covjek-casopis

[covjek-casopis]

od sada samo na ovom linku.

hvala svima koji ste ‘čovjek-časopis’ pratili na tumblru!

[covjek-casopis]

MIROSLAV KRLEŽA (Zagreb, 1893. – Zagreb, 1981.), iz zbirke eseja "MARGINALIJE / o gradovima i ljudima / 133 varijacije", Ljevak, 2016.

Marginalijama se uvriježilo smatrati onaj dio esejističkih zapisa Miroslava Krleže koji je povezan s njegovim leksikografskim, radom na enciklopedijama. Sam je pisac termin marginalije uveo u svoj naslovni registar znatno ranije (1921), baveći se slikama Petra Dobrovića. No i kada je rukopisnu građu, koju radno naziva 'marginaliom lexicograpshicom', koristio u pripremi esejističkih fragmenata što ih je publicirao u tematskim i kompozitnim cjelinama zajedno s citatnim ekscerptima iz vlastitog djela, takav oblik ne naziva marginalijama, već varijacijama. Marginalije se od (drugih) varijacija razlikuju prema povodu i karakteru teksta - impresiji, a ne strukturiranošću ili naročitim redaktorskim pristupom, sudeći barem prema razmjerno malom oglednom zbroju rasutih fragmenata takve generičke osnove koji su autorizirani. - iz pogovora Vlahe Bogišića, priređivača.

#Miroslav Krleža #Marginalije #esej

[covjek-casopis]

DVIJE PJESME RAMIZA HUREMAGIĆA IZ RUKOPISNE ZBIRKE "ANTICIKLONA"

GDJE ŠLJIVA ZNA PONIJETI

/Nisu sve smrti iste Bosanske su naročito rodne/

U njima nema uzvišenosti sepuke Koncertnog krešenda letećih bodeža Pupoljaka trešnje i znoja samuraja Porođenog crvenog sunca

Bjeličanstvenog smiraja Sibirskih prostranstava Tišine kolona u plinom Namirisanim poljskim šumama

Crvenila uzavrelih herojstava Sa španskih barikada Čiji krikovi lelulaju u zraku Poput lukova kordobske džamije

Slatkoće otrovnih molekula Blagoslovljene božije pljuvačke U mirisnim perivojima Pariza I smrdljivim kanalima Venecije

Transcedentalnog lelujanja Na zelenom lišću Anda I tečnoslovnosti meksičkih Bodljoukrašenih Isusa

Ovdje ničeg toga nema Glava se okrene na stranu Koljenom se pritisnu prsa Ispupčeni grkljan se otvori Sječivom mitskog noža Uzavrela krv pošprica nebo i šljivu

Još dugo poslije kapaju Čak i cijele porodice bespotrebno nasmijane nedužno ovjekovječene Na porušenom zidu O ekser često okačene

Od takvih padavina Zemlja u Bosni Najbolje rađa Stidovi su od zemlje Krivnje su od vremena

Kad šljiva ponese Treba se skloniti negdje U neko ljepše umiranje

***

I POEZIJA ONDA

U vrijeme kad je mjesec pun Ne vidiš ga ali osjetiš Kad preuranjeni ljetnji pljusak Gromovito razbija tišinu

Ima taj tren od nekoliko života Ni s kim da piješ iz otežalih čaša Ni s kim da se u vjeri tražiš Kome i čemu dlanove da pružiš

Ljubavi su kao pokisle ptice Osjetiš ih dok im šalješ žudeći dah Njihovi oslonci jednom će da pucketaju Razigrane grančice suhe u plamenu

I onda te ona obgrli dok strpljivo čeka Ona će da ti podari stih Ne pitaš se više da li je utjeha ili htijenje Samo miran si – miran si samotno baš

RAMIZ HUREMAGIĆ (1972, Cazin)

#Ramiz Huremagić #Anticiklona #poezija

[covjek-casopis]

"BOLDVIN", ROMAN MILICE VUČKOVIĆ, Lom, 2019; ulomci

Jedan dan su me bolele noge godinama, i, prosto, nisam mogla više da izdržim. Čak je i pesničenje prestalo da pomaže, a glavu mi je jedino smirivala pomisao na neke ogromne tregerice okačene o oblak, sa kojih bih visila, ljuljala se i posmatrala sve pod sobom, u želji da nikada ne dotaknem zemlju i ne osetim pritisak gravitacije.

*** Brzo sam se obukla, obula vunene čarape, gumene papuče i izašla iz sobe. Polako sam zatvarala vrata da nikoga ne probudim. Nisam se ni okrenula kada je neko iza mojih leđa iznenada ciknuo, uplašila sam se da nisam nekom stala na nogu, da nisam nekom prebila prste?! Dobro jutrooo, kaže, rastegnuto i veselo, pa shvatim, svi prsti su na broju samo neko ima potrebu da i u cik zore ciči i bude dobro raspoložen. To bi trebalo detektovati kao problem, a ne moju mrzovolju. Nerado sam se nasmejala i potvrdno klimnula glavom. Nikada mi taj višak ljubaznosti nije prijao, ujutru posebno ne, nemam ništa ni protiv koga, ali mislim se, ženo, nemojte meni molim vas, ni ne poznajemo se. Očito neka ženica što ovde radi, treba se čuvati takvih, jedan nepromišljeni upliv u razgovor ili bilo kakvo brčkanje u istom značilo bi obavezu. Posle određenog vremena smatralo bi se normalnim da svaki put razgovaramo kad se sretnemo. Zato, jezik za zube i mimika može da kaže šta treba umesto mene. Mimika je i ostala u hodniku da se praćaka na suvo pred tom ženicom. Da imam dvojnicu nazvala bih je Mimika. „Zbogom Mimika!“ kažem joj i ostavim njih dve iza sebe, a ja se uputim ka kuhinji da uzmem kafu i nešto za doručak.

*** Čak je i Komšinica retko kupovala ananas, možda ga je devedesetih u našoj zemlji slabo i bilo. Naletela sam nedavno na stare fotografije u svom računaru. Na bar dvadeset fotografija nalazili smo se Borko i ja, u raznim delovima našeg starog stana u predgrađu koji je otac dobio od vojske, tačnije u svakom mogućem ćošku tog stana (iako taj stan nije ni imao puno ćoškova), ni manje ni više nego držeći baš ananas. Lica su nam na svakoj fotografiji bila razdragana, prepuna utisaka, smešaka i rupičastih obraza, kao što je mešen hleb prepun palčeva. Držali smo ananas u ruci, na glavi, ležali s njim u krevetu, stavili smo ga na wc-šolju i klečali pred njim sklopljenih ruku kao da mu se molimo, cereći se malim rumenim licima od plastelina. Setila sam se da je to bio dan kad je mama prvi put kupila ananas, naš ananas, i donela ga u kuću. Borko je govorio kako vrh ananasa liči na palmu a ja ponovo nisam znala šta je to jer nikad ranije nismo bili na moru, sve do tog puta kada su nas u goste pozvali neki očevi prijatelji, ratni profiteri koji su imali stan na primorju, da besplatno letujemo kod njih. Nisam znala šta su ratni profiteri, ali sam znala šta su profiterole, vodio nas je jednom u poslastičarnicu otac moje najbolje drugarice. Od njega smo pozajmili „Fiću“, natovarili gepek gajbama krompira, paketima brašna, mleka i šećera, a zadnje sedište smo napunili željama i maštarijama o tom moru koje je jedna velika voda, navodno slana kad je poližeš, i krenuli. Put je bio spor i vreo, i dok mi se slani znoj slivao niz lice, hvatala sam ga jezikom kao što žaba hvata muve i smešila se u sebi. Jedva sam čekala da uhvatim jezikom to more i vidim da li je sve to najobičnija laž. More se, ni manje ni više, ispostavilo da je stvarno slano.

