zagrebjavniprostor

[zagrebjavniprostor]

Tribina: TROMOSTOVLJE

Gradska knjižnica, 16. travnja 2024. u 19 sati

Gosti: Igor Ekštajn, Zoran Hebar, David Kabalin

Urednik i voditelj: Saša Šimpraga

Zona Tromostovlje svojevrsni je zagrebački paradoks. S jedne strane jedna od najvažnijih povijesnih točaka izlaska grada na Savu, a danas i najfrekventnija lokacija na zagrebačkim riječnim obalama uopće, a s druge strane prostor je to koji nikad nije smisleno i sustavno uređen. Samo prema procjenama ZET-a, frekvencija putnika na okretištu Savski most kreće se od 20 do 25 tisuća dnevno što ga čini jednim od ključnih zagrebačkih terminala. No, umjesto plana, tu su lokaciju i njenu zonu odredile potrebe, a oblikovala improvizacija. Takva je praksa nastavljena i nakon recentne, u mnogočemu kontroverzne, obnove Savskog mosta.

Na tribini koja stavlja u fokus mjesto čija je „ljepota u mogućnostima“, govorit će se o tome je li upravo to pravo mjesto za prvi zagrebački trg na obali, zašto npr. na mjestu koje ima stoljetni kontinuitet veslačkih sportova nema nijednog uređenog pristupa rijeci, da li je za novi prometni terminal bolja sjeverna ili južna obala, koje su perspektive povratka kupališta na Savu, kako su izgledali prijedlozi uređenja kroz desetljeća maštanja o zoni i zašto na jedinom zagrebačkom pješačkom mostu najmanju površinu imaju pješaci?

O svemu tome Saša Šimpraga razgovarat će s arhitektima Igorom Ekštajnom (video-vezom iz Bostona) i Davidom Kabalinom te arhitektom i urbanistom Zoranom Hebarom.

Dr. sc. Igor Ekštajn predaje povijest krajobraza na Sveučilištu Northeastern u Bostonu, SAD. Doktorirao je u polju arhitekture, krajobrazne arhitekture i urbanizma na Sveučilištu Harvard, gdje je i istraživač pri Davisovom centru za ruske i euroazijske studije.

Zoran Hebar je arhitekt i urbanist. Radio je u Urbanističkom zavodu grada Zagreba kao autor i voditelj niz urbanističkih planova i idejnih rješenja za područje Zagreba i drugdje. Autor je knjige ''Revitalizacija prostora uz rijeku Savu u Zagrebu s osvrtom na uređenje toka u cjelini''. Zajedno s Nadom Šilović, 1985. godine u sklopu sekcije „Prijedlog“ Zagrebačkog salona, izradio je prijedlog za uređenja prostora okretišta kod Savskog mosta.

Mr. sc. David Kabalin magistrirao je zaštitu spomenika i lokaliteta pri Međunarodnom centru za konzervaciju Raymond Lemaire u Leuvenu, Belgija. Radi kao samostalni arhitekt i asistent - istraživač na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Ljubljani. Autor je dvije privremene intervencije u zoni Tromostovlje.

Tribina se održava u sklop projekta „Više (od) mosta“ koji tematizira Savski most i njegovu zonu te mogućnosti sadržajne nadogradnje jedinog zagrebačkog pješačkog mosta.

Tribini će prethoditi privremena umjetnička intervencija na plohi Savskog mosta koju će 15. travnja 2024. izvesti umjetnica Cicko. Program prati i incijativa platforme 1postozagrad da se ploha mosta reorganizira u korist pješaka te postave klupe i zelenilo.

Kao dio kampanje za „popravak“ mosta, na tribini će biti najavljen i natječaj za crtež na temu Savskog mosta i to u kategoriji za djecu.

Više (od) mosta projekt je Goethe-Instituta Kroatien, a podržan je i od Grada Zagreba / Vijeća gradske četvrti Novi Zagreb - zapad. Partneri su Knjižnice grada Zagreba/ Gradska knjižnica, Knjižnica Savski gaj, Knjižnica Jelkovec i 1POSTOZAGRAD.

