#Ante Dabro | Explore Tumblr Posts and Blogs

thefootballlife · 5 years

Text

Slovenian Prva Liga Preview 2019/20

Rarely could a season seem on the face of it so utterly predictable. Last season, Maribor had the league’s top goal scorer in Luka Zahovic. By the time May was out, they’d added Rok Kronaveter (17 league goals in 25 games last season) and the league’s best player of the season in Rudi Pozeg Vancas (14 in 27). A Maribor side that won the league by ten points went and added the best player in the league and the best player of their direct rivals. What argument can be made against them?

Still weird to see it

Not much of one. Maribor’s side is extremely strong from back to front. Kenan Piric is the best keeper in the league and one of the best plying their trade in the whole of South East Europe. The defence may be the weakest area of the team, but they were still the only side in the entire league to concede lower than a goal a game in the league last season. The midfield has had the issues it had last season rectified - namely that there wasn’t that much actually creative going on in it and, as a result, there was a reliance on the likes of Hotic and, at times, Dervisevic, to break teams down. On many occasions, that wasn’t enough and Maribor’s now traditional spring slump that inevitably results in rumour surrounding manager Darko Milanic happened once more.

From an attacking sense, the introduction of Kronaveter and Pozeg Vancas actually changes very little. Luka Zahovic will still play in the centre with Pozeg Vancas slotting in on the left, Kronaveter taking an attacking midfield role and the player missing out possibly being the legendary Marcos Tavares who, at 35, will start to slot into a less regular role. For back-up, they have quality in Jasmin Mesanovic and new young hope in Nino Zugelj. A pre-season friendly against a good HNK Gorica (the Croatian Gorica) side showed that the new additions appear to have slotted in well, especially Kronaveter. Those looking for a reason to oppose Maribor could point to them having lost Jan Mlakar over the summer who is now at Brighton permanently but it’s hard to deny that Maribor have added more goals to the side than they’ve lost from Mlakar. They also have by far the nicest home kit in the league this season (men’s large with Pozeg Vancas on the back, if you’re reading…).

So dividing the league into a matter simply of who will finish behind Maribor is awfully tempting and, similarly tempting, is to focus solely on last season’s Europa League qualifiers to spearhead that challenge.

Normally, that would start with looking at Olimpija, but this season feels like it may be slightly different and, instead, the challenge may come most pressingly from Domzale. They were 15 points back from Maribor last season and fell prey to the normal Domzale season under Rozman: batter small teams, score an impressive amount of goals but fall short when it counts. But to an already decent squad, they have added Grega Sorcan from relegated Gorica, a definite improvement in goal, Marco da Silva from relegated Krsko and Josip Corluka from Siroki Brijeg. Da Silva was Krsko’s only shining light last season with a habit of scoring spectacular goals but, of more import, his holding tendencies will free Adam Gnezda Cerin to go forward more often and slide into the near false ten role he began to excel in as an attacking triangle with Senijad Ibricic and Jamaica’s Gold Cup standout Shamar Nicholson. They look a more balanced side this term and it would be no surprise to see them do well. Certainly, as far as I’m concerned, they start the season as favourites to finish second.

Nicholson’s power is a real asset for Domzale and a problem for opposition defenders

On the other hand, Olimpija gonna Olimpija and that incorporates a lot of potential outcomes. Kronaveter is a huge loss for the club but they remain a side with a lot of potency. Savic, Suljic, Cekici, Crnic and Kidric showed their talent last season and a fit-again Jucie Lupeta adds a different dimension if they need someone who can, as he did last season, come out the winner in a fight against a concrete wall as well as the recent addition of Ante Vukusic who looked back in prime condition at Krsko. Cekici, in particular, impressed towards the end of last season and looks the newest in a line of wise acquisitions from Dinamo’s reserves after Filip Uremovic in the Biscan era and they will hope Luka Menalo’s loan has similar impact this year. Towards the end of last season, the side started to look like viable contenders for the title but only once all chances had passed and only once they were on manager number six of the season.

