Tumgik
#morske dubine
razdragana · 8 months
Text
Ja nemam te
Kao sto nemam morske dubine
Ni nebeske visine
Ja sam tvrđava
Usred ničega
Golo kamenje
Prazne zidine
Oko mene i iznad mene plavetnilo
Nije mi suđeno
Moje su oluje
Moje je nevreme
Moje je da želim
Da budeš moj
Pre nego što se dubine i visine zamene
Tumblr media
18 notes · View notes
lale-i-knjige · 1 year
Text
Nebeske visine i morske dubine svjedoče tvoju sićušnost.
Zehrudin Hadžić, Kazivanja
14 notes · View notes
blackkmoonlight · 3 years
Text
// jul //
I momenat mog zaranjanja u dubine mora
jeste momenat spoznaje moje slobode.
Osetim kako krv treperi po mojim venama,
dok mi talasi mrse kosu
a ja lebdim.
Postojim
i odmaram.
Duša kao da napušta telo
odvaja se
i postajem
potpuno
slobodna.
88 notes · View notes
lletraferida7 · 4 years
Photo
Tumblr media
Danas mi je u misli došla jedna davna, lipanjska nedjelja. Nije ta nedjelja bila ništa drugačija od drugih, osim što nije prestajala padati kiša. Malo neobično za naše ljetne dane, zar ne? Bar na ovom našem malom komadiću Zemlje. Vjerojatno su kapljice kiše na prozoru baku navele na razmišljanje. Tada to još nisam shvaćala, ali sada znam da svi zalutamo u najdublja sjećanja kada čujemo zvuk kiše koja putuje kroz listove krošnje. Nakon ručka, baka je sjela uz prozor, i nije odvajala pogled od kapljica koje su lijeno klizile u svoj ponor. Dugo je šutjela, a onda me je pozvala da joj sjednem u krilo. Sretno sam potrčala, iščekujući priču koju će mi danas ispričati.
«Znaš li što su heroji?», progovorila je nakon nekoliko dugih minuta. Meni tada predugih. «Pa naravno da znam bako», rekla sam bez razmišljanja, ne shvaćajući kako uopće može pomisliti da ne znam nešto tako važno. «To su Superman, Batman…». Baka se nasmijala. «Ah, i Spiderman», brzo sam dodala, misleći da se smije jer nisam poznavala više heroja. Tada je baka po prvi puta odvojila pogled s oblakovih suza, i pogledala me je sa svoje dvije plave morske dubine. Kažu da sam nasljedila njene oči, a sada se nadam da ću od nje nasljediti i svu mudrost i zagonetnost koju u njima nosi.
«Tu sam te čekala. Ne, dušo, nisu oni nikakvi heroji. Želim da od danas dobro otvoriš oči, da dopustiš čaroliji da uđe u tvoj život. Želim da shvatiš da su stvarni heroji svuda oko tebe, ma danas ćeš već sresti nekoliko njih. Oni su posvuda, samo moraš znati dobro gledati. Imaš dva heroja svakog dana uz tebe. To su tvoji roditelji, koji te grle u najgorim snovima, koji dok spavaš tjeraju sve tvoje strahove. Njihova je super moć tvoj osmijeh. Heroji su glazbenici, koji svoje osjećaje zajendo s notama i riječima komponiraju u najljepše pjesme, kako bi nam skratili noći pune suza. Heroje možeš naći i na staroj polici u majčinoj sobi. Heroji pišu knjige, stvaraju nove svjetove, pa tako ti, svaki puta kada ti je teško i kada ne želiš misliti na svoje probleme, možeš otvoriti bilo koju prašnjavu knjigu i otputovati u neki drugi svijet. Čitaj. Uvijek čitaj puno, jer sa svakom ćeš knjigom proživjeti još jedan život. Heroji su i slikari, koji svoje osmijehe i boli prolijevaju na platno u obliku najljepših boja. Idi u muzeje, promatraj djela, nauči osjetiti ono što ti govore. Heroji su i tvoji prijatelji. Oni koji te grle kada ti najviše treba. Oni koji te vole kada najmanje zaslužuješ. Oni kojima nisu potrebne tvoje riječi da shvate da u tvojim očima već noćima pljušti kiša. Oni koji ti donose sunce.