[zagrebjavniprostor]

VIŠE (OD) MOSTA: Cicko 

Savski most jedini je zagrebački pješački most preko Save.  Izgrađen je 1938. godine po projektu inženjera Milivoja Frkovića, i to na mjestu nekadašnjeg Crvenog mosta. Bio je namijenjen kolnom prometu, a pješački postaje s izgradnjom obližnjeg Jadranskog mosta koji je preuzeo sav promet. Novi pješački most od onda do danas nikad nije značajnije prilagođen pješačkoj ulozi, a neposredno prije nužne recentne obnove po prvi je put dobio klupe i zelenilo, sa skromnim rezultatima. Nakon obnove 2022. godine, stanje plohe mosta izgubilo je mogućnost sjedenja i organizirano je na način da većina prostora služi biciklistima, a manjina pješacima, umjesto da je obratno. Most od 1975. godine ima status kulturnog dobra RH. Unatoč tome, nakon obnove most nije vraćen u izvorno stanje.

Projekt Više (od) mosta fokusira Savski most, njegovu zonu i mogućnost sadržajne nadogradnje plohe mosta u korist pješačkog programa. Privremena intervencija street art umjetnice Cicko u podu središnjega dijela mosta ponudit će neke od smjerova mogućeg budućeg uređenja. Intervencija se izvodi bojama koje se ispiru s kišom, a posezanje za podnim oslikom na tragu je praksi aktualne gradske uprave za nove pješačke zone u transformaciji. Autor koncepta programa je Saša Šimpraga.  

Cicko je završila prediplomski studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagreb, smjer Animirani film i novi mediji. Bavi se ilustracijom, slikanjem i streetartom.

Intervencija će biti postavljena 15. travnja 2024. na Savskom mostu, i dostupna u danima do prvih kiša. 

Tijekom trajanja intervencije, održat će se tribina naslovljena Tromostovlje, u Gradskoj knjižnici, u utorak, 16. travnja 2024. u 19 sati.  Gosti su arhitekti Igor Ekštajn i David Kabalin i arhitekt i urbanist Zoran Hebar, a urednik i voditelj je Saša Šimpraga. 

Na tribini će biti objavljen i natječaj za crtež na temu sadržajne nadgradnje Savskoga mosta u kategoriji za djecu.

Više (od) mosta projekt je Goethe-Instituta Kroatien, a podržan je i od Grada Zagreba / Vijeća gradske četvrti Novi Zagreb - zapad. Partneri su Knjižnice grada Zagreba/ Gradska knjižnica, Knjižnica Savski gaj, Knjižnica Jelkovec i 1POSTOZAGRAD.  

[zagrebjavniprostor]

Ilustracija: Hana Tintor

Grad kao prostor života određuje i protok vremena. Vrijeme drugačije traje u parku, na ulici ili trgu. Svaka epoha i razdoblje svojstveni su svojemu vremenu i u tome različiti, stoga drugačije oblikuju grad i život u njemu. Na zadnjoj tribini ciklusa Grad u Gradskoj, o fenomenu bilježenja i prolaska vremena u gradu te manifestacijama trajanja i prolaznosti Saša Šimpraga razgovarat će s povjesničarkom umjetnosti Rosanom Ratkovčić i urarom Zlatkom Lebarovićem. Tribina se održava u povodu nedavne stote obljetnice javnog sata na glavnom gradskom trgu.

Urednik i voditelj: Saša Šimpraga

Gosti: Zlatko Lebarović, Rosana Ratkovčić Zlatko Lebarović je najstariji zagrebački urar, koji radi i u 88. godini života. Urarstvo Lebarović održava većinu zagrebačkih gradskih satova. Dr. sc. Rosana Ratkovčić je povjesničarka umjetnosti, izvanredna profesorica na Odjelu za umjetničke studije Sveučilišta Sjever. Njezini istraživački interesi uključuju urbane teme, osobito ulogu slike i drugih semantičkih oznaka u javnom prostoru.

