#puteljak

[gtaradi]

#MiaŠirola #OŠŠijana #Pula #robot #vampir

[poeticlicense12345]

Koliba

Ne znam ni sam što nas je to odvuklo da jednostavno otputujemo od kuće I besciljno potražimo neko mjesto za privremeni boravak. Sve mi se na početku, ovo, činilo samo ludo, ali sada mi već postaje zanimljivo, kao da plovim oceanom.

Na putovanje smo krenuli: Dule, Cuki, Martina, Mihaela, ja i još netko nama potpuno nepoznat, nismo uspjeli saznati tko je to bio.

Dule je bio najstariji od svih nas. On je inače naš vozač. Kada ne bi pričao, imao bi ozbiljan izraz lica. Imao je kratku kosu, počešljanu. Cuki je bio najmalađi od nas trojice. Imao je dugu kosu, nepočešljanu i skoro uvijek je bio nasmijan. Martina, ona je imala dugu, crvenu kosu i non stop se smijala. Mihaela je bila najstarija djevojka. Imala je dugu, smeđu kosu, ravnu, koja joj je padala daleko preko leđa. Ja, ja sam bio samo običan tip koji je imao podužu i smeđu kosu, dugačke zulufe i dvije velike srebrne naušnice, na svakom uhu po jednu. Još jedna osoba je ostala, to je ona djevojka koja nas cijelo vrijeme prati, tko je ta djevojka, nismo uspjeli saznati, ali evo priče koja će vam reći što se dogodilo:

Povezli smo se toga jutra Dule, Cuki, Martina, Mihaela, ja i još jedna djevojka koja nas je od pakiranja počela pratiti. Zašto? Ne znamo. Znamo da je ta djevojka sada bila s nama cijelo vrijeme, ponekada smo mogli s njom i komunicirati otvoreno.

Dule ja kao i obično upalio kombi nakon što smo povezli sve stvari koje smo željeli ponijeti sa sobom. Svaki je od nas ponio i jednu svoju nadražu stvar, stvar koja mu nešto znači. Kada smo upitali onu djevojku što je ponijela kao svoju najdražu stvar, ona nam je odgovorila da je njezina najdraža stvar uvijek u njezinoj prisutnosti. Nije nam odgovorila kada smo je upitali kako se zove.

Sunce je izašlo iza obzora već prije jedan i pol sat, ali je još uvijek bilo malo svježe i prohladno, no, nadali smo se lijepom popodnevu do kojeg je imalo još puno vremena. Dule nas je povezao na cestu koja je vodila prema šumi. Uskoro, kada smo stigli do same šume, skrenuli smo u jedan puteljak, neasfaltiran, koji je vodio do samog srca šume.

Među gustim grmljem se nalazio uski putić kojim smo prošli s kombijem. Vozili smo se nekih dvije stotine metara, a onda smo ravno ispred sebe ugledali kolibu.

Bila je to mala koliba, prizemnica, sva u drvetu, obrasla bršljenovima koji su prekrivali gotovo cijeli krov. Izgledala je pomalo klimavo i jako staro. Ispred kolibe se nalazio ogromni trijem na kojem je bilo nekoliko stolaca i jedan manji stol. Izašli smo iz kombija te odmah krenuli do kolibe, stvari smo ostavili u kombiju. Ona čudna djevojka je prva otvorila vrata od kolibe i ušla unutra, i mi smo ušli za njom. Unutra je bilo mračno jer se koliba nalazila usred gustog i visokog drveća, i zato što su zastori na prozorima bili spušteni do kraja.

Prva nam je odluka bila da kolibu donekle osposobimo za privremeni boravak u njoj. Podigli smo sve zastore i otvorili prozore kako bi se koliba napunila sviježim zrakom iz zelene šume. Sada je u prostoriji bilo mnogo svježijeg zraka, a svijetlo je bilo mnogo bolje. Obrisali smo prašinu i očistili pod od svakojakih mrlja. Kada smo završili sa sređivanjem kolibe, otišli smo u ostavu potražiti svijeće. Svijeće nismo našli, ali smo zato našli petrolejske lampe, mnogo njih i tri velike boce do vrha napunjene petrolejom. Odnijeli smo par petrolejskih lampa na trijem, za večeras, a par smo ostavili u dnevnoj sobi koja je bila u sklopu sa kuhinjom i blagavaonicom. Spavaćih soba nije bilo, spavalo se u dnevnoj sobi na tri kauča i dva kreveta, a u kutu je bilo i nekoliko ležaljki, među njima i jedna viseća, na kojima se također moglo spavati. Jedino je WC bio odvojen, u njega se ulazilo iz vana.