*** Dve vojne enciklopedije sa očeve police bile su tačnog formata za jednu tablu oblande, deset enciklopedija, pet oblandi. Ukoričene u braon kožu sa zlatnim slovima, ređala sam ih po oblandama stalno istim redosledom: Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce, Jakac-Lafet, Lafos-Naukrat, Nauloh-Podvodni, Podvodno-Ratna mor., Ratna priv.-Spahije, Sparta-Tirana, Tirani Žužul. Uvek sam ih ređala tačnim redom bez preskakanja, i znala sam napamet naslov svake. Otac, kad bi došao kući iznova bi i iznova galamio što se vojne enciklopedije Jugoslavije ređaju po oblandama, a mama bi ga sasvim jednostavno ućutkala; jel voliš da jedeš oblande, voliš, i on bi ućutao. Ja sam za to vreme lizala fil iz činije i recitovala, Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce... Oca bi to iz nekog čudnog razloga raznežilo i odobrovoljilo, a ja sam recitovala svaki put sve brže, nekada i po dva puta, kao bajalicu: Abadan-Brčko, Brdo-Foa, Foča-Jajce...

*** Vukla sam se do svoje sobe, čini mi se, satima, i najzad se zaključala unutra. U sobi sam bila potpuno sama, sasvim sama, bez igde ikoga. Sama kao šarena varalica kojom pecam po praznom moru. Ideja o praznom moru je nešto najstrašnije što mi je ikad palo na pamet. Potpuno prazno more je strašnije od mora punog ajkula.

*** Promenila sam svoje navike i počinjala sam da pijem odmah po dolasku na posao. Pila sam najčešće votku umesto prve kafe, a predveče bih prešla na viski. Posle mesec dana pila sam više od svih njih, pila sam flašu viskija dnevno. Dobacivanje iza mojih leđa je prestalo, primljena sam u pleme babuna. Oduvek sam znala da se uklopim.

*** Ne patiš ni od kakve smrtonosne bolesti, kaže, ali nam tvoji rezultati ukazuju na jednu, kako bih rekao, sveopštu zapuštenost organizma. Vanja, ne čujem te, kažem. Moramo malo da povedemo računa o tome, kaže, o ishrani, o spavanju, moramo da vodimo računa o zdravlju, ne moram to da ti pričam, znaš i sama. Vanja, ne čujem šta pričaš, ne čujem te, čujem samo bol, čuješ li me, bol, boli me, bolivija, boldvin, da li se čujemo? Vanja je drobio nešto sam sa sobom, nisam ga slušala, nije ni on mene, bili smo sami, svako za sebe, iako smo sedeli u istoj prostoriji, sve dok nije došao Boldvin. Boldvin se pojavio u meni kao larva, niotkuda, tiho i strpljivo. Čekao je dugo da mu dam ime, da prestanem da ga ignorišem, da prihvatim da postoji i da mu dozvolim da poleti. Boldvine, evo, pokloni se, kažem mu. I ta tvoja izopštenost, kaže Vanja, i dalje priča sam, kao da nas dvoje nismo tu. Ti nisi prva koja je mlada zbog alkohola dobila šećer, kaže. "

*** Zapalila sam cigaretu i počela da je vrtim po obodu piksle, htela sam da pretvorim gornji ravni zapaljeni deo u oblu kupicu tako da čitava cigareta liči na raketu sa tim vrhom, pa sam onda ponovo uzela dim, pa ponovo oblikovala vrh u kupicu i sve tako dok nisam popušila celu cigaretu. Prosečna cigareta je u sebi sadržala desetak takvih kupica i desetak puta bivala raketa kojom sam bezuspešno pokušavala da se lansiram negde drugde.

_______________________________________________

MILICA VUČKOVIĆ je akademska slikarka, rođena 1989. u Beogradu. 2014. objavljena joj je zbirka kratkih priča "Roj" (Apostrof), a 2017. dobila je prvu nagradu na Biber konkursu za priču "Jedu ljudi i bez nogu". Njen prvi roman, "Boldvin" (Lom, 2019.) našao se u užem izboru za Vitalovu nagradu.

#Milica Vučković #Boldvin #roman #proza

[covjek-casopis]

CANTOS

'Moje je samo ono što volim' Čuo sam to jednom poslije crkve Nešto slično je rekao Ezra Pound The rest is dross Svako jutro čitam Cantos 10 minuta To je neka besmislena disciplina Kao kad đedovi prosvjetiteljstva Dok se briju mašinicom pred malim ogledalcem Uče iz glomaznog riječnika svaki dan po jednu riječ Nekog mrtvog jezika koju nikada neće moći Da upotrebe u rečenici Besmislen trud koji je značajan samo Kao neko čeličenje volje Sekularni atavizam jutarnje molitve Deda mi je pričao pohvalno O nekom momku iz Doljana Koji je tridesetih svakog jutra išao Do česme na Mosoru Ne da zahvati vodu Bez ikakvog viable razloga Samo kao čin besmislene i pohvalne discipline Po kiši i snijegu i gradu Kao zavjet koji smo dali sebi Besmisleni činovi istrajnosti Od kojih zavisi svijet Mi smo romantičari jer cijenimo poduhvate A ne dogme i učenja, praksu a ne teoriju Svako jutro čitam Cantos deset minuta Kao statuse nekog ko ima dvadeset Unengaged pratilaca na fejsbuku I piše opskurne postove o ekonomiji I politici i filozofiji sa mnoštvom ludačkih referenci Bez tačke i zareza Vozač autobusa je za jednog čovjeka Koji je igrao po kiši kod stadiona Kom Rekao da je poludio od knjige Čitanje Ezre Pounda kao Skrolovanje kroz beskrajnu sukcesiju See more statusa Drafts Statusi sa savjetima svjetskoj banci Google translate megalomanskih ambicija Razlomljenih u stih Kralj Nikola i njegovi memoari Pretvoreni u pjesmu Razlomljeni u stih Imena serdara i vojvoda Stranih diplomata Deset strana o perperu Imena italijanskih arhitekata Datumi bankarskih transakcija iz 19. vijeka Željeznica koja je prolazila pored Virpazara Bezbroj svjedočanstava Amerika je propala načisto Đedovi prosvjetiteljstva Imaju vremena da pišu 20 tomova Tračeva, Korespondencije Šta je knjaz Danilo jeo za ručak u Crmnici U emisijama kad ih voditelj pita Da li nešto razumiju Oni se naljute i kažu Naravno da razumijemo Potrebno je da čovjek ima nešto Što radi svaki dan Neku čvrstu tačku Nešto na šta može da spiska život Kao đedovi koji grade od kamena Ispred kuće na selu Kule i gradove Kamene skelete unutrašnje borbe Imaju čekić i dleto Mi smo ono što jedemo Mi smo ono što radimo svaki dan Govorim to često kao đed prosvjetiteljstva Đacima, ali uvijek mislim na nešto suštinski Beznačajno, kao na neke male činove Uzaludne snage Kao neku egzortaciju na stamenost Mi ne možemo da procjenjujemo sopstveni rad Da donosimo sud o sebi Govorim to kao neko ko je full of shit Bitno je da se pratimo neku liniju u svom životu Neko je rekao da su Cantos Alpi Zavijani snijegom i ledom Neprohodni itd. Za mene su česma na Mosoru Riječ koju ponavljam dok se brijem Kao neko ko pokušava da prizove kišu Mali gerilski činovi prosvjetiteljskog sujevjerja Vasa Pelagić, veliki narodni kuvar

VLADIMIR VUJOŠEVIĆ (Podgorica, 1986.), s autorovog bloga "Iz svoje smrti" https://izsvojesmrti.blogspot.com/

#Vladimir Vujošević #poezija

[covjek-casopis]