And the side now seems a little unbalanced and particularly short in midfield. Add to that Olimpija’s known tendency to spectacularly self-destruct and you are left with a club it’s hard to have faith in unless they have an extraordinary manager in charge and they don’t.

We then come to the mid-table and begin with Celje. They are down one R Pozeg Vancas and there is the sneaking suspicion they could become this season’s Gorica and disappoint massively.

There is plenty positive about the squad - Mitja Lotric is one of the league’s best finishers and well worth a second chance abroad, Dario Vizinger began to excel late last season and the midfield is full of players who could be excellent but have stalled like Jakob Novak, Janez Pisek, Lovro Cvek and Luka Kerin. The issue is that everything went through Pozeg Vancas - 19 of their 45 goals were scored or assisted by him and they won only one game of nine where he wasn’t in the team last season. That is a big problem they have to solve and not something they’ve come towards doing just yet.

Last season’s 4th placed side, Mura, have similar issues. They lit up the league last season with entertaining games and the alien concept of having a stadium that actually fills once in a while. Having sold Rok Sirk to Zaglebie in the Ekstraklasa, they are down their main source of goals but, fortunately, in Amadej Marosa, the solution may already be at the club. The club is short on numbers but not short on cash and it’s fair to expect Ante Simundza will recruit well. Of immediate import is their Europa League tie against Maccabi Haifa and a potential glamour tie against Strasbourg should they get through.

Rudar toiled last season, but came back well late in the season to suggest better can be expected of them this time around. Dominik Radic and Milan Tucic are known quantities but the growth of Ziga Skoflek was crucial to their turnaround in form last term. With Rijad Kobiljar making an impact, they have a nice combination in attack and experience in defence, they look well prepared to be easily safe this season.

The remainder of the league should primarily be concerned with relegation. Triglav will likely have the least to worry of those. They possess potential across the park - Luka Cadez is one of Slovenia’s hottest goalkeeping talents and has previously been linked with Liverpool. In the middle of the park, Egzon Kyreziu is starting to show his talent and David Tijanic (who transfermarkt still thinks is out of contract so he’s worth a scout for sides) is on the brink of becoming one of the league’s best players - if Triglav can keep him at the club, he could easily drive them to safety in the first half of the season by himself as he looks to be on the brink of the breakthrough into becoming one of the league’s very best players. Up front, they have plenty of goals from the possessor of the best beard in football, Luka Majcen. They are short defensively but they have enough firepower to stay clear of trouble.

Majcen - Triglav’s Mane man.

Aluminij, however, seem less secure. Last season may have been their best ever, but it was driven by Francesco Tahiraj, who departed for Hajduk mid-season. After that, their form dropped off dramatically and they started to show the sort of form more expected of them - namely, relegation form. There has been little effort to strengthen this summer so far and, while they have a couple of good players in Jure Matjasic, Luka Janzekovic and Luka Stor, it’s hard to expect much from them this season and a repeat of their Spring form, which saw them pick up only 18 points, is most likely: the sort of form that would put them 8th or 9th depending on just how the promoted sides do.

The promoted sides this season are ASK Bravo, who bring a Ljubljana derby back to the Prva Liga, and Cherrybox24 Tabor Sezana and both offer an interesting look into the very different philosophies clubs employ when they come up.

Bravo are in the division for the first time having been set up only in 2006. Only 4 years ago, they were in the fourth tier of Slovenian football and are very much a community club having been formed so Ljubljana kids would have another option to play football at the time when Olimpija went bust. They won the Druga Liga by six points last season and have a blend of youth and experience with few players in the middle of their careers. They bring up with them most of the side that won promotion in the first place with only a couple of players for the youth team having come in this season. To watch will be striker Marko Dabro and Slovenia Under 21 caps defender David Brekalo and keeper Domen Gril.