Već je bilo tri sata kada smo se sjetili da bi mogli nešto pojesti. Htjeli smo roštiljati ispred trijema, ali baš tada je počelo grmjeti i sijevati, kiša je zapljuštala te su se navukli crni oblaci tako da je pored kolibe i u kolibi nastao gotovo potpuni mrak. Zapalili smo petrolejske lampe na trijemu i u prostorijama te smo ostavili otvorena vrata od kolibe. Svi smo sjeli za stolce na trijemu.

Sjedili smo tako jedno vrijeme šuteći i razmišljali što bi mogli pojesti sada kada je počela padati jaka kiša te zbog nje nismo mogli roštiljati. Zatim smo se dosjetili da bi mogli roštiljati na trijemu jer je trijem natkriven i na njega ne pada kiša, samo moramo pronaći neki komad lima koji ćemo staviti ispod roštilja kako se ne bi oštetilo ili zapalilo drvo. Dule je otrčao iza kuće ne bi li pronašao nešto pogodno što bi stavili ispod roštilja. Ubrzo se vratio noseći u ruci mali komad lima. Stavili smo ga na pod u kut trijema, Cuki i ja smo otišli do ostave potražiti roštilj jer smo ga zadnji put tamo vidjeli. Našli smo ga te ga odnijeli na trijem. Mihaela i Martina su ga malo očistile. Tada su Dule i Cuki otišli donijeti drva koja su se nalazila u nekom podrumčiću ispod trijema. Donijeli su drva i zapalili smo vatru na roštilju. Mihaela i Martina otišle u kombi po meso i ostali pribor što se tiče pripremanja hrane te po svu hranu koju smo ponijeli sa sobom. Mesa smo ponijeli jako malo jer smo znali da u kolibi nema struje s tim niti hladnjaka. Ostalo je bila suha hrana te voće, povrće, voda iako ima dosta vode u bunaru odmah do kolibe, sokove, pivo, vino i dvije litre dobrog viskija. Nakon što su one to unijele u kolibu, Dule, Cuki i ja smo otišli po ostale stvari koje smo dovezli od kuće u kombiju. Bilo je tu mnogo instrumenata, klasičnih gitara, bas gitara, udaraljke, mali bubnjevi, usne harmonike, flaute, frule i mnogi drugi manji instrumenti. Nakon toga smo unijeli ostale stvari, a to su uglavnom bile odjeća i obuća, čiste plahte, pokrivači i jastuci.

Sve smo to složili na mjesto u kolibu, a onda se vratili k’ roštilju.

Mihela i Martina su krenule peći meso dok je Dule otišao u kolibu po svoju klasičnu gitaru. Prvo se uštimavao nekoliko minuta, inače je jako dobro svirao gitaru, ja sam ga jako volio slušati dok svira klasiku, a onda je zasvirao pjesmu od Doorsa “Pepple are strange”. Martina se samo nasmijala, a onda je zapjevala stihove te pjesme.

Bilo je prekrasno na trijemu: s roštilja se osjećao slatkast i omamljiv miris pečenog mesa, kiša je i dalje pljuštila po krovu kolibe i krovu trijema, inače je bila ljetna sparina, ali je puhao lagani i hladni vjetar, sijevalo je i tiho grmilo, oblaci su se posvađali tu večer, ali je bilo ugodno, k tome još i glazba.

