mali-aj-ucuti

[mali-aj-ucuti]

naša mjesečina (II)

★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★

𝑒𝓋𝑜 𝓂𝑒𝓃𝑒 𝓅𝑜𝓃𝑜𝓋𝑜 𝓈𝒶 𝒹𝓇𝓊𝑔𝒾𝓂 𝒹𝒾𝒿𝑒𝓁𝑜𝓂. 𝓃𝒶𝒹𝒶𝓂 𝓈𝑒 𝒹𝒶 𝓋𝒶𝓂 𝓈𝑒 𝓈𝓋𝒾𝒹𝒿𝒶! 𝓅𝒶 𝒶𝒿𝓂𝑜𝑜𝑜𝑜 

recap

-,,Šta je bilo sa majkom?'' pitao me Luka.

- ,,Ne govori dok jedeš.''

.-,,Preselila se. Vjerovatno sa onom novijom budalom Matijom.'' nastavih.

-,,Pa sreo sam je na putu do kuće.''

Words: 535

★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★★

-,,ŠTA? Đe, kako?'' rekoh ustavši brzo sa svoje stolice, gledajući Luku u njegove žućkaste oči toliko da sam vidjela sa mu je nelagodno.''

-,,Na ulici, izlazila je iz policijske zgrade. Nosila je neke papire. Jedan joj je ispao i ukrao sam ga. Nije me vidjela, ali je imala neki čudan osmjeh. Nije mi se svidio.''

-,,Daj. mi. PAPIR.'' rekla sam ljuto, ali staloženo. Nisam mu mogla reći što mi je prolazilo kroz glavu.

Otišao je do sobe skoro trčeći. Ubrzo je došao sa papirom. Na njemu bila je slika nas sa njom kada smo bili malecni. Na slici ja sam imala 12, a Luka 7. Crno bijela fotografija. Pisalo je ispod

,,Traže se djevojčica i dječak. Novčana nagrada. Ukoliko viđeni/nađeni pozvati broj.''

Ljutnja koju sam osjetila u tom trenutku bila je neopisiva. Ovo je izgledao kao razglas za izgubljenog psa. Sada sam sigurna da je pokušala da me zovne na moj stari telefonski broj, samo što nije uspjela, jer sam ga zamijenila odavno.

Aprilski vjetar je ulazio kroz prozor, miris lipe koji je ulazio ispunjavao je sobu, i umjesto da izazove osmjeh kod mene,nije mogao da popravi situaciju.

-,,Lana? Telefon ti zvoni zadnja 2 minuta. Hoćeš li da se javiš?'' upita me Luka dok me vukao za rukav.

Podigla sam telefon, u strahu. Je li to majka? Je li joj neko dao broj?

-,,Dobar dan. Da li pričam sa Lanom Lekočević?''

-,,Da. Ko je ovo?''

-,,Zovem iz bolnice. Vaš đed je u lošem stanju. Ukoliko žeite da ga posjetite, pristup je dozvoljen najbližoj porodici.''

-,,Hvala na informaciji.'' rekoh bez osjećanja.

-,,Ko je to?'' pita Luka radoznalo.

Nisam bila sigurna da li da mu kažem. Nisam mu majka, nego sestra. Ali ne želim da mu stavim moje muke na njegova pleća. I odlučila sam što ću. S obzirom da mi je izbjegavanje problema omiljena vannastavna aktivost. To jest- jedina aktivnost.

-,,Bolnica. Đed nije dobro. Samo bliža familija može doći. Mi smo bliža familija.''

-,,I mama.'' rekao je on.

-,,Da, i Katarina.''

Aprilske želje

 April došao,

Proljeće stiglo.

Ali nešto idalje čini sate

tako hladnima.

 Tako je već danima.

Nema mira,

samo muka jedna na drugu ređana.

Eh, april u vazduhu.

  Već je bilo veče. Glava mi je prepuna, ne mogu više da razmišljam. Pozvala sam Luku da pogledamo neki film. Odabrao je neki animirani, naravno. Proveli smo veče u miru, završio je domaći posle toga i pošli smo da se odmorimo. Ipak smo zaslužili.

Ujutru, odlučila sam da odpratim Luku do škole, neću da sretne onu stoku od žene bez mene. Stigli smo do škole. Stala sam ispred kapije, gledajući na papir zaljepljen za drvo ispred sebe.

,,Traže se djevojčica i dječak. Novčana nagrada. Ukoliko viđeni/nađeni pozvati broj.''

Po čitavoj školi ti papiri su bili zalijepljeni. Nije bilo ugla koji nije bio prekriven. Pa da, ima samo jedna osnovna u ovom dijelu grada, znala je gdje da ga sretne. Znala je gdje da traži.

-,,Jebemti'' promumlah brzo da me ne čuje.

-,,Znam'' rekao je takođe veoma tiho, da samo ja čujem.

I ako je ipak ovo bio ozbiljan momenat, okrenula sam se ka Luki. Okrenuo se i nasmijao se mojim vragolastim osmjehom. Počeli smo da se smijemo tiho. Da, prepoznaje se da sam ga ja podigla.