POEZIJA KRISTIANA KOMORČECA

MOJA SE LJUBAV SPUŠTA PO STEPENICAMA

Moja se ljubav spušta po stepenicama Pokraj trkaćih konja Koji se pretvaraju u svilu Netko vrši atentate na krošnjama Ljubav je meta koja Pada na sjenke gelendera Ja se rukujem s oblakom Pokušavamo se dogovoriti oko kiše Svakog kasnog kolovoza Pokušavam izbjeći kišu I ranjene vinograde Ne želim da se blato Pomiješa sa cipelama Cijelo se selo trudi Izbaciti duhove iz svojih dvorišta Seoski momci zapleli su se u ukosnice Njihove djevojke zaplele su se u ljeto Moja ljubav iskašljava Sunce I izdiše Mjesec Čuva zvijezde pod noktima Ujutro su svi prijatelji U podne su znanci Poslijepodne poznanici Predvečer stranci U ponoć smo svi neprijatelji Poslije ponoći Otvaramo novo poglavlje Crvenog i crnog Kao prašnjavu butelju vina Moja ljubav redovito ispije Samo jednu čašu Zatim se umori Dok ja sa škarama u ruci Izrezujem snove iz starih novina Cijelo se selo pravi Da do nas vijesti ne dolaze Da nas svijet ne može prepoznati Moja ljubav ne zna kad laže A ja ne znam kad govorim istinu

***

BRZA BALADA O PRIVATNOM RATU

želim obavijestiti vlastito tijelo da je u tijeku pobuna protiv korumpiranog i propalog sistema kojeg smo sami pomogli uspostaviti traže se volonteri za obavljanje prljavog i golemog posla u kojem nijedna strana neće naročito uživati traže se dobrovoljci za odlazak u najdublje rovove srca prokletu mašinu valja razmontirati premda se operacija pripremala gotovo 30 godina šanse za uspjeh upravo su minimalne a broj žrtava potpuno nemjerljiv odobrava se uporaba bojeve municije i svih ostalih sredstava za koje centrala procijeni da su od strateške važnosti očekuju se brzina, čvrstoća i efikasnost jer naši su ciljevi neopisivi

***

OFELIJA PLEŠE

Po visokim krošnjama starog grada Po sutonu iznad mora U nepravilnim ritmovima žute svile Ofelija pleše

Po kavanskim zidovima od crvene cigle Po dječačkim licima U kutu njihovih sjajnih osmijeha Ofelija pleše

i daje, daje, daje dok više nema što za dati i grabi, grabi, grabi dok ne vrati što je dala

Po kulama davno obješenih očajnika Po brodovima pobune U trzaju svojih proslavljenih maski Ofelija pleše

Po stepenicama od 24-karatnog zlata Po putevima za dvoje U nemirna predvečerja naslaganih godina Ofelija pleše

i daje, daje, daje dok više nema što za dati i grabi, grabi, grabi dok ne vrati što je dala

KRISTIAN KOMORČEC rođen je 21.7.1992. godine u Zagrebu gdje trenutno studira komparativnu književnost na Filozofskom Fakultetu. Osim pisanjem i prevođenjem bavi se i glazbom te filmom.

#Kristian Komorčec #poezija

[covjek-casopis]

DVIJE NOVE PJESME MILICE ŠPADIJER

ŠUMA

Poštujem samo nasilje I verujem samo u ljubav Ili obrnuto, stalno zaboravljam

Sinoć su se desile čudne stvari Dok sam se vraćala kući kroz šumu Ujeo me je vuk za nogu I dalje me boli i krvari Ali na to sam maltene i zaboravila Kad me je jutros dok sam išla na posao Orao uhvatio kandžama za glavu Sve mi je od obrva do čela izbrazdano I krv mi se toliko slivala preko očiju Da je čudo da sam uopšte videla tu lisicu dok sam se vraćala kući.

I nije ništa bilo. Mislila sam treba li da je uhvatim za rep, da joj iskopam oči, da je udarim rukom ili nekom teškom granom, razmišljala sam dugo i ona je otišla a mene je napao medved.

***

ZUBI

Juče je bila žena da spremi stan skuvala kafu sebi i meni Kad je otišla ispraznila sam filter Napravila omlet, bacila u kantu ljuske od dva jajeta i onu kožicu od slanine što se ne jede Koru isceđenog grejpfruta Kupila sam novo pakovanje toalet papira Pa sam izvadila jednu preostalu rolnu i kesu bacila Staru pastu za zube isto U prodavnici nije bilo normalne pa sad imam dečiju piše uzbudljiv voćni ukus i isti je kao kad smo bili mali Jedan isceđeni limun Prazna kutija lekova Prazna pakla cigara Nisam mačkama još kupila novo pakovanje hrane a bacila sam večeras prazno staro Za večeru sam jela šavarmu razmišljala sam čitav dan o njoj i vraćajući se kući s posla je uzela Bacila kesu i papir u koju se pakuje šavarma i plavu salvetu kojom sam se obrisala Ispod svega toga je tvoja četkica za zube dabogda ti svi poispadali

__________________________________________

MILICA ŠPADIJER rođena je 1989. u Beogradu. Završila je Filološku gimnaziju, osnovne i master studije na Katedri za klasične nauke na Filozofskom fakultetu, a trenutno je na doktorskim studijama Fakulteta dramskih umetnosti. Radi kao novinar Tanjuga, prevodilac sa grčkog jezika, profesor grčkog i latinskog i piše za nekoliko portala.

pjesme su originalno objavljene u časopisu Koraci, 12/2019, i, uz autoričinu dozvolu, uvrštene u ovaj mali izbor

na proljeće o.g. očekuje se reizdanje Miličine debitantske zbirke "Šar-planina" (2019, Gradska biblioteka Vladislav Petković Dis, Čačak). zbirku će u proširenoj verziji izdati Kontrast iz Beograda.

#Milica Špadijer #poezija

[covjek-casopis]

KRATKA PRIČA MARIJE PILIĆ IZ ZBIRKE "LUĐACI I DJECA", Disput, 2019.