Tako smo uskoro i ručali te poslije sve pospremili. Mihaela je napravila tradicionalnu kavu, bila je odlična pa je Mihaela nekoliko puta kuhala kavu za sve nas. Nakon toga nam je Dule opet svirao na gitari, ovaj put klasiku. Malo poslije su Mihalela i Martina otišle u kolibu donijeti flautu i frulu kako bi i njih dvije zasvirale uz Duleta. Nakon njih je i Cuki otišao u kolibu donijeti udaraljke i def pa je i on zasvirao. Ona čudna djevojka je sjedila do mene i zajedno sa mnom slušala glazbu, ali je i ona uskoro uspravno sjela za stolac te zapjevala tiho i visoko neke stihove na nekom neobičnom, ali jako tečnom i lijepom jeziku, nismo razumjeli niti riječi, ali je zvučalo predivno. Ja toga trena nisam poželio zasvirati nikakav instrument, nego sam samo sjedio na svome stolcu te slušao njih kako stvaraju nešto neobično i lijepo. Nakon kojih pola sata neprekidne glazbe koja se izvodila na trijemu, ja sam otišao u kolibu, ali ne po nekakav instrument, nego po komad papira i olovku. Vratio sam se na trijem te prišao stolu, želio sam zapisati ovo što se događa. Počeo sam razmišljati, a onda me pogledala ona čudna djevojka koja je pjevala, gledala me nekim čudnim pogledom koji je govorio da i ona i ja znamo da se ovo ne može zapisati niti u kojem obliku. Stavio sam olovku i komad papira u džep te nastavio razmišljati.

Negdje pred mrak nam je Miha napravila još dvije tradicionalne kave koje smo popili, a onda smo shvatili da šuma jako lijepo izgleda, do tada na to nismo ni obraćali pažnju. Zelena gusta šuma , stablo do stabla, svako od njih je visoko, po listovima na drveću su padale velike i snažne kapljice koje su osvježavale zrak i cijelu prirodu koja kao da se počela buditi u sam sumrak.

Taj dan nam je bilo lijepo kao i svaki drugi dan koji smo proveli u gustoj šumi, ali ovaj je bio poseban jer je sve bilo pomalo čudno na neki način, poslije smo se navikli.

Navečer smo otišli rano spavati, nismo spavali u kolibi, nego na trijemu. Iznijeli smo madrace I pokrivače van na trijem i tu smo zaspali, spavati je bilo jako ugodno, nije bilo komaraca jer je padala kiša. Ujutro smo pojeli suhi doručak i popili tradicionalnu kavu.

Tog dana se dogodilo nešto posebno, ona čudna djevojka je počela gubiti svoj sjaj na licu, znali smo da nešto nije u redu, ali od nje nismo uspjeli saznati što. Jedino što je progovorila bilo je na onom tečnom jeziku kojeg mi nismo razumjeli niti malo. Nakon jednog sata djevojka je tražila da donesemo svaki svoju najdražu stvar koju smo ponijeli sa sobom te da je umota u maramu. Nismo znali zašto, ali bez pogovora smo to napravili. Djevojka je te naše stvari stavila sebi na koljena te rekla da moramo nešto činiti kroz život, ali nije rekla što, rekla je i da ove svoje najdraže stvari dobro čuvamo jer su one simboli onoga što ćemo činiti kroz život te nam ih je vratila. Kada samo odnijeli stvari u kolibu te se vratili natrag, one čudne djevojke nije bilo, nekuda je otišla, nismo je pronašli taj dan, niti slijedeći, niti dan poslije slijedećeg, tek četvrti dan u sumrak nebo je bilo vedro i na trenutak je zasvijetlila jedna zvijezda.

“Zvijezde nisu umrle duše, nego ogledalo ljudi …” To sam zapisao dan prije nego smo napustili kolibu.

Lipanj, 2000.

text author: Klaun Van Trenda

#art #umjetnost #poetic license #pjesnička sloboda #poetic #license #pjesnička #sloboda #prose #proza

[zoranphoto]

Vinom iz centra grada ponose se Beč i Pariz, a grožđe je nekad raslo i usred Zagreba

