvao "šačicom marginalaca". Zvuči poznato? Kad je shvatio da mu matematika ne ide od ruke, "hrabro" je utekao na nepoznatu lokaciju.

Kamiondžije imaju vrlo jak adut u rukama. U stanju su blokirati cijelu državu. Čime se dopremaju: hrana, lijekovi, benzin i sve što je potrebno da bi život normalno funkcionirao? Kamionima. Ovaj model otpora je izuzetno efikasan i trenutno ne vidim bolji. Normalno da bi bilo nestašica, ali preživjeli smo i gore u pokojnoj jugi.

Apple je dodao novi emoji u svoju kolekciju. Trudnoga muškarca!? Suvišno je bilo što pisati o ovome idiotluku, i tko zna što je slijedeće? Leteći gudin ili ćopavi u nezgodnoj pozi sa transrodnim čukom Luksom?

Imajući u vidu trajnost Kineskih proizvoda, ispada da je im je korona nešto najkvalitetnije sto su do sada napravili. Istekle su 2 godine garancije a još uvijek radi.

Valjda će i Pelješki bar toliko izdržati? Ipak, treba sačuvati račun za svaki slučaj.

Jebi ti to kume. Što je sigurno, sigurno je...

"ZA DOMOVINU SPREMNI"

0 notes