Cherrybox24 Tabor Sezana are the first side to come up through the playoffs since Aluminij in 2016 and did so by taking the place of Gorica - a side who had never been outside of Slovenia’s top flight. Already known as The Cherries, hence the unconventional sponsored naming of the club due to a tie up with an ethical investment company. Similarly to Bravo, this is their first time in the Prva Liga although are a far older club, having founded in 1923. They came up after an incredible six month unbeaten run in the league and a convincing playoff win. Unlike Bravo, they’ve been very busy in the transfer market - Lazar Milosev is a potential coup for the club given his form in Serbia’s second tier last season and David Adam is a good goalkeeper to add to a back line that was the Druga Liga’s best last term. Leon Sever stays and he will be crucial in their attempts to stay up.

The Prva Liga begins on 13 July and, with 3.07 goals per game last season, it’s one of Europe’s most entertaining leagues to watch if you like action. The Prva Liga Youtube page is quick to get highlights on and the @sportalgoool twitter account has goals up very soon after they happen so it’s probably the league in the region that it’s easiest to keep up to date with.

0 notes

zasvepare · 5 years

Photo

DNEVNIK SVEŠTENIKA SAVE RISTIĆA III DEO: LOGOR CAPRAG

Donosim treći odlomak iz dnevnika sveštenika Save Ristića iz Rogatice, koji pokriva njegov boravak u logoru Caprag kod Siska, gde je odveden sa ćerkama Dragojlom i Božanom. Poglavnikova odluka iz juna 1941. predviđala je da srpsko sveštenstvo bude proterano iz NDH u Srbiju (a onima koji preostanu bilo je zabranjeno služenje). To je bilo dogovoreno sa Nedićevom vladom. Capraški logor je bio tranzitni i likvidiran je do sredine Drugog svetskog rata. Da ne opterećujem tekst fusnotama, dopisao sam imena onih koje sam uspeo da identifikujem pomoću drugih izvora. (Delove navedene u italiku autor je dopisao naknadno, običnom olovkom.)

15/VII 41 iza pola noći krenemo u marvenim vagonima, sa našim pratiocima iz Mesića u izgnanstvo. U Mesićima smo osjetili, da smo otrgnuti od kuća. —

Izmučili smo se, prebijajući se u tjeskobi. U zoru stignemo u Sarajevo. Tu nas premjeste u dva vagona. Pratioci, naši sve stari znanci, bili su pažljivi prema nama. Mi smo ih čašćavali. Oko 6 sati krenemo brodskim vozom. Prolazimo kroz porobljenu Bosnu. Nigdje našeg čovjeka. Na maglajskom i dobojskom gradu velika pismena Ž A P. Prođosmo pored Bilješeva, gdje je pala prva žrtva, i Lašve, gdje je pobijeno 26 Srba sa učiteljem Simićem i pobacano u vodu.

Ž A P je skraćenica za „Živio Ante Pavelić“. U zborniku dokumenata Zločini na jugoslovenskim prostorima u Prvom i Drugom svetskom ratu (Vojnoistorijski institut, Beograd, 1998) navodi se da je tada ubijeno i bačeno s mosta u Lašvu dvadeset Srba.

Iza podne stigli smo u Bos[anski] Brod. Žega. Poslije kraćeg zadržavanja u bosanskom prevozu na kamionu u Slavonski Brod. Tu se osjeti da smo u Hrvatskoj. Željni vode pred stanicom se oprasmo. Upitah šefa stanice o polasku voza. Šuti. Vele, da sam ga upitao o vremenu polaska „vlaka“, da bi mi odgovorio. Naši pratioci nisu bili prema nama grubi. Zbog toga smo ih pozvali na zajedničku večeru. Smjestimo se sa stvarima u dva vagona III klase, a iza pola noći, 16/VII 41 krenemo put Siska. Vozili smo se kroz hrvatske krajeve. Nijesu nas oduševljavala rodna polja sa žutim klasjem, modro zeleni vinogradi, šume i gajevi. Krstili smo se jureći pored crkava samo okrenutim istoku.