Ne vjeruj nikada u heroje koje ti ljudi pokušavaju stvoriti. Neka tvoji heroji budu oni oko tebe. Cijeni ih. Voli ih. I čuvaj ih. Uvijek ih dobro čuvaj. A najvažnije od svega, budi i ti njihov heroj.»
8 notes · View notes
asweetjane · 5 years
Text
“Sve se može kad se hoće” - zvuči kao fraza, ali je istina koja kao hladan tuš deluje na sve izgovore koje smo sposobni da smislimo. Nosim bebu u marami, spremam ručak, pa čitam neki rad kako bih mogla da napišem svoj rad u budućnosti. Sve se može kad se - hoće. Možda bi trebalo da razmislim onda ne šta želim, jer želje su beskonačne i uvek ih ima, a vrlo često je lepše kada ostanu samo u mašti, nego šta je ono što hoću. To ‘hoću’ sadrži u sebi pravac, volju, cilj i jasno usmerenje na to čemu se treba posvetiti i na čemu treba raditi. ‘Hoću’ sadrži fokus. Nošeni željama plutamo po površini nikada ne ponirući u dubinu, jer dubine se plašimo. Zato kada ‘želimo’ zamišljamo šta će biti za 5, 10, 20 godina i žalimo što smo tako daleko od toga. I to žaljenje - jer sada nema dovoljno novca, jer sada nema dovoljno vremena, jer sada nema pomoći koja nam je potrebna - čini da se prepuštamo plutanju za koje su odgovorni i vetar, i morske struje, a nikada mi sami.
‘Hoću’ misli o tome šta treba raditi danas i kako ispuniti makar taj jedan slobodan sat koji imamo u danu. ‘Hoću’ izbegava velike reči, obećanja i fraze koje svi koriste, a kloni se i predstava o uspehu koje nam nude oni koji vole kada smo produktivni, automatizovani i - prazni. Kada hoćemo, moramo znati šta hoćemo, i zato moramo razmisliti pre toga. Kada želimo, dovoljno je da vidimo nešto da bismo to i želeli. Razmišljanje vrlo često nije potrebno.
Zato moram da razmislim šta je ono što hoću i da se borim za to, kao što se bori za slobodu. Željama smo, ionako, obično samo zarobljeni.
11 notes · View notes
misternikola · 5 years
Text
“Sve se može kad se hoće” - zvuči kao fraza, ali je istina koja kao hladan tuš deluje na sve izgovore koje smo sposobni da smislimo. Nosim bebu u marami, spremam ručak, pa čitam neki rad kako bih mogla da napišem svoj rad u budućnosti. Sve se može kad se - hoće. Možda bi trebalo da razmislim onda ne šta želim, jer želje su beskonačne i uvek ih ima, a vrlo često je lepše kada ostanu samo u mašti, nego šta je ono što hoću. To ‘hoću’ sadrži u sebi pravac, volju, cilj i jasno usmerenje na to čemu se treba posvetiti i na čemu treba raditi. ‘Hoću’ sadrži fokus. Nošeni željama plutamo po površini nikada ne ponirući u dubinu, jer dubine se plašimo. Zato kada ‘želimo’ zamišljamo šta će biti za 5, 10, 20 godina i žalimo što smo tako daleko od toga. I to žaljenje - jer sada nema dovoljno novca, jer sada nema dovoljno vremena, jer sada nema pomoći koja nam je potrebna - čini da se prepuštamo plutanju za koje su odgovorni i vetar, i morske struje, a nikada mi sami.
‘Hoću’ misli o tome šta treba raditi danas i kako ispuniti makar taj jedan slobodan sat koji imamo u danu. ‘Hoću’ izbegava velike reči, obećanja i fraze koje svi koriste, a kloni se i predstava o uspehu koje nam nude oni koji vole kada smo produktivni, automatizovani i - prazni. Kada hoćemo, moramo znati šta hoćemo, i zato moramo razmisliti pre toga. Kada želimo, dovoljno je da vidimo nešto da bismo to i želeli. Razmišljanje vrlo često nije potrebno.