RADUJ SE

Točno u sedam sati ujutro, svakog dana, počinje televizijska emisija "Raduj se". Uvodna glazba, u pokušaju da bude što vedrija, s histerijom ulazi u tuđe domove i pospane glave njihovih stanara. Masira mi mozak svojim poznatim, nervoznim prstima. Pridružuje joj se pištanje čajnika. Dok ulijevam kupuću vodu u šalicu, ne vidim ukočen osmijeh voditeljice. Ali čujem ga. Takav namješteni osmijeh promijeni boju glasa kao da joj neke životinjice prtljaju po glasnicama. Problem nastaje već u naslovu. Raduj se! Imperativ. Naredba. Na samom startu isplivaju mi obrambeni mehanizmi kao bodlje na ježu. I svaki put kad voditeljica kaže "Raduj se!", osjetim mrak u sebi. Crnu rupu koja se širi kao vatra po tragovima benzina. To prijateljsko obraćanje u jednini pikne me u živac. Suviše ležerno i intimno. Trik kojim pokušavaju pridobiti ljude koji još žale za snovima koje su ostavili u toplim krevetima kao ljubavnike na autobusnim stanicama. Stavljam žlicu meda u čaj i promiješam. Narežem nekoliko pravilnih kocki kolača koji je ispekla Bokijeva mama. Nekad stvarno poludi s tim kolačima. Valjda neka vrsta terapije. Po količini ispečenih kolača najčešće mogu procijeniti u kolikom joj je rasulu privatni život. A ako krene s tortama i kompliciranim kremama, strah me pokucati na njihova vrata. Pažljivo, brzinom artritične starice, nosim kolače i do vrha punu šalicu čaja u dnevni boravak. Odlažem šalicu i tanjur na drveni stolić. Iz nekog razloga čaj mora biti poslužen s vremenskom točnošću uzimanja antibiotika. "Hvala, mišek", odgovara baka udobno zavaljena u svoju fotelju. Stari ljudi su robovi navika, pa tako moraju imati i vlastitu fotelju. Svaku epizodu te masovne hipnoze za umirovljenike prati jednakom fanatičnošću s kojom odlazi na nedeljne mise. Sat vremena pilji u televizor sa spokojnim osmijehom kao da promatra dječju igru u parku. Jedino dobro što emisija nudi jesu informacije o izložbama, kinopredstavama i nekim drugim kulturnim događajima. Baka zadržava isti blesavi smiješak s kojim gleda i uobičajene patetične priče koje emisija izvrti, ali nikada ne ode ni na jedan događaj. "A vidi kako su lijepo kuću uredili!" povikne baka i razdragano pljesne rukama. Kimnem i iz unutrašnjosti iscijedim kapljicu osmijeha. Nemam ništa protiv bake. Ali u zadnje vrijeme osjećam se kao Bokijeva mama za štednjakom. Samo što još nisam pronašla svoj ispušni ventil. Zatvaram se u sobu. Navijem glazbu da nadglasam prpošne zvukove emisije i odgovaram na mailove. Pri završetku emisije izađem provjeriti treba li baki kupiti novine. Tada najčešće čita osmrtnice. Totalno morbidno i neprimjereno. Zateknem baku u ružičastom kućnom ogrtaču kako bosa pleše na kuhinjskom stolu. Neobičan, dotad neviđen sjaj igra se sa starim, izgužvanim licem. Bila je to mlada, razigrana djevojka koja je u tišini sanjala negdje duboko unutar starice. I sada se probudila. Preuzela bakine pokrete nemilosrdno kao što se radi s lutkama na koncu. Stojim nepomično i zbunjeno promatram kao da pokušavam odgonetnuti neko umjetničko djelo. Obuzme me panična mješavina smijeha i straha da se ne ozlijedi. "Bako, molim te, siđi!" poviknem sa žurbom u glasu i nježno je primim za ruku. "La-la-la, hi-hi-hi!" nastavlja ne primjećujući me. Od vanjskog utjecaja štiti je neko nevidljivo staklo. Izletim iz stana u prugastoj pidžami i starim čupavim papučama. Mahnito kucam na susjedna vrata. Boki otvara s osmijehom koji je preuzeo protiv njegove volje. Intenzivni miris trave vrisne mi u lice. "Jebote, Boki, kakve si mi to kolače dao?" "Jesu dobri, ha? Rekao sam ti da su posebni", namigne usporeno kao lik iz crtića. Da je barem tako namignuo i prvi put. Možda bih shvatila da kolači nisu posebni po bogatoj čokoladnoj kremi. "Baka je pojela pola tacne!" opalim ga dlanom po ćelavoj, koščatoj glavi. "Bez brige, vjerojatno će samo malo bolje zaspati." Nastoji biti ozbiljan, ali udica smijeha podrhtava mu u kutu usana. "Što radi sad?" "Raduje se", odgovorim i zgrabim džoint iz Bokijeve ruke. Uvučem radost duboko u pluća, duboko do osobe koja sniva negdje u meni.

____________________________________________________

MARIJA PILIĆ rođena je 1987. godine u Zagrebu. Živi u Zaprešiću. Diplomirala je na Prehrambeno-biotehnološkom fakultetu u Zagrebu, a trenutno radi u privatnom poduzeću kao suradnik za farmakovigilanciju. Pisati je počela 2013. godine s pohađanjem radionice pisanja kratke priče. Dosad je objavila desetak priča i pjesama u prozi različite tematike: od običnih životnih, svakodnevnih priča, satiričnih, priča ljubavne tematike, do SF-a, fantasya i horora. Priče su joj objavljene u časopisu za fantastičnu književnost UBIQ te u zborničkim publikacijama Marsonic i Istrakon. S pričom “Buđenje” ušla je u deset najbolje plasiranih naslova prijavljenih 2014. godine na natječaj za najbolju priču Književnoga kruga Karlovac. Priča “Sofija” predstavljena je na festivalu SF i fantasy književnosti Istrakon godine 2015. te je otisnuta u zborniku Dvojnikov skok. S pričom “Chandelier” 2015. godine pobijedila je glasovima čitatelja na internetskom natječaju “Napiši priču”. Priča “Ormar” uvrštena je u zbirku SF-priča Marsonic godine 2016. Godine 2018. u sklopu edicije “Zaprešićki autori online” (nakladnici: Knjižnice grada Zagreba i Gradska knjižnica Ante Kovačića Zaprešić) u elektroničkom joj je formatu objavljena knjiga priča Iskliznuća.

#Marija Pilić #Luđaci i djeca #kratka priča #proza

[covjek-casopis]

POEZIJA TIJANE SAVATIĆ

AVGUST

Besprekorna strujanja među stabljikama Prodisaće Požarima među poljima

Odlasci i vraćanja

Ne prepuštaj me očekivanom sledu Naizgled Čekaj me U svim pretpostavljenim željama davnašnjeg.

***

SEPTEMBAR

Sagledivost nije ništa drugo do Poreknuta obdanica

Očima od dnevnog svetla Trljamo natekle stihove Pre otiskivanja na bespredmetne pučine

Jedino krmom potiljka Paramo šavove porculanske kože

Mape pokretnih neba Obrasle su mladežima Slepih za svakodnevnu stvarnost.

***

OKTOBAR

Ladoleži pretvore u želudac Sve čega se dotaknu

Prokrvljenost utrobe Vari poslednje naslage sunca

Plavetnilo se ogleda u željama Propinje se gutajući zaostale komade neba.

***

NOVEMBAR

Zimske ruže su se rascvetale u vazi

Umorna od ljutnje želela sam da učinim nešto što nije umor

Zimske ruže u vazi će i precvetati.

_______________________________________________

TIJANA SAVATIĆ piše poeziju i tekstove o fenomenima u polju vizuelnih umetnosti. Poeziju objavljuje u periodici od 2013. godine i izvodi je u okviru javnih čitanja. Od 2018. godine organizuje javna čitanja i razgovore o poeziji i vizuelnim umetnostima, radionice i druge forme produkcije i prezentacije umetničkih projekata u Pančevu, Beogradu i regionu. Istražuje neobičene načine izvođenja teksta i performativni karakter poezije. Trenutno priprema svoju prvu zbirku pesama.

[covjek-casopis]

SEZONA RETROGRADNIH PLANETA

vikend počinje optimistično, budim se rano, palim kompjuter, čitam portale iznutra nadire dobro poznat osjećaj suvišnosti - počela je sezona retrogradnih planeta i odmah je lakše, mars i uran su krivi za sve neuspjehe volim da se samozavaravam.

subotnja jutra me uvijek sjete na djetinjstvo, opsežne obiteljske kupovine u supermarketima, spiskovi potrepština, ponavljajuće iluzije sklada, dugački redovi individualne melankolije uramljeni kvarljivom srećom pred istekom roka trajanja, mrzila sam ih iz dna duše.

jednom sam vidjela živog grgeča na odjelu svježe ribe, mlatio je perajama i plivao kružno u prljavoj vodi akvarija i gledao me najtužnijim pogledom na svijetu. znam taj pogled, neprolaznu tjeskobu osuđenu na smrt, viđala sam ga u vlastitim odrazima u ogledalu.

vikend ponekad budi nadu da je sve na svom mjestu i kako treba biti, pretvaram se u nekog drugog, postajem prijateljica, tješiteljica, osoba od povjerenja, odazivam se životu. šta sve čovjek neće učiniti da odagna usamljenost.

vikend je rasadnik loših uspomena. vikendom postajem taj grgeč, vrtim se u krugovima po sobi sve dok konačno ne padnem.

a onda, jedva dišući, sklupčana na kauču pokušavam da proniknem u srž samoće.

LIDIJA DEDUŠ (1977, Banja Luka; Sarajevo; Varaždin), iz zbirke pjesama "NIŠTA OD NAJAVLJIVANOG KRAJA SVIJETA", Treći trg, 10/2019

[covjek-casopis]

POEZIJA DEJANA ĐORĐEVIĆA

POSLE SMRTI DOĐE LJUBAV

Igramo se i zabavljamo životi nisu skupi ko te pita samo guraj u glavama spavaju snovi šareni, lepi i sveži svake večeri po jedan kad nestane, ponoviš i tako do večnosti lepota nema reprizu umreš, al' te prođe

****

MOJ GRAD

Na ulicama moga grada Probaju nova odela Glancaju cipele Fotografišu se za sutra. Sa krovova visokih zgrada Odžačari pozdravljaju prolaznike Skidaju kape i mašu zastavama Prognoziraju vreme za sutra. Pesnici, slikari i glumci Hodaju po žici Gledaju pticama u krila Ostavljaju sutra za sobom. U centralnom parku Jedan prolaznik namernik Zavija cigaretu u novinu I pali današnji datum.