Više o projektu Grad u Gradskoj pročitajte na linku.

[zagrebjavniprostor]

Zadnji vagon. #gredelj #vodotoranj

[zagrebjavniprostor]

Promo: 14. veljače 2024. u 18 sati u Udruženju hrv. arhitekata, Trg

Dizajn: đkć (Zoran Đukić)

Foto: 925 (Nine to Five Studio)

Izdavač: Vizkultura

[zagrebjavniprostor]

Imam novu knjigu.

[zagrebjavniprostor]

Prostor Gredelja prošao je transformaciju od strateške industrije do strateške lokacije, ali još uvijek nije postao strateška tema, iako se radi o najvrjednijem pojedinačnom prostornom resursu Zagreba. Gredelj je pritom i svojevrsna trostruka zona otpora. Prvo se aktivna tvornica duže od stoljeća opirala integriranju u grad koji je parcelu okružio. Potom se ispražnjeni prostor, koji je već više od desetljeća u gradskom vlasništvu, opire privođenju novoj namjeni suvremenog središta grada. I konačno, tu je i treći tip otpora, onaj koji priželjkujemo i to od vlasnika parcele – a to su građani i građanke Zagreba čijim je novcem Gredelj kupljen – otpor bilo kakvom investitorskom urbanizmu. O tome hoće li se, kako i kada na tome prostoru dogoditi grad, Saša Šimpraga razgovarat će s arhitektima Ardijanom Karlom Gashijem i Ratkom Miličevićem.

[zagrebjavniprostor]

Brodarski institut, 1956.

[zagrebjavniprostor]

1928.

[zagrebjavniprostor]

#Dotrščina

[zagrebjavniprostor]

#dotrscina

[zagrebjavniprostor]

[zagrebjavniprostor]

Harambašićeva.

[zagrebjavniprostor]

[zagrebjavniprostor]

Ilustracija: Agata Lučić

Plavi trg

Saša Šimpraga, 2023.

Osim što je postojanje prostorno, ono ima svoj fizički početak i kraj. U kontekstu grada ili trga kao jedinice grada, trg negdje počinje, traje i prestaje. Ono što danas nazivamo Trgom Stjepana Radića, a nekad se zvalo Trgom revolucionara, svoje granice ima katastarski, dok doživljajno, na terenu, taj prostor curi i nema fiksnu granicu osim one prema Ulici grada Vukovara i možda nogostupu pred Lisinskim. Zapravo uopće ne funkcionira kao - trg. Ideja trga za taj prostor s južne strane zagrebačkog Glavnog kolodvora vezana je uz modernizaciju, a onda i procese koji su je zaustavili. Zamišljen kao spona između Donjeg grada i Trnja, sastavni dio produžetka Zelene potkove u formi Središnje osi kao potencijalno najreprezentativnijeg urbanističkog naglaska Zagreba, budući trg desetljećima hibernira, tek povremeno oživljavan u brojnim vizijama, planovima i povremenim realizacijama koje kao da računaju s totalom trga, ali ga ne nude. Sporadične intervencije, poput zadnje u formi onoga što se kolokvijalno naziva Spomenikom korupciji, u teoriji računaju na budući trg, ali ga u praksi odgrizaju i zatvaraju. Imaginarno ime za taj prostor, Plavi trg, stvarno je koliko i sam trg. (Baš kao i donekle Plava potkova ili još plaviji centralni kolodvor na južnom kraju Avenije Većeslava Holjevca.)  