Zato moram da razmislim šta je ono što hoću i da se borim za to, kao što se bori za slobodu. Željama smo, ionako, obično samo zarobljeni.
8 notes · View notes
Text
Prvi koncepti
Drugi film
Čovjek udiše svoj prvi zrak. Propada kroz nebesa na opustjelu zemlju. Nad njim se u mraku izdižu Sunce i Mjesec. Čovjek sjeda pod njima dok se oni rastapaju nad horizontom. Čovjek promatra svoj dlan, urezi nestaju u vjetru, te se rastvaraju novi. Podiže glavu u mraku.
Crnilo i svijetlost rastapaju se po tlima, postaju robe koje nestaju u vjetru.
Čovjek je pod nebesima koja su mračna i prazna, on i dalje miruje na vjetru.
Bijela tkanina u pustoši zastaje nad lokvom. U lokvi počiva crni lotus sa bijelim cvijetom. Bijelina (ŽIVOT) se utapa nad vodom i ustaje sa maskom od lotusa.
Crna plahta se zapliće za usamljeni čempres nad pustinjom. Otkida komad kore koji mu ostaje za lice. Na vrhu bijele kore cvijeta crna grančica.
Nebesa nad čovjekom se osvijetljavaju, on ustaje, te se okreće prema vjetru.
Crna i bijela tkanina lete nad pustinjama, izmjenjujući dan i noć sa sobom.
Bijela plahta počiva na visokoj dini. Svijetlo počinje vitlati na horizontu. Bijelost otkida laticu lotusa te je ostavlja vjetru koji je odnosi u svijetlost.
Zrake se sakupljaju u latici koja u eksploziji postaje Suncem, obuzdavajući svijetlo.
Crnilo na obzoru opazi divlju zoru koja postade mirnom, te pohita nad pustinjama prema njoj.
Bijelost ustaje sa dine, a kap rose pada sa lotusova cvijeta na tlo.
Iz njega izrasta bilje iz kojeg ispuzaše prvi kukci.
Maska se okrene te uputi prema Suncu.
Čovjek također spazi obuzdana svijetla, što ga svojom blagošću po prvi put uspava.
- ČOVJEKOV SAN – Čovjek sanja ženu koju ljubi nad pustinjama.
Crnilo dolazi pred brijeg koji je ocvao u oazu.
Ulazi među stabla sa kojih kapa zeleni sok. Tlo titra pod morem kukaca.
U sredini, na osami raste veliki, kipući, prerasli, otrovni, dlakavi cvijet koji buja i kuca.
Crna maska ga obilazi, miriše i promatra.
Pokloni mu se na što cvijet iskašlje zelene sokove života od kojih iscvate novi korov. Crnilo podigne pogled, te dotakne cvijet.
U tom trenutku raspostre se ogavan vrisak i cvijet se stadne raspadati, njegov duh izbijati u nebesa, stvarajući oblake. Iz oblaka duša utječe nazad u masku od bijele čempresove kore.
Vrisak budi čovjeka iz njegove more. Bijelina na obroncima osvrće se ka vrisku i opaža oblake.
Crnilo sjeda među kukce od kojih izgrađuje ruke, njima doziva oblake iz kojih se gusta magla spušta i obgrljuje šake.
Bijelina u tom času propada u morske dubine, a čovjek kleči nad pijeskom. Započinje kopati.
Iz valova izlazi bijelina sa vodenastim šakama. Posjeda se na rub klisure promatrajući oblake u daljini.
Crnilo lomi granu venućeg stabla, te oslanjajući se na nju upućuje prema Suncu. Iza sebe ostavlja ogoljenu oazu pod oblacima.
Čovjek iskapa rupu dok ne ugleda škorpiona na što poskoči.