Bečani vole s ponosom istaknuti da njihov grad ima više hektara vinograda od bilo kojeg drugog glavnog grada u svijetu. I zaista, iako u gotovo svakom gradu smještenom unutar vinorodne zemljopisne širine raste barem poneki čokot (viđeni su čak i u londonskim backyardima), Beč je svojevrsni fenomen sa 720 hektara, uglavnom na polururalnim brežuljcima zapadnoga dijela grada     Ako zanemarimo 19 čokota na Schwarzenbergplatzu u samome središtu Beča, najimpresivniji prizor urbanih vinograda predstavlja vinograd Mayer u 17. bezirku, danas u posjedu Hansa Schmida, vlasnika i vizionara koji je oduvijek bio fasciniran jedinstvenim i slikovitim vinskim krajolikom Beča, koji sa svojih 36 hektara predstavlja glavno vinarsko ime. Dok u podnožju vinograda tutnje gradski tramvaji i automobili, na trsju zrije čuveni rizling. Vino od ovoga grožđa može se kušati u Mayerovoj heurigi u Heiligenstadtu, ali i kupiti u mnogo zemalja svijeta u koje se ovo vino izvozi. Osim Beča, po svojim gradskim vinogradima poznat je i Pariz. Osim onih u predgrađima, glavnu atrakciju predstavlja vinograd na padini Clos de Montmartre, gradskog brdašca koje neprestano opsjedaju horde novovjekih turista. Iako se i od grožđa iz ovoga vinograda proizvede nešto vina, 'berba' je svedena na tradicionalnu feštu, a bočice s vinom kupit će isti turisti koji su kupili i konzerve s pariškim zrakom. Šala koja se prepričava godinama kaže da su upravitelji vinograda Suresnes svake godine dužni o trsje ovjesiti zrele grozdove da bi se mogla obaviti berba.     I stari je Zagreb nekada imao vinograd u samome gradu, na mjestu današnje uspinjače. Još u 13. stoljeću od Dveraca, kroz šikarje južnog obronka, vodio je strmi puteljak kojim su se uglavnom služili gradečki kmetovi pri odlasku na polja izvan gradskih zidina. Puteljak je s vremenom postao važna prometna veza s naseljem ispod gradskih zidina.

Izvor: Društvene mreže / Autor: Društvene mreže Kad se potkraj 18. stoljeća Donji grad već poprilično proširio, podignute su na tom mjestu drvene stube i to samo do posljednjih kuća ispod obronka, a dalje se nastavljalo starim puteljkom između vrtova i vinograda. Ovi vinogradi koji su se širili ispod kule Lotrščak nadživjeli su ove prve stepenice i trsje je moglo uživati blagodati strmoga južnoga položaja. Posljednji vinogradi u centru Zagreba nestali su 1889, kada je, zbog frekventnosti prolaza i poduzetničke želje za dobiti, izgrađena uspinjača na parni pogon. Tportal.hr Foto : Zoran / TV Wien Read the full article

#beč #montmartre #pariz #starizagreb #vinogradi #zagrebačkauspinjača

[kaanozer]

❝The people often go through the same path that is previously made although even by a drunkard. They do not pay attention to its length or its form.❞

#Ljubiša Georgievski #The Path #duvar #Puteljak #1967

[sacredwhores]

Ljubiša Georgijevski - The Path (1967)

#film #cinema #short film #ljubisa georgijevski #puteljak #the path #macedonia #yugoslavia #1967 #mine

[duchampscigarette]

Ljubiša Georgijevski - The Path (1967)

#film #cinema #Yugoslav Cinema #ljubisa georgijevski #puteljak #the path #1967 #macedonia #mine

[sinderelaa]

da li će ikad svjetla vijećnice

sijati jako kao ti

osvjetljavati svaki put i puteljak

i pružati sigurnost kada znaš

kojim putem trebaš da ideš

da l' će ikad toplota vijećnice

davati osjećaj toplote kakav daješ ti

hoću li se ikad osjećati

smireno i sretno kao što se osjećam

s tobom

džaba mi je i da poredim

kad odgovor na sve to već znam

nikad, apsolutno nikad

nijedna znamenitost sjajnog Sarajeva

i nijedna građevina i ljepota

bilo kojeg svjetskog grada

mi neće biti fascinantna kao što si ti

t.

#poezija #balkan #ljubav #ljubavni tekstovi #poetry #citati #balkan citati #love poem #bosna i hercegovina #ljubavni citati

[raycastelo]

Ljubiša Georgievski, Puteljak 1967.