16/VII 41 rano izjutra u Sisku odvoje naše vagone, i odvojenom prugom Sisak-Petrinja dovezu nas do želj[ezničke] stanice Caprag. Iz voza smo ugledali na jednoj poljani silni narod, kao u banji ili vašaru. Tu se razmilele ustaše. Mlađi sveštenici isturiše naše stvari na poljanu, s poljane prevezoše na kolima u logor, pred ustaški stan, a odatle sa stvarima na pregled u ustaškom stanu. Pretres lični i stvari vrši posebna komisija, za muške muška, za ženske ženska, u kojoj ima cipelara, krojača, brojača i t. d. Ti stručnjaci pronalaze stvari (novac, nakit i dr.) za koje je njihov jadni vlasnik držao da će ih sačuvati. U tome su primenili metod zaraćenih naroda. Pri ličnom pregledu ženskinju su raspletali kosu, zavlačili ruku u vaginu (i himen rastrzali!) Muškim su parali đonove i obode na šeširima i haljinama da nađu sakriveni novac, satove i nakit. Naše otete satove i nakit kasnije smo viđali na ustašama, a šunke, mast, zejtin i brašno u ustaškom magazinu. Nama su oteli 1 kantu Marinkovog zejtina (5 kgr.), mliva, skupi jedeći pribor (escajg i dr.). Pratioci naši s nama se oproste. Iza pregleda upute nas u logor. Tu zatečemo mnoštvo našega svijeta, sveštenika i kaluđera (oko 300), trgovaca, zanatlija, činovnika, bankara, kelnera –ca, pomoćnica, paora sa ženama i djecom, iz svih krajeva Jugoslavije. U Capragu se rafinirao za j[ugoslovensku] vojsku benzin a glavno skladište bilo je u zgradama, koje su pretvorene u logor za iseljenike, upravo izgnanike. U tome tužnom sabiralištu ogledala se slika stradanja naroda srpskog i sloma državnog: Tegobne žene, sa nekrštenom djecom, nemoćni starci i starice, bolesni, dr. Đorđe Sterio, umro u Sisku), paori, učenici i učenice, bogati sveštenici kojima je sve razgrabljeno (J[ovo] Marjanović, S[tevan] Dušanić i dr.), profesori, katihete, sudije i dr. Svi orobljeni, opljačkani. No niko nije izgubio glavu niti nadu, niti da ko digne ruku na se. (Samo što se objesio u Aranđelovcu prota M. [Dimitrije] Vasić, penz[ionisani] sudija crkv[enog] suda u Banja Luci.)

Smjeste nas u drvenu baraku. Na podu, po slami namjestimo svoju postelju, do nas porodica svešt. Jose Bogdanovića pa D[ušana] Veselinovića i t. d. U tome logoru je bilo oko 400 duša. U logoru, pod komandom kapetana [Draga] Dogana i Seselja (zločestog) vladala je ustaška disciplina. S nama se postupalo kao sa internircima i zarobljenicima. Ustajalo se u 6 a lijegalo u 22 časa. Patnja je bila sa nužnicima. Bila su dva, po 1 za muške i ženske, a podignuta blizu mjesta, gdje su za vrijeme sloma poubijani srpski vojnici. Sjedala nisu bila odijeljena i moralo se dugo čekati na red. I time da nas unize! Logor je bio ograđen žicom a na 4 strane postavljeni su prema logoru mitraljezi, na kojima su se smjenjivali ustaški vojnici. U logoru je bio zatvor, ograđen žicom, t. zv. „Žica“. Kažnjeni su morali tu na pripeci otstajati po 2 ili više sati. Među prvima došao je u Žicu proto U. Jovanović i majka jednog sveštenika, što po noći nisu svršili u nužniku malu nuždu. Kasnije su mladiće, koji su se krili od rada, vezivali o stubu na sred logora ili se kažnjeni paori, sveštenici (i. Slavko St.) i kaluđeri pred barakom, pod komandom čuvenog Pere ustaše, duže vremena moraše spuštati i dizati.