Nakon toga primi kukca na dlan nasmijavši se. Spušta ga u pijesak te se okreće ka vrisku.
Bijela maska sjedi nad obroncima.
Pogrbljena crna figura sa štapom u ruci joj se približava.
Gledaju se u tišini, njihova lica postaju Sunce i Mjesec što se razilaze i sastaju.
Bijela maska ustaje i kruži oko crne. Potom crna radi isto.
Crnilo na pijesku iscrtava divlji cvijet, potom pokazavši visoko sunce zakrije ga crnim oblacima. Bijelina gleda ka oblacima, potom nazad u cvijet. Crnilo sjeda te stavlja šaku na crtež, koji se rasipa u vjetru i tihom vrisku iz oaze.
Podiže glavu ka Bijeloj maski. Bijela maska uzima štap te ga zabija u pijesak između njih. Kako ga izvuče tako za njim stade rasti crvena ruža. Oko nje povuče polukrug u pijesku, što nju razlista. Crnilo štapom dovršava krug unutar kojeg se cvijete raspada i vene.
Iz crnih skuta gmiže kukac koji proždire usahle latice. Crnilo ustaje, Bijelina prima kukca koji se umnaža u njegovoj ruci. Pušta ih u pijesak koji prekriva život i smrt pod njima. Crnilo(SMRT) iscrtava lik čovjeka u tle sa polukrugom oko njega, te nestaje sa vjetrom.
Bijela maska gleda dugo u čovjeka na pijesku, te dovršava.
Čovjek hoda prema istoku.
Smrt nad pustinjama lebdi prema njemu.
Život izvlači oblik iz pijeska
Čovjek zastaje pred crnom sjenkom
Smrt prilazi čovjeku.
U lotusovom odrazu dovršava se Životno djelo.
Smrt ljubi čovjeka.
Žena otvara oči.
SMRT - Crna hartija koja nosi bijelu koru od čempresa kao masku. Na vrhu maske jedna crna grančica. Uz sebe ima slomljenu granu kao štap.
Crna boja i čempres su simboli smrti, a sa slomljenom granom koja nalikuje kosi ostavlja dojam sablasnog žetelca.
ŽIVOT - Bijela hartija koja nosi masku crnog lotusa. U srcu lotusovog lista je bijeli cvijet.
Bijela boja i lotus su simboli života.
ČOVJEK - Praznog lica? Vitak, dugih udova, poput askete pustinjske. Prije svega antropomorfni lik. Središte ciklusa koji grade Život i Smrt.
ŽENA - Slično muškarcu iznad.
Tematski, film bi obrađivao fantastični svijet prvog čovjeka gdje se on susreće sa mladom Smrću i Životom. Unutar njihovih prvih koraka nastaju ciklusi, odnosno zatvoreni krugovi dana i noći, čovjeka i žene, života i smrti.
2 notes · View notes
adibencun · 3 years
Text
BESKRAJNO PLAVENTILO
Kaži mi, čega se najviše plašiš? Možda ti možeš i želiš biti autor današnjeg, odnosno, večerašnjeg izdanja bloga. Ozbiljno, prepuštam ti pozornicu, ali molim te, nemoj reći da nisi upozoren/a. Uradi to samo ako si spreman/na rasvijetliti najmračnije uglove svog uma, sebi, ponajprije za sebe. Ovdje se bavimo upravo time. Pa zaplovimo, čeka nas dugačak put.
Posljednji put sam bio na moru, pa mislim da ima i punih deset godina. Završavao sam osnovnu školu u Tuzli, te se spremao za naredno poglavlje u svom mladom životu; gimnazijalske dane. Čak i ne računam 2018. godinu kada sam za 1. maj otputovao sa gospođom mamom u Gradac, na otprilike tri večeri noćenja. Za rubriku "vjerovati ili ne", ali tada sam još uvijek bio aktivan član tuzlanskih rekreativaca pa sam na more otišao kako bih trčao polumaraton, a koji se te godine tamo održao po prvi put.