Na pitanje koji su identitetski prostori Zagreba, gotovo u pravilu se odgovara s onim prostorima, mjestima i individualnim reperima koji su ponudili određene kvalitete. Malo tko će kao identitetski bitne na prvu istaknuti naselja poput Kozari boka, Starog Trnja ili Novog Jelkovca, koji čine sastavni dio grada, često i dominantnu sliku velikih područja unutar urbane granice, ali nisu ono što prvo pada na pamet kad pomislimo na Zagreb. Međutim, u percepciji, reprezentativni, kvalitetni prostori su ono što je presudno. U tome smislu, Plavi trg nosi potencijal dvostrukog identiteta. S jedne strane značajnog javnog prostora i to novoga (većeg) mjerila, s druge značajnih individualnih arhitektonskih realizacija, a sve zajedno čini budući trg kao gravitacijsku točku čitave njegove zone. U ovom trenutku ono što je tamo arhitektonski značajno nastalo je i, s obzirom na izostanak punokrvnog  trga, ostalo donekle nedovršeno prije najmanje pedeset i više godina, ali s velikim nadama i planovima za novi trg koji jednako dugo čeka da se dogodi, ali i koji danas gotovo nitko više ni ne spominje.  

Najava izgradnje nove Gradske knjižnice u Paromlinu (neizostavno) otvara i pitanje tog budućeg trga. Plavi trg, u teoriji, počinje (već) na južnoj ogradi Glavnog kolodvora, a završava na Ulici grada Vukovara i Paromlinskoj. Narav prostora južno od željezničke pruge  u korelaciji je sa sudbinom i same pruge koja je i u 21. stoljeću i u središtu grada djelomično još uvijek - zemljani nasip. Ta zona entropije, baš kao i prostor Gredelja, uspješno se opire integraciji, a u svom paralelnom svijetu periferije u centru grada, pritom nudi određena urbana iskustva i sentiment. Prošetati dijelom Koturaške ili nekim od pitomih i derutnih odvojaka Miramarske ceste povratak je u prošlost, a posjet Gredelju svjedok raspada našega vremena, no sve to paralelno i otvara mogućnosti novoga grada. Budućnost tog prostora treba ponuditi nešto drugačije, a dominatna točka, magnet, treba biti novi trg.

Neki procesi, otvaranja, možda će se dogoditi prije drugih. Primjerice, s nakon potresa najavljenom obnovom Glavnog kolodvora imperativ je da se kolodvor i peroni bolje povežu s južnom stranom, odnosno, da, primjerice i najmanje, postojeći pothodnik koji vodi do perona konačno doživi prodor na jug i direktno izlazi na budući trg. Takva je veza potrebna i iz Trnjanske prema Petrinjskoj, tamo gdje je nekad postojao pješački nathodnik, srušen nakon što je zapadnije prokopan pothodnik. Važna je i za budući kvart Gredelj.  

Najavljena nova arhitektura knjižnice mogla bi, i trebala, potaknuti sveobuhvatnije sagledavanje i možda prvo ikad cjelovitije, materijalizirano rješenje budućeg trga. Tu priliku ne bi trebalo propustiti. Jednako kako se za tako važni prostor za grad ne treba zadovoljavati provizornim i polovičnim rješenjima. Zagrebačka praksa opetovano potvrđuje da ukoliko se riješi djelomično i „privremeno“ takvo bi rješenje vjerojatno trajalo desetljećima. Zato je taj trg točka na kojoj će Grad pokazati svoje vizije, domete i kompetencije. Možda odmak od nemoći.

Fragmentarno rješavanje prostora grada, trga, je naravno moguće, često neizbježno, no tako rješavati najvažnji novi trg ne bi bilo dobro. Rascjepkano i etapno pritom ne znači isto. Da bi se trg realizirao etapno, uputno ga je prvo cjelovito osmisliti. S obzirom na značenje, ulogu i važnost mjesta, jedini prihvatljivi put za to je onaj arhitektonsko-urbanističkog natječaja. Definiranje obuhvata jedan je od preduvjeta takvog natječaja, a to podrazumijeva i otkup preostalih privatnih parcela i raščišćavanje. Neka odavno zakašnjela rušenja u Paromlinskoj konačno su se dogodila ove godine, u ovom mandatu, i na njima se ne bi trebalo zaustaviti. Treba ih biti još.