***

PESMA I PESNICA

Džabe metafizike, džabe pevanja o ljubavi, strasti i prirodi. Treba stisnuti pesnicu, čvrsto, viknuti gromoglasno ceo svet da vas čuje, pa onda izvrištati pesmu i poslati je u kosmos.

DEJAN ĐORĐEVIĆ (Velika Sejanica kod Leskovca, 1970), pesnik, književni kritičar, esejist. Objavio tri zbirke pesama: Jesam i nisam i Ne/pristajanje, Budim se da bih te voleo-jedna pesma prevedena na petnaest jezika, Kraj i beskraj, elektronsko izdanje. Živi i radi u Leskovcu kao profesor književnosti.

#Dejan Đorđević #poezija

[covjek-casopis]

književna premijera: (AUTOBIOGRAFSKI) ROMAN VESNE MARIĆ "PLAVA PTICA", 12/2019, Sandorf, ulomak

Dobro jutro, komšija

Sjećam se te TV snimke koja je kasnije postala legendarna. Prosvjednici hodaju ulicama Sarajeva i najednom svi zajedno zaliježu poput duge trave koja se povija na vjetru. Ljudi su se ogledavali, unezvijereni, pitajući se što im je to prozujalo pored glava i tako grubo srušilo onu djevojku. Djevojku iz Dubrovnika, studenticu, na jednom od mostova oborio je snajper i njeno je tijelo ležalo ispruženo u prljavoj, plitkoj Miljacki. Ona je bila prva žrtva rata. Snajperi su se skrivali u Holiday Innu, izgrađenom osam godina ranije za Zimske olimpijske igre 1984. godine. Ispočetka je ljudima prirastao srcu. Davali su mu nadimke kao „jaje na oko“ zbog žutog pročelja koje bi zimi provirivalo kroz nanose snijega. Nedjeljom bi svi onamo išli na kavu. Bilo je to mjesto svih mjesta u gradu. Za vrijeme rata, u hotelu su bili smješteni strani novinari, koji bi noći probdjeli u mračnim i hladnim sobama, razmišljajući o smislu života i o tome što su uopće radili ondje, dok su granate uništavale i posvuda ostavljale ožiljke na prestravljenom gradu. A na početku rata, toga sunčanog proljetnog dana, u istim su tim sobama sjedili snajperisti koji su pucali u mnoštvo pod sobom. To sam gledala u prijenosu uživo, s obitelji, u našem dnevnom boravku u Mostaru. Pojam „reality TV“ još nije ni postojao. Kad je djevojka pala pogođena, kost nam je stala u grlu. Majka je odmah u panici telefonirala sestri u Sarajevo. Provjeravanje jesu li rođaci i prijatelji živi ubrzo će postati omražen i redovan dio naših života. Radio je glasno pozivao na ulice. Voditelj je rekao da moramo „pobijediti tirane“. Već smo danima prosvjedovali. „Dobro jutro, komšija“ bio je novi, čovjekoljubivi moto, koji je svim silama zagovarao multietničku Bosnu i Hercegovinu. Sudjelovala sam u tome otvorena srca i strčala se niz stepenice na ulicu. Toga dana okupljenih je bilo manje. S brda je dopirao zvuk strojnica, koji nikada prije nisam čula. Zvučala je bizarno, ta prava paljba strojnica: kao cvokot zuba ili kad profesionalni krojač radi za šivaćom mašinom. Nije bila ugodna pomisao da bi taj cvokot sad lako mogao biti smrtonosan, za razliku od nečega što bismo čuli samo u američkim akcijskim filmovima. Toga smo dana otišli kući ranije, a sljedećeg jutra nitko nije rekao „Dobro jutro, komšija“. To, doduše, nije bio moj prvi susret s ratom. Nekoliko dana ranije, dok sam se vraćala iz škole, gromoglasna eksplozija zatresla je grad. Prozori oko mene popucali su, ljudi su vikali, tlo je podrhtavalo i svi su bježali u različitim pravcima. Rat je doslovno započeo velikim praskom, a naš je svijet skončao istom bukom iz koje se i rodio milijardama godina ranije. Nisam znala što bih i umjesto da slijedim instinkt i bacim se na tlo (kao u partizanskim filmovima), otišla sam kući. Pokucala sam na susjedova vrata pa smo pokušali dokučiti odakle je eksplozija došla. Promatrali smo obzorje s njegovog balkona. Dimilo se sa sjeverne strane grada. Rekao je: „Mora da je Sjeverni logor.1 Otamo se dimi.“ Kimnula sam. Nisam imala pojma gdje je Sjeverni logor niti je li to što govori istina. Bio je oblačan proljetni dan, bilo je toplo i tek smo počeli izlaziti u kratkim rukavima i piti kavu na terasama. Bagremovi cvjetovi zamirisali su ulicama i bilo je to moje najdraže doba godine. Zaputila sam se prema dućanu u kojem je majka radila, jer sam htjela vidjeti što se događa u gradu. Ljudi su stajali uokolo u velikim grupama. Vladala je konfuzija i svatko je govorio nešto drugo. Djeličci razgovora zapinjali su mi za uši: „Ne vjeruj nikome. Svi lažu.“ „Kažu da se radilo o cisterni punoj nafte, vozač je bio u kabini. Ispečen je. A još je držao volan. Mora da je bio dobar vozač.“ Putem sam svratila do kuće najbolje prijateljice. Njezin otac g. Dušan bio je u vojsci pa sam mislila da bi možda on mogao malo razjasniti situaciju. G. Dušan je bio velik čovjek. Toga dana izgledao je još veći nego obično. I nervozan. Sjedio je za kuhinjskim stolom i borio se s križaljkom, a sudeći prema tome koliko je križao, ništa mu nije polazilo za rukom. „Hoće li biti rata, gospodine Dušane?“, upitala sam nakon što sam malo uvodno s njim pročavrljala i pokušavala se dosjetiti sinonima za riječ „ulje“. „Ne, neće biti rata, dušo. To je samo mali nered, ništa ozbiljno. Ništa ne brini“, rekao je. I dalje se pitam je li lagao ili se doista nadao da će se sve to brzo ispuhati. U majčinom dućanu mušterije su nagađale o tome što se dogodilo. I tamo je svatko imao drugačiju priču. Jedino što je bilo pouzdano jest da je cisterna eksplodirala blizu vojnih zgrada Sjevernog logora. Moj susjed je bio u pravu. Ljudi su govorili o uroti vojske, ili su tvrdili da je eksplozija bila slučajna, ili pak da je „neprijatelj“ podmetnuo cisternu. Tko je bio neprijatelj, razmišljala sam, ali nisam ništa pitala, jer sam se bojala da će me zasuti novim teorijama. Majčin kolega poslužio je kavu. Bio je to ljubazan čovjek koji je kasnije ubijen u sabirnom logoru. Mediji su plasirali kontradiktorne informacije pa se ubrzo počelo pričati o „dezinformiranju“ i o tome kako je ono glavno oruđe za širenje straha i mržnje. „Ne vjerujte ničemu što čujete. Dezinformacije vas mogu stajati života“, izgovorio je čovjek na radiju. Rano sljedećega jutra netko me nazvao telefonom. Bila je to moja prijateljica, kći g. Dušana. „Otac mi je rekao da nikome ne govorim, ali mi odlazimo iz grada. On kaže da je to samo na neko vrijeme, dok se stvari ne smire. Brzo ću se vratiti. Morala sam ti reći.“ To me slomilo. „Onda se brzo vrati. Nedostajat ćeš mi“, rekla sam. Spustila sam slušalicu i ustala da pogledam kroz prozor, kao da će mi nešto vani reći hoće li biti rata ili neće. Ona je bila jedna od mnogih Srba koji su taj tjedan napustili grad i nikad se nisu vratili. Moja srpska rodbina također je toga tjedna otišla iz grada. Mi smo ostali i prosvjedovali za mir, kao kokoši koje čekaju da netko dođe i otfikari im glave. Nevrijeme je toga dana prohujalo gradom, obojalo zrak jarko narančastom i počupalo stabla. Gledala sam kako crijepovi padaju s krovova i razbijaju se na ulici. Bila je to predivna oluja. Poslije su ljudi govorili: „To je loš znak. Bit će rata“, i ja sam se pitala je li to što ljudi napuštaju grad polovicom ožujka, ta eksplozija od prethodnog dana, nacionalistička propaganda, rastuće nepovjerenje – nisu li te stvari loš znak? Zašto ste izabrali baš oluju kao predskazanje? Uvečer, dok sam pregledavala korijenje izvaljenih hrastova na ulici, oglasila se još jedna eksplozija blizu moje kuće. Automobil je projurio i netko je iz njega bacio ručnu bombu u kafić koja je sve samljela u komadiće. Na ulici su ležala mrtva tijela, ranjeni, čuli su se krikovi, zavijanje sirena ambulantnih kola i policije. Godinama kasnije srela sam nekoga tko je bio u tom automobilu. Rekao je da je bio na putu kući kad mu se prijatelj zaustavio i ponudio da ga odbaci. Sjeo je u auto, a prijatelj je rekao: „Moramo samo nešto odbaciti usput.“ Nije na to obratio posebnu pažnju. Krenuli su niz ulicu, a tip koji je sjedio na suvozačkom mjestu i kojeg nikad prije nije vidio, spustio je prozor. Auto je usporio, a on je u kafić ubacio nekakav zavežljaj. Vozač je nagazio na gas, a za sobom su ostavili zaglušnu eksploziju. Čovjek koji je bio na putu kući tjedan dana iza toga nije progovorio ni riječi. Kafić je bio mjesto u kojem su se okupljali vojni rezervisti. Tih dana su odsvakud nicali brojni rezervisti i pojavljivali se na ulicama, a posebno u kafićima. Bili su to uglavnom stariji muškarci u izgužvanim, blijedozelenim uniformama, koji su nosili oružje. Bilo je tu članova toliko vojnih i paravojnih odreda da dobrim dijelom uopće nisi mogao znati kome pripadaju. Stalno su uzrokovali nerede, pijani su ulazili na javna mjesta i tjerali sve van i pucali po zidovima sa svojim pohabanim kalašnjikovima. Bilo je pucanja (koje je i dalje trajalo) i u Sloveniji i Hrvatskoj, ali nitko nije mislio da će rat stići i u Bosnu i Hercegovinu. Bilo je to nemoguće. Mi smo se svi voljeli. Htjeli smo nezavisnost multietničke zemlje. Ali nakon općih izbora ispalo je da se ipak ne volimo baš toliko. Svi su voljeli samo sebe i glasali samo za svoje nacionalističke stranke. Mediji su stalno mijenjali priču tako da sam prestala slušati radio i gledati vijesti. Dezinformacije, zapamtila sam, šire samo strah i mržnju. Nakon bombe bačene na kafić, majka je odlučila da će najbolje biti da mene i sestru pošalje u Sarajevo. To je glavni grad, rekla je, tamo se ništa neće dogoditi. U tom je trenutku zamisao da će Sarajevo biti sigurno bila veoma raširena i neobjašnjiva pretpostavka mnogih ljudi. Narednog dana otišli smo na željezničku stanicu, ali smo doznali da su svi vlakovi otkazani zbog barikada oko Sarajeva. Bila je to intervencija odozgo, kasnije smo zaključili, jer je dva dana poslije započela opsada grada. Dok su granate zasipale Sarajevo, tetka je plakala preko telefona i govorila nam da joj je kuća odmah ispod kasarne na brdu odakle su i dolazile granate. Bilo je gotovo nemoguće pobjeći. Granatiranje je započelo i u Mostaru, probudilo me zavijanje sirene za opću opasnost. Bio je to zvuk koji je klizio gore-dolje kao kad pas zavija na mjesec. Majka je trčala kroz kuću vičući: „Hajde, hajde, spremite se, idemo u sklonište.“ Sjurili smo se niz stepenice i pridružili se svim susjedima u mračnom podrumu u kojem su dotad stanovali samo ugljen, cjepanice i miševi. Bilo je tu starica s malim tranzistorima koje su stiskale na uši, djece koja su se bezbrižno igrala, zabrinutih majki, a bila je i Olja, jedna od mojih susjeda, u osmom mjesecu trudnoće. Muškarci su ulazili i izlazili, raspravljali o naoružavanju i o „obrani žene i djece“. Mladići iz susjedstva koji su se upisali u Teritorijalnu obranu, improviziranu obrambenu formaciju sastavljenu od mjesnih muškaraca, dolazili su se pokazati u uniformama koje su se sastojale od maskirnih hlača i jedne kacige na njih trojicu. Nastavilo se širenje dezinformacija. Ljudi su stalno dolazili u sklonište i govorili stvari poput: „Armija se probila kroz liniju obrane i ubija sve pred sobom!“ ili „Iz obližnjeg sela stižu vijesti o biološkom oružju! Svi su pomrli!“ Panika bi se širila skloništem od čega bi majke stale plakati, muškarci bivali sve zabrinutiji, a lica starica tonula u sve dublje gađenje. Sve su to već vidjele.