Meni je tada čak pripala uloga "trkača sa balonom" koji se izvorno na engleskom jeziku naziva "pacer". Pored toga što privlači pozornost svojim balonom na kojem je napisano određeno vrijeme (poput - 1:30, 1:45, 2:00, itd.) mladog gospodina ili gospođicu među rekreativcima od milja također zovu i 'pejser/ica', a njihova važnost i odgovornost se ogleda u zadatku da grupu trkača dovedu na cilj u vremenu koje je naznačeno na balonu. Odnosno, ukoliko je trakač/ica pred sebe postavio/la cilj da utrku kompletira unutar, odnosno, za ispod dva sata, tada će slijediti 'pejsera/icu' koji/a sa sobom nosi balon na kojem je napisano "2:00". Uobičajena strategija je da se prati tempo balona sve do samog kraja utrke, kada je potrebno samo blago ubrzati tempo, prestići balon i na finiš liniju zakoračiti prije njega ili nje.
Lično smatram da, ukoliko organizator nije angažovao osobu za takvu dužnost, govorimo o ozbiljnom propustu i neprofesionalnosti. Rekreativno trčanje je ipak sport sa naglim porastom u popularnosti i broju sljedbenika tokom proteklih nekoliko godina, računajući i naše prostore, te kao takav privlači osobe iz različitih društvenih miljea, koje spaja druženje, ali velikim dijelom i nadmetanje sa samim sobom. Za nekog nijemog posmatrača, ne sumnjam, prosječan trkač praktikuje religiju trčanja poput fanatika, što iz ograničenog ličnog iskustva i nije toliko daleko od istine.
Davno prije prve pomisli o trčanju jedne tako mentalno i fizički iscrpljujuće dionice poput polumaratona, imao sam priliku iskusiti se u brojnim timskim i individualnim sportovima. Kao i većina dječaka u osnovnoškolskoj dobi, igrao sam fudbal, sakupljao sličice i maštao o kupovini dresa nekoga od brazilskih velemajstora od kojih je Adriano sa njegovom 'desetkom' sačuvao posebno mjesto u srcu. Sve dok nisam otkrio košarku.
Sa toliko ponosa i entuzijazma sam je smatrao svojom, ne prestajući željeti da se njom bavim i da sa njom i o njoj učim. Da joj dajem, jer mi je toliko toga pružila. Odvela me je na neka zanimljiva mjesta i upoznala sa dragim ljudima. Koliko sam ja bio njen, a ona moja, govori i činjenica da je košarka bila prva stvar koju bi mi mama zaprijetila oduzeti ukoliko nisam bio dobar u školi. Jecao sam i preklinjao, ponavljajući kako to nije samo prolazna faza, već nešto iskreno i trajno. Čak i kada su je pokušali oduzeti od mene, gorki sudbinski putevi, pa čak i sićušni crvi od ljudskih veličina, nastavio sam joj se vraćati, znajući da smo već preživjeli test vremena.
Košarku sam formalnu napustio krajem srednje škole pod izgovorom da se trebam fokusirati na izradu završnog rada. Gledajući unazad, mislim da su i drugi vidjeli kroz moju laž, a naročito ljudi kojima je nisam izgovorio. Bilo je očito da sam ljuštura od onog neustrašivog osvajača nagrada, komplimenata i igrališta, čiji je potencijal bio jednak jedino entuzijazmu.
Dobro, očito pretjerujem, iako nešto od navedenog zapravo i jeste istina, koju, doduše, treneri jako često znaju dodatno uljepšati. Svako svog konja hvali, pričaju nam stari. Ja sam, pak, pričao sebi neku drugu priču, a sa današnje (zrelije) perspektive uviđam koliko sam pogođen zapravo bio, kada sam shvatio da je u toku nasilan napad na moje emotivno, psihičko i fizičko stanje. Željeli su da je zamrzim, a ja sam u procesu počeo mrziti sebe, uključujući i svaki oblik autoriteta, jer je upravo on u ovom slučaju bio teška ruka izvršitelja. Dvokorak je postao 'naskok', šut je postao dodavanje, minute na terenu su postali dani na klupi, a sve ostalo je historija. . .