Za sad, ne spominjanje natječaja i većih ambicija za trg u kontekstu izgradnje knjižnice je signal da se takav pristup oblikovanju trga još nužno ne razmatra - i to bi bilo pogrešno. Za taj trg potrebno je postaviti najveći set očekivanja i definirati odgovarajuće pristupe. Utoliko je novi trg i test za gradsku upravu. Višegodišnji proces izgradnje Knjižnice i društvenog centra Paromlin nudi dovoljno vremena za otkup preostalih privatnih parcela, ispražnjivanje prostora od supstandardne gradnje i provedbu arhitektonsko-urbanističkog natječaja za vjerojatno najvažniji novi trg u Zagrebu u 21. stoljeću. Upravo bi mogući natječaj i (paralelna) gradnja trga bio logični nastavak kako razvoja Trnja, tako i započetkog procesa izgradnje knjižnice koja će biti u odnosu s trgom koji joj može dati, ili oduzeti, na uspješnosti. Zagreb, dakle, ima priliku stvoriti nešto suvremeno na trgu vizija ali i kvalitativnih dosega iz prošlosti koja je prostor budućeg trg mjestimično obilježila odličnom arhitekturom. No, za to samo ideja nikad nije dovoljna. Trg i grad gradi politička volja i set mehanizama koje vlast tome podređuje. Konačno, odluka da je trg barem jednako, a zapravo i važniji, od pojedinih zgrada.    

_

Objavljeno na portalu H-Alter, 30. studenoga 2023.

[zagrebjavniprostor]

Foto: Saša Šimpraga

Nevidljivi most

Saša Šimpraga, 2023.

„A, kad Savu plahu prelijeće,

trese mostom, te se zemlja kreće,

Kano da se Okić s Klekom koše,

Uz sviranje, gorsko zavijanje.“

Velimir Gaj, Naš seljak i prvi mu parovoz, 1862.

Vjerojatno najstariji poznati sačuvani prikaz nekog zagrebačkog mosta onaj je na karti Nicolausa Angielusa iz 1566. godine. Na tom prikazu Kaptola i Gradeca, koji je najstariji do sada poznati kartografski dokument koji prikazuje prostorni opseg i djelomično urbanu strukturu Zagreba, vidljivo je i jezero koje se nalazilo s istočne strane katedralnog kompleksa i služilo i kao zaštita i kao ribnjak. Preko tog ribnjaka jasno je ucrtan drveni most. Otprilike je spajao katedralni kompleks s današnjom Šoštarićevom ulicom. Mosta ni jezera odavno već nema, a na tome je mjestu javni park Ribnjak koji u imenu čuva memoriju na nakadašnju veliku vodu. Kontinuitet imena samo potvrđuje da je prošlost gradu imanentna, uvijek prisutna, bilo u svom materijalnom ili nematerijalnom obliku, pa i kombinaciji jednog i drugog. Jedan od tih tragova prošlog su i arheološki ostaci najstarijeg zagrebačkog željezničkog mosta: upornjak s južne strane Save, na Kajzerici, i baze dva pilona koji se za niskoga vodostaja mogu vidjeti u koritu rijeke. Slika starog mosta davno je iščezla iz memorije stanovnika Zagreba, a on je dobrim dijelom i zaboravljen. U njegovoj, doslovno, neposrednoj blizini izgrađen je Zeleni most –  Savski slavoluk kako će ga nazvati Fedor Kritovac –  danas nezaobilazna slika zagrebačkih obala Save, pa i identitetski reper glavnoga grada. Most koji mu je prethodio dovršen je 1862. godine kao dio željezničke pruge Zidani most – Zagreb – Sisak otvorene za promet te iste godine kada je željeznica stigla u grad. Izgradnja mosta započela je sa strane Kajzerice. Most je bio najzahtjevniji element infrastrukture nove pruge. Rešetkasta čelična konstrukcija mosta projektirana je u Budimpešti, elementi za njeno sklapanje proizvedeni su u Beču te dopremljeni Dunavom i Savom do Siska, a dalje kopnom do Zagreba i Kajzerice. Most je bio ukupne duljine 253 metra, sadržavao sedam stupova i dva upornjaka. Čini se da su kameni dijelovi ukrasne ograde, kao manje važni elementi, isklesani vjerojatno u kamenu iz zagrebačkog kamenoloma Bizek, tj. u istoj vrsti kamena od kojega je građena i zagrebačka katedrala, dok su upornjaci bili od bitno čvršćeg granita. Ti kameni ostaci mosta druga su najstarija postojeća izgrađena struktura u užem Novom Zagrebu, odmah nakon pogranične stražarnice Napoleonovih Ilirskih provincija pored Savskog mosta koja je iz 1809. godine. Stražarnica ima status kulturnog dobra RH, dok ostaci mosta nemaju nikakav formalni status, ali su važan dio urbane povijesti grada. 