#upload

[bojesvemira]

Znaš nikada nisi shvatila suštinu moje duše. Nikada nisi htjela da sa mnom gledaš dubokoumno, radila sam sve kako bih ostvarila tu neku našu zajedničku želju, kućicu u šumici kornjačicu, 2 djece i mnogo ljubavi. Radila sam stvari za koje mozda i nisam bila spremna, prije tebe su me ljudu osuđivali i povrijeđivali, i onda si došla ti. Nudeći mi zvijezde sa neba, od starta sam znala da tu nešto nije štimalo, čim je previše jednostavno nešto nije okej. Jedno vrijeme išle smo istim tempom ka građenju naših snova no zaštopala si, skrenula si sa puta i lopatom prokopala svoj puteljak pun nemira i zagubila se u njemu, stazu si zarobila i nikad ti nije bilo povratka. Ne krivi mene jer ti se nisam htjela vratiti, ne krivi mene jer nisam htjela prihvatiti to što uzimaš odmor od našeg puta i skrećeš na pogrešan, ja nisam kriva samo sam takva volim krenuti graditi kulu od pjeska a završili na ajfelovom tornju, ne volim da skrećem sa puta. Takodjer nisam htjela ljude oko nas jer drzim se one dobre stare " gazi put sam drugi ce te samo kocit". No jebiga, tebi su bile zanimljivije tmurne noći, pijano društvo i plave djevojke. Ništa drugačije i ljepše te privlačilo nije. I to je uredu, bila si upravu doći će mi neko ko će me cijeniti jer ti nisi umela. Sada je tu neko ko će dohvatiti zvijezde a ne obećavati ih, sada je tu neko ko me može slušati i u 3 ujutro, sada je neko tu ko nece zjevati na moje fore, sada je tu neko ko mi nikada neće poklopiti slušalicu, sada je tu neko ko neće u toku mog napada zalupiti vratima i reći mi da sam luda, sada je tu neko ko bi obrisao svaku društvenu mrežu i imao samo mene u imeniku, sada je tu neko ko moju ljubomoru smatra zagrijanošću, sada je tu neku ko je mnogo stariji i koga ne zanimaju tmurne noci i tmruni ljudi, sada je tu neko ko zna da me cijeni. Ali pitanje je kako da tom nekom vjerujem nakon svega? Srce mi je slijepo pa cak i na odraz u ogledalu, hvala sto si bila taj neko koji ce me slomit. I ti si me necemu naucila, da ce tesko neko prihvatiti razlicitost a uvijek ce trcati u ruke necemu sto moze naci na svakom cosku. I naucila si me koliko vrijedim, naucila si me da sam upravo ovakva savrsena time sto si me podcijenila. I da me mozda nisi ostavila, ljudi bolji od tebe ne bi imali priliku prici. Hvala sto si otisla, i ako je boljelo. Svakim danom sam sve drugacija i svakim danom sam jaca i bolja od drugih! Pa neka sam egoista i neka sam umisljena sta ljudi znaju kroz kakav sam bol prošla! Guštaj.

#citati #ljubav #suncokret #sunce

[jesenjiv]

Ima jedan Amir, godinu mlađi od mene. Voli fudbal momak, ne poznajem nikog toliko zaljubljenog u igru. Kad smo bili djeca, pa igrali fudbala na poligonu, Amira na koju god poziciju postaviš on daje sve od sebe, njegova ljevica uvijek pogađa, a toliko se uživi u igru da izgleda kao da se svi ostali zezaju, a da samo on ozbiljno igra. Nije se bunio ni kad bi ga izabrali da bude golman, i tu je bio neponovljiv, njegove parade na betonu poligona niko drugi nije smio da izvodi. A onda jednom poslije nastave, u njegovom šestom, a mom sedmom razredu, ulazimo u autobus, sjednemo na sećiju, mjesto za pet-šest nas odabranih, svi u šorcevima, ljeto samo što nije počelo. Amir sjedi na sredini sećije, ja do njega na desnoj strani, a sa njegove lijeve strane sjedi jedan dječak kojem se ne sjećam imena, ni lika, ali sjećam se njegovih riječi Jeste vidjeli kod Amira klikera na koljenu, k’o kuglice? Mi svi odmah bacismo pogled, stvarno kao da je neko ubacio klikere ispod kože na koljenu. Amir poče rukom da dodiruje i pomjera te klikere, pa i ostali počeše da se zezaju sa tim. Upitah Amira da li ga boli to, kaže ne boli nikad, ni kad se dira, ali da nije to oduvijek tu, nego od neki dan. Ja to eto nisam primijetio do tada.