Tih dana smo prijatelj i ja otišli u jedan od malobrojnih kafića koji su i dalje radili. Bio je miran dan i željeli smo raditi nešto od čega ćemo se osjećati normalno. Poslije smo se odlučili prošetati, ali su nas na ulici neki ljudi zaustavili. „Kamo ćete?“, pitali su. „U šetnju“, odgovorili smo. „Jeste li normalni?“, vikali su užasnuto. „Vode se borbe na ulicama! Idite kući!“ Otišli smo kući premda je nebo bilo plavo a njime su se valjali pusličasti oblaci. Svježi, proljetni listovi nizali su se u svim nijansama zelene: smaragdne, žablje, boje graška i metvice. Park je za nas proizvodio svježi, proljetni kisik, dok sam razmišljala o mraku i vlazi podruma u koji sam se morala vratiti. Kod kuće majka je sjedila pored radija i plakala. „Taj čovjek“, jecala je, „na radiju. Drži najveću branu u Bosni i prijeti da će je dići u zrak ako vojska ne prestane granatirati njegov grad.“ Pojačala sam ton. Murat, čovjek o kojem je bilo riječ, nazvao je nacionalni radio i obznanio svoju prijetnju. Ondašnji predsjednik Bosne i Hercegovine, Alija Izetbegović, vođa Jugoslavenske narodne armije u Bosni, general Kukanjac, i Muratova sestra Nura su svi sudjelovali u telefonskom razgovoru koji je radio stanica prenosila uživo. Murat je tvrdio da sa sobom ima sto kilograma eksploziva i da će dići branu u zrak i potopiti pola zemlje, ako ne izađu u susret njegovim zahtjevima. Problem je bio u tome što je general nijekao da njegova vojska granatira. Bilo je očito da laže. Vojska je puno granatirala. Predsjednik je preko radija pokušao umiriti Murata. „Nemoj, Murate. Nemoj još“, rekao je. „Kako on to misli još?“, upitala sam majku. „Učinit ću to, dići ću je u zrak!“, vikao je Murat. Glas mu je drhtao. Zatim se uključila sestra: „Murate, pomisli na ljude koji će se udaviti ako digneš branu u zrak!“ „Pa onda, Nuro, reci generalu da prestane granatirati naš grad i ubijati naše ljude“, odgovorio je Murat. „Prestani granatirati, generale“, rekla je Nura generalu odlučnim glasom. General se opirao: „Nikoga mi ne granatiramo. To radi netko drugi. Mi ne bismo granatirali nevin narod. Možda vaši ljudi granatiraju sami sebe i optužuju nas za to.“ To mi se učinilo kao domišljata teorija, ali Murat je zaurlao: „Jebem ti mater, Kukanjac, kako možeš lagati?“ uživo na nacionalnom radiju. General je poklopio i ja sam zapljeskala. Bio je to malen ali značajan šamar koji su ljudi Bosne i Hercegovine zadali Jugoslavenskoj vojsci. Netko se nedavno prisjetio Murata i pitali smo se što se s njim dogodilo. Ispostavilo se da nije imao nikakav eksploziv, blefirao je od početka.