Ideju o oživljavanju zaboravljenih i zapuštenih ostataka prvog zagrebačkog željezničkog mosta kao novog javnog prostora iznio je još 2015. godine arhitekt David Kabalin. Slijedom toga i kroz godine bilo je pokušaja platforme 1postozagrad prema mjesnoj samoupravi da se lokalitet oživi kroz male komunalne akcije, no bez ikakvog pozitivnog odgovora ili pomaka. Konačno, Kabalinova ideja svoju je realizaciju doživjela ove godine u sklopu projekta Mikrourbanizmi kojeg je, po zamisli autora ovog teksta, provela Hrvatska udruga nastavnika povijesti, a čiji je fokus na mikrolokacijama iz urbane povijesti Zagreba. Projekt je podrazumijevao i obrazovni dio u suradnji s Katedrom za metodiku nastave povijest Odsjeka za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu čiji su studenti i studentice, na ishodišnoj točki programa tj. ostacima mosta, proveli istraživanje i proizveli seminarske radove na odabrane teme iz zagrebačke prošlosti.

Privremena intervencija na sačuvanim elementima mosta, izvedena po Kabalinovoj zamisli i projektu, kulminacija je tog programa koji je uz navedeno, imao primarnu ulogu osvijestiti javnost o arheološkim ostacima mosta i kroz jednostavno rješenje aktivirati ih kao novi javni prostor. Prilagođen mogućnostima projekta i kao privremeno rješenje, arhitekt prijedlog svodi na esenciju – mogućnost sjedenja i vidik, doživljaj. Na lokalitetu je postavljena drvena klupa, fiksirana u tlu, a sadrži info pano koji s dvije strane ima različite zadaće. Sa sjeverne prolaznicima signalizira novo mjesto na obalama. Njegova žuta ploha vidljiva je i iz daljine. S proljećem kad okoliš zazeleni doći će još više do izražaja budući da će zelenilo pojačati kontrast. S južne strane, dok mu se prilazi, pano nudi info sadržaj: osnovne informacije o povijesnom mostu. Uključuje, primjerice, i pjesmu „Naš seljak i prvi mu parovoz“ koju je Velimir Gaj napisao upravo u povodu 1. listopada 1862. tj. dana kad je prvi vlak prošao mostom. Na taj isti datum 161. godinu kasnije otvoren je i ovaj novi mali vidikovac. S vidikovca, klupe, otvara se trasa nestalog mosta, odlični pogled na Zeleni most i obale, vlakove u prolazu, i možda najzanimljivije, s mjesta se mogu promatrati ljudi koji prolaze s obje strane rijeke. Pritom mjesto po svojoj prirodi nudi određenu intimu javnog prostora, na način da istovremeno prisutni, prostor možete imati i samo za sebe.