Onda dođoše dani bez Amira u busu, bez Amira na terenu, bez Amira igdje. Ono što ne boli je bio razlog da Amir ostane bez svoje sretne i spretne ljevice. Amputirali su mu nogu, reče mi mati jednom, skroz do koljena. Rak. Nisam tada znao ni šta to znači dok nisam poslije nekoliko mjeseci vidio Amira kako stoji iza ograde poligona i gleda drugu djecu kako šutiraju loptu. Dvije štake i jedna noga.

Danas prelijep dan bio, pa sam izašao da prošetam, a puteljak ide pored Amirove kuće. Prolazeći tim putem čujem Dodaj, dodaj! Vamo! Pogledam u dvorište ispred kuće, a u dvorištu na golu napravljenom od dvije cjepanice stoji Amir na svojim štakama. Igra Amir fudbala sa djecom od svog brata. Vidio sam čak da i on izbija jednom loptu, mislio sam da će pasti, ali ko zna bolje od Amira igru. Volja. Sjetih se svega - i ja sam provodio sate, dane, godine s loptom, s drugom djecom, poligon mi bio druga kuća, a sada je sigurno toliko i još više vremena prošlo kako nisam vidio nikoga tu gdje je jedno djetinjstvo ostavljeno. Sjetih se kako nisam dugo uživao u zvuku stative, onom gaziranom soku od marke koju smo skupljali pola dana, pa svi pili kao da je neko najskuplje piće na svijetu, sa istog čepa.

[gtaradi]

#Domašinec #LorenaKovač #Murščak #OŠDomašinec

[negoslava]

Drvo za Anđelijinu muku

Drvo za Anđelijinu muku

Volela je Borka Trajkova da se sama s pijace vraća puteljkom koji je vodio pored reke. Što zbog potrebe da krati put, kad ruke otežaju od tereta, što zbog mira koji je u tim retkim prilikama osećala, dok se oko nje čuju samo žubor rečice koja će uskoro presušiti i cvrkut ptica koje su u visokim krošnjama drveća nalazile hladovinu.      Trudila se da na puteljak skoro pa zarastao u šiblje, koje…

View On WordPress

[lone-wanderin]

Neki od bitnijih apdejtova kognitivne mape:

Išao sam na pripreme prije priprema za fakultet na kojem sam sada. Nisam znao ni što je to „britanac“, kako se povezuje sa srednjim i radnim mjestom roditelja i gdje se uopće orijentirati na ostale lokacije. Već sam bio na livadi Rokovog Perivoja prilikom vjenčanja, ali nisam imao veći kontekst. Nakon većeg kontekstiranja uz poznanike koji su živjeli na Pantovčaku, mjesto je dobilo neko novo ozračje koje sam još dugo istraživao. Godinama kasnije sam napravio mnogo, mnogo poveznica.

U svojoj nakani kupovanju biljaka i vrtnih alata, jednog mračnog, zimskog poslijepodneva išao sam na jug grada autobusom. Izišao sam raniej nego što sam trebao i našao se na čudnom mjestu. Nakon nekog vremena krenuo sam kroz gustu šumu bez ikakvih naznaka, vođen samo kartama na mobitelu. Našao sam male kuće sa gorećim svjetima pri ulazu i jednu veliku. Izgledala je kao velika, pomalo drevna kuća sa štalama i više etaža. U njoj bi živio neki malograđanin sa slugama. Vidio sam da je još gorila jelka, premda mislim da je već bila veljača. Nakon kuća sam stigao kroz jako široko prostranu željeznicu i križanja više pruga gdje nisam vidio kontrolora u kućici. Prešao sam ih i u magli i snijegu vidio malo seosko imanje i moju destinaciju: Bauhaus. Do njega sam došao smiješnim putom: kroz visoku travu sam dospio na stražnji ulaz za skladište zgrade. Odlučio sam se vratiti kući istim putem.