[mali-aj-ucuti]

naša mjesečina (I)

✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩

𝒽𝑒𝓁𝑜𝓊! 𝒿𝒶 𝓈𝒶𝓂 𝒟. 𝑜𝓋𝑜 𝒿𝑒 𝓂𝑜𝒿𝒶 𝓅𝓇𝓋𝒶 𝓅𝓇𝒾𝒸𝒶 𝓀𝑜𝒿𝓊 𝑜𝒷𝒿𝒶𝓋𝓁𝒿𝓊𝒿𝓊𝑒𝓂. 𝓃𝑒 𝓏𝓃𝒶𝓂 𝓀𝑜𝓁𝒾𝓀𝑜 𝒹𝒿𝑒𝓁𝑜𝓋𝒶 𝒾𝓂𝒶, 𝒶𝓁𝒾 𝒶𝓀𝑜 𝓋𝒶𝓂 𝓈𝑒 𝓈𝓋𝒾𝒹𝒿𝒶, 𝓇𝑒𝒸𝒾𝓉𝑒 𝓂𝒾! 𝒾𝓈𝓉𝑜 𝒾 𝓏𝒶 𝓀𝓇𝒾𝓉𝒾𝓀𝑒. 𝓃𝑒ć𝓊 𝓂𝓃𝑜𝑔𝑜 𝒹𝒶 𝒹𝓊ž𝒾𝓂, 𝓅𝒶 𝑒𝓋𝑜:

Words: 517

✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩

,,Da me ljudi pitaju ''Šta ti je najvažnije u životu'' odgovorila bih moja sveska sa poezijom. Ono, nije kao da ima neko nešto MENE da pita. Nisam onaj od tipova što previše pravim prijatelje, niti ih imam. Majka mi je evo godinama u bjegstvu od mene i mog brata, a moj tata je već pobjegao metar ipo u zemlju. Tamo leži evo godinama, ali se iskreno nadam da njegova duša boravi još dublje u zemlji, skroz dolje kod đavola.

Tehnički, nebih smjela da podižem dijete i živim sama. Imam dobrih 17, skoro 18, a Luka 10. Ali, evo me. Stojim, nahranjena. Ne bojim se kao sa 12, kada je majka uveliko odbjegla a ja ostala sa ocem. Samo ću reći da sam bila srećna kada ga je Srpska mafija ubila. Ne kažem da je bio povezan s njom, ali ono...

Od kada smo stigli u ovaj stan, konačno je sve bilo dobro. Našla sam bolji posao, a odbacila sam srednju školu u potpunosti. Moram da obezbjedim djetinjstvo koje su meni naši roditelji obezbjedili. On i ima dosta prijatelja, često dolaze. Vidim kako me začuđeno gledaju i očima pitaju ,,Gdje su vam roditelji?'' ali ništa naglas ne govore. Hvala bogu pa imaju dovoljno razuma sa 10 godina. Svejedno ga imaju više od mene.

Nikad to neću reći Luki, ali sam sa 10 godina ja pila. Mnogo. Bila sam u bolnici previše puta sa 10 godina. Naučila sam ime svake medicinske sestre. Ono ja fino u onom krevetu što ima u kombiju ambulante i prolazim hodnicima i ja se derem: ,,Ćao Saro, Ćao Lena, Ćao Đina, Ćao Klara, Ćao Karen...''. I svi posjetioci bi se okretali. Da, sjećanja slatkog djetinjstva. Ne sjećam se zašto sam uopšte počela...

Svejedno, zaista sam srećna jer Luka nije pošao mojim korakom. Naravno više ne pijem, sada sam sestra starateljica koja nebi trebala da radi po zakonu, ali ono. Što se mora, mora se.''

Zatvorila sam dnevnik čuvši kako se Luka dere iz sobe.

-,,LANA! Šta je za VEČERU??'' pita me on;

-,,Šta oćeš da je za večeru?'' rekoh slatko...

-,,Musaka mi se ba-''

-,,E PA NIJE TO! Grašak!'' odgovorih slatko

-,,Pa može i to!'' rekao je s inatom.

Izašao je iz ugla. Plava kosa mu je bila razbacana, kao i obično. Bila je malo preduga, pa zapisala sam u telefonu da moramo poći uskoro. Oči su mu bile kao očeve, smeđe, skoro žute. Samo što su njegove bile tople, lijepe. Dok su očeve hladne, tamne, u njima se krilo dosta. Ako su oči prozori duše, Lukine vode do raja, a očeve do pakla.

Postavila sam mu da jede, a ja sam sjela do njega i nešto gledala na telefonu. Konačno sam dobila posao kao konobarica u nekom skupom restoranu. Plaćaju dobro, i mogla sam priuštiti zapravo dobar apartman. Stolice ne škripe, nema insekata, čak ima i namještaj, koji je čak i lijep.

-,,Šta je bilo sa majkom?'' pitao me sa punim ustima graška.

-,,Ne govori dok jedeš.'' rekla sam ga, i on je nastavio da jede, gledajući me bez prestanka.

-,,Preselila se. Vjerovatno sa onom novijom budalom Matijom.''

-,,Pa sreo sam je na putu do kuće.''

✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩✩

#balkan #srbija #hrvatska #bosna i hercegovina #crna gora #roman