Pri planiranju puta za odlazak na more, mama je uvijek tražila mjesto pogodnog smještaja za nas oboje, pristupačnih cijena i tolerantne udaljenosti od obale mora, koja mora imati bar nešto hlada tokom dana, sa sadržajem koji će osigurati da i ja provedem odmor na zabavan i produktivan način. Imao sam sreću ljetovati na raznim lokacijama duž Makarske rivijere, a u naročito lijepom sjećanju mi je ostalo ljeto u Baškoj Vodi gdje sam slučajno sreo poznanike iz Tuzle od kojih su neki tada igrali košarku kao i ja. Pored toga, nerijetko smo odlazili pješke do Tučepa gdje su ljetovali tetka i tetak. Jedino sa njima sam smio plivati do plovaka.
Deset godina poslije, sa nekog drugog mjesta i udaljenosti, gledao sam u neke druge plovke. Prisjetio sam se brojnih pročitanih tekstova na temu najčešćih strahova i fobija kod ljudi, i kako ni u jednom nisam pronašao strah od utapanja ili bar od morske dubine. Doduše, jedan od najčešćih deset je bio strah od smrti, kao i strah od visine, pa je to dovoljno blizu onome, što mislim da sam iskusio ja.
Ipak moram napomenuti da nemam racionalnih razlogu za brigu. Rođen sam u Zenici kao i svoj otac, gdje se sa širokim osmijehom priča o djeci koja nauče plivati tako što ih roditelji 'bace' u obližnju rijeku. Možda mi se djelomično zbog toga i do današnjeg dana naročito dopada koncept "grube ljubavi" kojeg ni u kojem slučaju ne pokušavam izjednačiti sa crtama sadizma.
Pitam se, dok zurim u vodom ispunjen prostor ispod plovaka, koliko je naših strahova uopšte i realno opravdano. Koliko od njih je projekcija briga naših roditelja, društvenih skupina našeg ekosistema ili neke druge uticajne grupe. Možda su neki od njih dio genetičkog nasljeđa, priča kojom se plaše mala djeca. Pitam se, da li bi mi bilo lakše da negdje pri dnu, na dubini koju ne mogu niti približno procijeniti, pronađem ono što sam tražio i očekivao, prije nego što ono pronađe mene. Morskog psa? Ajkulu? Sirenu umiljate boje glasa čija me melodija mami, samo da bi zakopala svoje oštre zube u moj vrat?
Zaboravi sve što sam rekao, nema vremena za biti mekušac. Vrijeme je da skočim sa mola. Mislim da sam upravo kod plovaka vidio ona.
0 notes
dominko · 4 years
Text
7.5. Uzgajalište vjetrova
Vjetropark u Sjevernom moru izgleda nestvarno, kao prizor iz nečijeg sna. Posvuda nepregled mora. Pred brodom i očima, nasred sive pučine, najednom se pojavljuje toranj, bijela kula bez početka i kraja. Ogromna metalna cijev, savršena i ničim izazvana. Dolazi negdje iz dubine, i stoji sama na pučini, zabodena u pučinu, i tko zna dodiruje li uopće dno. Naš brod je brod-hotel, ploveća spavaonica za radnike na održavanju, i hum njegovih nevidljivih motora je posvuda: zavlači se u kabine i hodnike, na vlažne palube. Unaokolo magla. Kamera dokumentarca ide uz trup megacijevi, od morske površine prema gore. Ona nestaje u oblaku, iako znamo što će se dogoditi: pod nebom će se rascvjetati u tri vjetrenjačine latice, tri tužna avionska krila osuđena na vječiti, ponavljani, kružni let.
Vjetropark. Mjesto, park u kojem se sade i uzgajaju vjetrovi. 
A wind farm.