Išao sam sa prijateljicom u grad, ne sjećam se radi čega prvenstveno. Prošli smo kroz veliki dio centra raznim neplaniranim putom najviše kroz sporedne ulice. Vidjeli smo profesoricu iz osnovne koju smo pohađali tada prije par godina. Prošli smo pored Trga Maršala Tita (tada se tako zvao, a osobno i preferiram to ime) i došli do nekog salona gdje si je izbušila još par mjesta na ušima. Kada smo se vraćali prema kućama (živimo zgrada do zgrade) pokazala mi je puteljak koji razdvaja zid željezničke pruge. Do njega se dođe ulicom koja dotiče zapad botaničkog vrta. U blizini je Studentski centar za kojega sam otkrio puno kasnije. Danas pomalo zabarikadiran put do željeznice je jedan na kojem sam imao jako zanimljivo društveno iskustvo. No, neko vrijeme ga se ne želim prisjećati.

Zbog naglih emocionalnih promjena bolje sam istražio mnoge dijelove Gornjeg Grada te bliskih ulica i susjedstva. Dubravkin put sam otkrio slučajno i osjetio veliki, nepoznati deja vu. Aktualizirao sam što je taj „Brazil“ što Jinxi spominju u istoimenoj pjesmi. Prošao sam veliki dio južnog Zagreba pješice hodajući kroz seoska imanja i neasfaltirane putove koji vode kroz veliko raslinje. I dalje nisam siguran kako gledati na ovu psihogeografiju. Da li je to bilo bježanje ili traganje? Jedan od boljih primjera bio je kada sam nakon predavanja u Ilici otišao pješke po Zelengaju i pronašao put koji ide kroz šumu između dvaju ulica. Na kraju sam se potpuno izblatio, ali bio sam zadovoljan kad se put zaokružio, dovodeći me do Cmroka. 

Par dana prije Nove Godine prebivao sam sam u kući oko tjedan dana. Stari instinkt za bježanjem i nervoza u ostajanju na istom mjestu su došli do mene i odlučio sam ići na mjesto gdje nisma bio mjesecima. Hodanja po Sljemenu na starom fakultetu bila su neobična. Premda su mi se staze sviđale nisam nikoga bolje poznavao niti je bilo lako penjati se uz strogo određeni program. Te noću u prosincu, otišao sam tramvajem do Tunela Sljeme. Bilo je mračno iako je bilo tek 18 sati. Također vrlo hladno, ali nije me toliko doticalo. Na kraju sam otišao prema gradu brzim korakom jer sam nešto čuo i oblio me strah misleći da je riječ o divljoj životinji. Istražio sam mali dio staze i prolazio na čudnim improviziranim mostovima od kamenja. Odlučio sam da ću istražiti sve puteve koji vode na Medvednicu i eventualno probati hodati kroz najdulju (šeta se cijeli dan). 

#lutanje/grad #moj tekst

[poetskidnevnik]

I kad ti ne čujem glas, ja znam

To svjetlo što ga baca tvoje lice, gori u meni kao neko noćno sunce. Noć pretvarajući u dan. I dan u noć. Izgubljen, pokušavam naći onaj puteljak koji vodi tamo - tamo, kuda bi otišli svi, a ne ide nitko. Nesretnici o kojem pričaju, raspredajući bajke i sanjajući neku, sasvim svoju, malu sreću.

Stojim pred tobom, kao Mojsije pred zapaljenim grmom. I kad ti ne čujem glas, ja znam: i mimo ovog, ima još neotkrivenih svjetova. Tisuće drugih svjetova, do kojih nikada nećemo stići.

Zloguki neki glas, iz dubine vremena grmi. Javlja se potmulo, kao starozavjetni prorok. Zauvijek ćemo ostati tu. Okovani u ova tijela. Razliveni u ove snove. Da izgorimo u požaru od neostvarivih želja.

A tvoje lice tinja. I čitav je svemir tiha noćna lampa, koja gori. Besramno gori. I u meni se rasplamsava žeravica. Od koje pogled peče. I ruka drhti. I sve se moje misli pretaču u dim. U crni gusti dim. U maglenu zavjesu, iza koje se ne vidi ništa.

Samo tvoje oči. Beskrajne kao more. I ovaj bezdan u meni. U kojem zjapim.

Sam.

Kao ukleti izabranik. Kao sretnik, kojemu je dato gledati vlastito nestajanje. I rađanje. I ti, koja blistaš na sve četiri strane svijeta. Ovog kojeg ima. I ovog kojeg nema. Jasnija od mjesečine.

Vinko Kalinić

#poezija #ljubav #život #misli #citati #stihovi