____________________________________________

VESNA MARIĆ rođena je 1976. u Mostaru. Napustila je Bosnu i Hercegovinu i preselila se u Veliku Britaniju u dobi od šesnaest godina. Studirala je češku književnost na School of Slavonic and East European Studies na UCL-u u Londonu nakon čega je radila za BBC World Service. Piše turističke vodiče za Lonely Planet i novinarske tekstove za The Guardian i BBC Online. Ulomak iz knjige Plava ptica, koju je u engleskom izvorniku 2009. objavio prestižni izdavač Granta, dobio je nagradu Penguin Decibel za nove prozne glasove, a roman je dosad preveden i objavljen na pet jezika. Dobitnica je nagrade za najbolju kratku priču u časopisu The New Philosopher 2019. Vesna Marić živi između Madrida i Londona i dovršava novi roman.

#Vesna Marić #Plava ptica #roman #proza

[covjek-casopis]

UKISELJENO MORE

kad jednom konačno stigneš kući more se skupilo poput suhe šljive pred kućom smokva evoluirala u bagrem u snu se bojim sve će nas slomiti potopit će nas plavo voljet će nas plavo ali to više neće biti ruke ulazit ćemo u nešto hladne hodnike, prozirnu odjeću usne će ti drhtati reći ćeš: koža mi je ionako bijela bjelja je od bagrema pred kućom samo jedna stolica rupa u pletivu odsutnost je sjedenja mramorne stepenice bolje idu uz ljeto ali tebe ovdje dovodim zimi navečer bacamo kamenčiće u ukiseljeno more pričam ti kako je nono jednom izgubio masku za ronjenje i oba vesla nije mogao pronaći što je tražio kao ni mi sada ali to je bila smiješna priča

LARA MITRAKOVIĆ (1992, Split; Vis; Zagreb), iz zbirke pjesama "DVA PUTA ZA JUG", Fraktura, 2019.

#Lara Mitraković #Dva puta za jug #poezija

[covjek-casopis]

DVIJE PJESME JOSIPA ČEKOLJA

ZEČEVI U IŠČEKIVANJU

Iz šume se čuje pjesma izgubljenog laneta Koje doziva svoju izgubljenu majku, nad glavama Nam vise zaklani pijevci i coprnice nam iz njihove slane Krvi gataju budućnost, netko će sutra nestati iza korica knjige, Nečije dijete zapalit će trulo sijeno postavljeno na njegova leđa, Nečije pletenice otplest će se prije nedjeljnog ručka, a mi ćemo šutjeti

U podne sam progutao posljednje Kiselo vino, plesao sam sa sjenama starih znanaca I razrezao stopala na kuhinjskom podu, nazvao sam te Tri puta jer tri je sretan broj, ali nisam dovoljno glasno šutio

Medvjedi su slomili i posljednju kuću Na kraju sela, kiša je vrisnula nepoznato nam ime, Možda antikrist konačno dolazi posijati rajske ljiljane

Grlo ti je mrtvo, pojele su ga gusjenice Na putu do rascvjetalih voćki, ali ti se ne buniš, Šutnja je tvoje oružje, ceriš se mojim riječima, mekanima, Savitljivima, tekućima, mojem gromoglasnom oružju

Crne mačke noćas su padale s neba, Meteori koji upozoravaju na ljubičasta koljena, Lovili smo ih otvorenih usta, pluća su nam nabrekla Od tuge kao peciva napunjena marmeladom

***

MAGLA S KRAJA DESETIH

Od magle ne vidim ceste, ali to me ne smeta ja imam svoj kaput i svoj šal, svoju knjigu i svoju brigu, moji su prsti sada dio uličnih lampica – u potrazi za čokoladnim bombonima i poljupcima

Stare žene vuku se maglom u pradavnim bundama, ponosno podižu šubare kao guske kljunove, pripremaju svoje napukle, papirnate ruke za još jedne predsjedničke izbore i ručak od zelja i zelja, muži s brcima reći će im koga treba zaokružiti da sutra kao i jučer i prekjučer i socijalizamjučer i monarhizamjučer ponovno nose bunde i podižu šubare i jedu zelje i zelje

Od magle ne vidim ceste, ali to me ne smeta, ja imam svoj kaput i svoj šal, svoju knjigu i svoju brigu, moje su misli pofutrane poplavljenim pjesmama i prehlađenim lijeskama – u potrazi za friškom kavom i friškom hranom, toplom foteljom i crnom buteljom

Mama prati vlakove išarane grafitima, slaže ih u riječi, zatim rečenice, pa priče, prati iste vlakove koje je pratila i kao Jugoslavenka, traži poznata lica, pospana od drmusanja i zagušljivog grijanja, nalazi samo iste praznine i gorčine u tragovima kofera koji se lijeno vuku peronima i nalazi svoje maglovito dijete išarano pjesmama, sprema ga u snažan zagrljaj da lakše protjera maglu

____________________________________________________

JOSIP ČEKOLJ rođen je u Zaboku 1999. godine. Osnovnu školu pohađao je u Donjoj Stubici, a gimnaziju u Zaboku. Student je treće godine kroatistike te etnologije i kulturne antropologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dosad je svoje pjesme i kratke priče objavljivao u časopisima i zbornicima poput „Rukopisa“, „PoZiCe“, zbornika Gornjogradskog književnog festivala, Po(e)zitive i drugih te na portalima „Kritična masa“, „Strane“ i „NEMA“. Ove godine izdaje dječju slikovnicu „Srna i Mak u potrazi za izgubljenim mjesecom“ u nakladi „Mala zvona“. Trenutno kandidira za nagradu „Na vrh jezika“ 2019. godine.

#Josip Čekolj #poezija

[covjek-casopis]

DVIJE PJESME INES KOSTURIN

STANJIVANJE

Pod blatnim dlanovima Zakopala sam raspalo gnijezdo Ove zime ne uzgajamo lastavice Lukovice zumbula U proljeće će otpustiti njihov pjev

Zapalila sam kosu Da dio mene gori kroz noć I da me ne može povući želja za lopovlukom Da kradem riječi Da kradem oči Da kradem dane Ovako me ogledalo vidi I viče na mene kad osjeti da sam Vezala leptire za stopala

A smrti su svuda oko nas Maloljetne Malodušne Malene

Da ih ne čujem Zadnje sam dvije lukovice sačuvala Posadila umjesto njih uši Ti zumbuli možda neće biti baš nešto lijepi Ali do tad ću čuti dovoljno O odrastanju Da mi neće biti teško u ješkama poslužiti Odjeke soli I usta nagorjela od nijekanja

***

SKANJIVANJE

Nisam izgleda dobro slušala Kad su dijelili upute kako se oprašta

Uvijek je u meni noćivala dugo dugo Gorčina zaostalih vrana Čiji kljunovi nisu bili dovoljno brzi Da me spriječe u glupostima Vrućina zaostalih rana Po kojima nesvjesno kopam Kao dijete po izderanim koljenima

Jednom sam tako pod krastom našla kamen I od onda ih redovito skidam Ne bi li kako iskopala planinu prije nego Izraste Da ne postanem kamenolom I da iz mene samo izvoze Odvoze Uzimaju Ramena mi može uzeti samo vlastita nebriga Prošlo je vrijeme za tuđe boli

U vrijeme kad se učilo kako se oprašta Ja sam vezala utege na ruke Da spriječim otok u prsima od nicanja Ne želim svjetionike I ljude koji se mogu samo slučajno tu Nasukati Moja šupljina nije praznina koja traži punjenje

I danas se skanjujem oproštaja i opraštanja Puno je to davanja A moje vrane ne vole dijeliti Ni vraćati tuđe dugove Malo vremena Malo svega imamo u velikom svijetu

_______________________________________________

INES KOSTURIN rođena je 1990. u Zagrebu, ali izuzev ratnih godina živi u Petrinji, iz koje ne planira otići. Završila Učiteljski fakultet, trenutno predaje matematiku. Samostalno objavila knjigu Papirno more. Radovi objavljivani u časopisima Riječi i Artikulacije te u raznim zbornicima. Prošle godine osvojila treću nagradu na Concorso internazionale di poesia e teatro di Castello di Duino.