Intervencija tako ispunjava nekoliko funkcija. Prvu da mjesto stavlja u potvrđenu upotrebu kao javnog prostora i to na način da nadograđuje, aktivira, prošlost bez da je degradira; i druga, da stari most posredno vraća u kolektivnu memoriju te stvara i nudi točku interesa: onu koja ima utilitarnu ulogu kao mjesto mogućeg boravka, i onu koja educira o povijesti važnog dijela željezničke infrastrukture u gradu. Prigodno, za otvorenje, na kamenoj ogradi mosta apliciran je i strip na temu željeznice, u dva nastavka i to na dvije bočne strane ograde. Autorica je Cicko. Radi se o papirnatom rješenju i eko ljepilu koji će s prvim kišama nestati. Prikaz vlaka u jednom od vagona uključuje i žirafu. Naime, dok je postojalo gradsko kupalište sa sjeverne strane, a Kajzerica još bila tek livada, južna obala Save kolokvijalno se nazivala - Afrika. Koja je preko Sredozemnog mora, a ovdje preko rijeke.

Foto: David Kabalin

Kabalinov rad je elementaran, ali studiozan, posvećen detalju, a karakterizira ga perceptivnost, sposobnost (pionirskog) čitanja i nadogradnje prostora koji je slojevit. Oživljavanjem jednog od tih slojeva, važnog dijela urbane povijesti grada, ponudio je minijaturu koja funkcionira. Možda i nagovješćuje neko trajnije, kompleksnije, ali i dalje jednostavno rješenje budući da lokacija ne traži puno da bi dala još više. Naime, jedna od zadaća projekta Mikrourbanizmi je da privremena intervencija demonstrira, potakne, neko dugotrajnije, sveobuhvatnije i nešto skuplje rješenje kako bi se ostaci mosta trajno sačuvali i ostali u javnoj namjeni. Kako sam autor navodi u prigodnom intervjuu, postoje vremena za velike urbane i infrastrukturne zahvate, no jasno je da ne živimo u jednom od njih. Nedefiniranost, pa i improvizacija, odnosno tehničko rješenje zagrebačkih obala Save upućuje na to da će se one u budućnosti, poželjno, mijenjati, prilagođavati novim potrebama. Tad bi trebalo računati i s ostacima mosta. Potvrditi ih kao važne. I zato je intervencija bitna budući da čuva, produžuje, urbano sjećanje, gradi narativ o mostu kojeg više nema, a pritom na gradskim oblama nudi, skreće pažnju, na stara nova mjesta i mogućnosti.

Kompleksniji zahvati na južnoj obali Save možda jednom uslijede. Do tada mogu proći desetljeća. One manje zahtjevne, izglednije, vezati se može uz npr. formiranje trgića s južne strane Savskog mosta, ili neposrednije uz mogući budući javni park koji mjesna samouprava u aktualnom sazivu zagovara na gradskoj parceli neposredno zapadno od ostataka starog mosta. Za nešto veće Grad teško da je spreman, pa i sposoban, te su upravo takva sitna prilagođavanja tek otvaranje perspektive za nešto ambicioznije. I tu Kabalinov prijedlog, eksperiment, zauzima dobru startnu poziciju: osvješćuje i gradi. Ujedno je svojevrsni preduvjet onoga što će jednom možda doći.

U međuvremenu, Zagreb je grad kojem nedostaje mostova. U budućnosti će možda postojati pješački između Jaruna i Laništa, ili onaj za sve kod Bundeka, i neki drugi. No, grad isto tako treba i svoje nevidljive mostove, one koji povezuju prošlost i sadašnjost.

[zagrebjavniprostor]

Kako bi zagrebačka Tratinska ulica postala „tratinastija“, trebalo bi je osloboditi od automobila, osobito onih u mirovanju. Transformacija ove izuzetno važne ulice prema značajnijem pješačkom programu preduvjet je njezinu približavanju ulozi potencijalnog paralelnog centra grada. O novim i budućim pješačkim zonama u Zagrebu, o mogućnostima koje postoje već sada, ali i onima koje su još u perspektivi, te o tome što konkretno Tratinska ulica i zona oko nje može i treba postati govorit će arhitekt i urbanist Borislav Doklestić i Janko Večerina, liječnik koji se bavi utjecajem javnih prostora na zdravlje.