0 notes
sshadow002 · 7 years
Photo
Tumblr media
Zar ti ne čuješ zov ove morske obale čovječe? Zar do dalekog Sarajeva ne dopire miris starog,suncem izljubljenog kamena na rivi? O,zar ne čuješ pozive morskih talasa okićenih pjenom? Zar te ne privlači vonj izgaženih smokvi u uskim ulicama primorskim? Čovječe,sve te moje zove! Moja koža,kamen Dalmacije A nikad me nisi ljubio! Moje oči,morske dubine, Dopusti da te potopim! Popusti pod strujama mojim, još te srce želi! Još ti se oka moja dva smiješe! Dođi,da gledam tebe na terasi u suton. Dođi,da te vodim da hraniš galebove I udišeš život sa mojoj rukom u svojoj. Dođi,da obrstimo smokvu nekoj lokalnoj noni. Dođi,da ti noktima zgulim ljepljivo breme S ramena. Dođi,da ti skinem ruksak briga Sa leđa. I bez riječi kažem da sam tu.
___
Dvije godine ranije,u ovo vrijeme. Gledajući zalazak sunca. U odrazu mora. Misleći na tebe.
2 notes · View notes
magija-bebo · 4 years
Note
3. 4.?
3. 3 fears? Imam strah od morske dubine, znaci haos panika kad sam u vodi a ne mogu da stanem, ostalog se ne mogu sjetiti
4. 3 things i love? Kafu, mace, i nebo
0 notes
superbmakerzombie · 6 years
Text
Savršeno osvježavajuća ljetna kombinacija boja
Savršeno osvježavajuća ljetna kombinacija boja
I dok interijerima prevladavaju siva i bijela s jarkim žutim detaljima, ovo ljeto iz mora kombinacija boja izronila je jedna chic osvježavajuća kombinacija će se posebno svidjeti ljubiteljima ljetnih, živih i dinamičnih boja.Radi se o tamnijim nijansama plave boje i nijansama ružičaste. Plava je prava ljetna boja jer podsjeća na tajanstvene morske dubine pa tako u interijeru djeluje izrazito…
View On WordPress
0 notes
fantasticnivodic · 6 years
Text
Matijaš Sandorf - Žil Vern
Matijaš Sandorf – Žil Vern
Čitam pre nekoliko dana sledeću vest – Žil Vern napušta lektiru.
Malo sam se lecnuo na tu vest. Čini se da je argument sledeći – to što je on pisao više nije fantastika za nove naraštaje. Hm, nešto se ne sećam da smo otišli u središte Zemlje i nismo se sasvim spustili u neistražene morske dubine.
No, da ne bude sve tako crno za sve nas ljubitelje fantastike, obećali su nam zamenu. Hari Poter i…
View On WordPress
0 notes
vladimirdjumic · 7 years
Photo
Tumblr media
Mr Patrick & Friends - misteriozna pojava morske zvezde, niotkuda, i to crvene. Malo smo se družili, a potom sakrili gospodina crvenog u morske dubine, daleko od radoznalih mreža mnogobrojnih klinaca u kampu. #campdole #dalmatia #seastar #morskazvezda #morskazvijezda #adriatic #biologija (at Camp Dole)
0 notes
superbmakerzombie · 6 years
Text
FOTO: ŠTO TO ŽIVI U NAJCRNJIM MORSKIM DUBINAMA? Ovakva jeziva stvorenja vjerojatno dosad niste vidjeli, a ruski ribar susreo se s njima oči u oči
FOTO: ŠTO TO ŽIVI U NAJCRNJIM MORSKIM DUBINAMA? Ovakva jeziva stvorenja vjerojatno dosad niste vidjeli, a ruski ribar susreo se s njima oči u oči
Zaljubljenik u podvodni ribolov i morske dubine Roman Fedorstov iz Rusije, ima prilično izazovan posao. Ne samo da se u svom životu nagledao divnih prirodnih krajolika, već se pritom imao prilike susresti s bićima koja je rijetko tko prije vidio, a pogotovo uživo. Svoje neobične ulove redovito dijeli s ostatkom svijeta na Twitteru, a njegov profil izgleda u najmanju ruku kao enciklopedija o…
View On WordPress
0 notes