#Ines Kosturin #poezija

[covjek-casopis]

POEZIJA STEFANA GAŠIĆA

LUDILO DOKTORA DULITLA

Komšije su mu zašile ludačku košulju Midi veterinaru iz Sebeša Skupljao je sve životinjice sa ulice I udomio u svoj jednosobni stan Pod mišku je spakovao samo Prepariranu glavu jelena Koji je radosno skočio pod nišan njegovog oca U Midinom glasu Veverice su čule trljanje žireva Krotio je mrave da prave dvorac od mrvica hleba Za pevajuće ptičice Ali smešilo mu se šilo za led Dežurni doktor je postavljao zamku za pacove I dragi gos’n Mida Dulitl napao ga je kratkim rogovima Napola su pukli vrhovi u vratu I za njega su spremili lobotomiju Gledao je u zidu samice modrice na svojim rukama A belina u zenici ličila je na oštricu roga Više nam niko ne cvrkuće Ptice su otišle na toplija mesta.

***

SVAKO JUTRO DOBRO JUTRO

/Plakao je, plivao i pišao u isto vreme. Sokovi su ga definitivno napuštali. Dušan Nedeljković/ ...................................... Ključa prljava voda u loncu kuhinje Ne peru samo ubiju par bakterijica toplotom U zoru Kad susedni krevet imitira promuklog petla Noga žuri da šutne drveni naslon i kriknem od bola U snu sam čuo svinjske urlike Uvrtanje repa dok izmet u klanju ispada na pod Ne ne to dete plače pri poseti majci To dete je zauvek ostalo prljavo Čuo klokot vodokotlića noću Isto kašlje kamen u bubregu Dok se napetost bešike od ustajale vode šepuri ko paun Ko će prvi izleteti? Kapljica gnoja Ili moja pamet iz kreveta Na sandale one prave znaš koje je teta donela iz Nemačke Koža obuće uvek plače zbog rane od krivih noktiju -------------------------------------------------------- Jecaj crvenokose Dragice na drugom spratu Kažu slučajno ubila psa grleći ga čvrsto Najnežniji polude nekad svojevoljno.

***

IGRE

Žmurke su nas naučile da se brzo skrivamo Kad se čuje vup-vup Živahni milenijalci Žrtve Frutelinih veštačkih zaslađivača Zblanuti na podgrejani đuveč Ren-i-Stimpovani sa stimpakom u virtuelnoj ruci Uvek tražeći šifre za neograničen HP Rano navlačenje prepuni poroka Ko će jače šutnuti pijanca u bari? Onaj čiji otac više liči na njega Zaboravi ili potisni Ili potisni Aračkinje baračkinje, koga ćete? Najmršavijeg pajdomana najmršavijeg pajdomana Padam u njihovu mrežu Iza mene komšinica Lena Čuvaj leđa ide makro oko tebe Pazi da te ne odvede Drugu Saletu dadoh ruku natopljenu limunom Da lizne da se digne Ova fota ova fota neka Ali Saletu je pukla kičma u kanalu Šteta Makar je okupio stare školarce na sahrani Potisni ili potisni Ko zadnji do mesta pucnja ćelava mu keva Odrani đonovi u lokvi krvi Preko čarapa farbaju sestrinu bluzu Nova boja veša naša jedina obnova Hajd'mo napolje sestrice Ponovo galame zbog prljave odeće.

***

PEAK

Mogu ti se obratiti sada kad si uplašen Sada kada shvataš da lako možeš da umreš Kad ti hiperventilacija oduzme svest o sebi Nema iskustva ovde ako ne ogoliš kost do kraja Ne pokušavaj da je slomiš ovde Ako bude bilo sutrašnjice Ustaćeš sa znanjem da se treba povući među lude Objasni sebi hajde objasni Kako si došao do straha i znam da ti se plače kad mama uđe I pita šta ti je A tebi se navodno samo spava Samo spavaj ne jurim te zalud u snovima Ne punim ti džepove peskom i ne ostavljam dah za vratom Bez razloga Ovu si sobu iskusio na različitim ravnima I u svakoj od njih strahuješ da u njoj nećeš umreti Osvesti se pusti sebi još par glupih reči gluupih reeči Vreme je da ne dovršiš započeto Jer tu si najbolji.

___________________________________________________

STEFAN GAŠIĆ, Beograd (1993) Studirao svetsku književnost, jedan od članova Književnog društva Orfisti. Pravi video-eseje za youtube kanal “Vudemn”, a pod istim pseudonimom se bavi uličnom umetnošću, u teoriji i praksi. Radi u digitalnoj marketinškoj agenciji. Njegova prva zbirka poezije “Janusovi otvori” dostupna je onlajn. Druga zbirka je u nastajanju.

#Stefan Gašić #Janusovi otvori #poezija

[covjek-casopis]

NOVE PJESME SANDRE CVITKOVIĆ

ODSUSTVO TUĐIH MIRISA ME OSLOBODILO

Toliko me žaloste svi ti dječaci koje smo primorali da odrastaju

dok još nije trebalo

Kao ispra(v)nije verzije nas samih

U Amsterdamu umjesto izlazaka sunca iščekuju futurističke nadvožnjake za kraj

Bez koliko smo ih samo prizora puštali da odrastaju

Uz stalnu brigu da ne zakasne na časove koje smo držali o imaginarnim bitkama i nasmijanim oficirima

Uz visoki faktor kao podsjetnik da je sunce koje živi na otocima obična štetočina, neobazriva kao i lokalno stanovništvo

Iz svakog savjeta vrebala je neman koja nije znala kad da stane

A možda smo im samo trebali čitati o zemljama čiji mještani stanuju u ateljeima

dnevnim sobama koje borave u izlogu

Sad već i ne preostaje ništa drugo nego ih pustiti da dokumentiraju u kojem smjeru odlaze nadvožnjaci

***

O SUSTAVU DOZNAJEMO ONDA KADA DOTUČE ONE KOJI SU GA GRADILI

Ne bih voljela da počnem pričati s mahunarkama Niti da pišem o gradovima koje nisam posjetila Staklu na koje se ja nisam posjekla

Stolice ispred nas su pune odsutnih ljudi koje nije briga mokri li netko na sred trpezarije I zašto taj momak već jedan put ne ušutka grčeve u stomaku?

Sve te odsutne ljude smo formirali sami

Ali za njih me nije ni briga Svatko u neka doba umire od manjka empatije.

Što je poezija?

razgovori s insektima na engleskom jeziku ili ono kad odoliš želji da zgnječiš plastične bubamare neke tuđe zemlje

Bojim se reći da smo se samo navikli na gluhonijeme interakcije

Da se mene pita stanovala bih negdje gdje za mnom ne ostaje nikakvog traga, ni za mnom ni za stvarima koje me okružuju

_______________________________________

SANDRA CVITKOVIĆ rođena je u Doboju 1992. Magistrirala je na Filozofskom fakultetu u Mostaru. Poezija joj je objavljena u Zbornicima Rukopis 39, REZ i Garavi sokak. Dobitnica je nagrade Zdravko Pucak za prvu zbirku pjesama Lucidni Zapisi. Radnim danima boravi u Minhenu, vikendima gdje i kako stigne.

#Sandra Cvitković #poezija