Kapetan Drago Dogan i Ljubomir Sesseglia (Seselja) bili su satnici capraškog logora. „Čuvenog Peru ustašu“ nisam uspeo da identifikujem; nisam siguran da autor misli na Peru Brzicu, ustašu koji se u raznim izvorima navodi kao „kralj Srboklanja“ u Jasenovcu, gde je navodno u takmičenju „prerezao grlo 1360 zatočenika specijalno konstruisanim koljačkim nožem zvanim Srbosjek“. (Vikipedija)

Svi smo morali raditi, od djece do staraca, i pored ljek[arske] poštede za starice. Djeca su kupili papiriće i meli puteve; ženske plijevili, radili u kuhinji, prali sude, raspremali ustaške postelje; jedni, pod pratnjom (većinom sveštenika Bašić, o. Marko i dr.), dovlačili u buradima vodu, drugi donosili u korpama hljeb ili u kazanima donosili jelo; jači su pravili u varoši cestu (o. Miloš Jevđ[ević], o Velimir M. i dr.), a starije gonili na lakše poslove. Jednom je jedan ustaša, iz Siska, napastvovao „vodare“ (o. Josu, Veljka i Božića) i tukao ih u samom logoru. Jednom sam s o. Jankom krčio travuljinu i šiblje sa poljane, na kojoj su poubijani srpski vojnici, a njihove humke polivene katranom; drugi put sam sa starim sveštenicima: o. Tanom [Atanasijem Kosorićem], o. Lj[ubomirom] Vlačićem, o. D. Kandićem, o. M. Borojevićem, o. Petrom Bosancem, o. J. Obradovićem, Mih[ailom] Savićem, Trkuljićem, Skakićem, i dr. prenosio teški kamen sa poljane pred ustaški stan a jednom sa o. M. Savićem i M. Borojevićem prenosio namještaj (teške ormare i stolove) iz usta[škog] stana u boln[ičku] ambulantu. Namještaj težak a nisu nam dali da ga podelimo i da se odmorimo.

Vodu i hranu primali smo poređani u dvojnim redovima sa bazama i porcijama u rukama, koju su donosili u kazanima „kazandžije“ popovi i dr. I tu je dolazila do izražaja sebičnost ljudska: da se dođe ranije do vode, dobije masnije i više hrane, i više ljeba, na 20 d. 40 gr. dnevno. Usled toga dolazilo je do objašnjavanja i svađanja, naročito između popova i lajika (osobito Zagrepčana: o. Dušan V i Zagrepčani) koji su optuživali popove da su sve uzeli u svoje ruke. Ustaše koji su imali svoje dostavljače-ce između nas, ili između popova i lajika, podržavali razl[az], intervenisale su da lajike odbiju od popova i privole za prelazak na katoličanstvo.

Postojale su sobne starješine i oni, koji su nas snabdjevali voćem i namirnicama. Oni su to činili po odobrenju ustaša. N. pr. brat o. Mih. Savića, Kal[uđera] Apolinarija i dr. U tom pogledu važio je kao ustaški povjerenik neki Dušan Klipa, sveštenik iz Hrvatske. On je u ustaškom stanu krojio sudbinu našu, određivao transporte (njemu su davali po 300-500 din. da uđu u Sisak za prvi transport)

„Ustaški poverenik“, sveštenik Dušan Klipa, navodi se kao „Paroh Starog Sela, opština Gradusa“ u knjizi dr Dušana Koraća, Kordun i Banija u narodnooslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji (Školska knjiga Zagreb, 1986)

Osim toga među lajicima, iz Hrvatske (naročito iz Zagreba) bilo je nemoralnih. Svi su predavali molbe za pokatoličavanje. Stariji sveštenici širili su slogu i ljubav, ukazujući na zajedničkog neprijatelja, stišavali su nezadovoljstvo.

Bilo je i prijatnih trenutaka. To je bilo iza doručka, ako nas ne otjeraju na rad i iza večere, do 10 sati. Iza doručka smo se svrstavali u dvojne redove. Ustaša Međo izdvojio bi koga je htjeo na razne radove. Ako nas stare ponovo poštedi i ne odredi na rad, uputi nas u Žicu. Mi, „žicari“ zahvaljujući Međi, sa zahvalnošću uputimo se u Žicu, prostor, ograđen žicom, određen za slobodno kretanje. Tu bi se sabrali i do ručka zabavljali. A ugodna je bila i večernja šetnja (iza večere) od drvene barake do nužnika. Bilo je oko 300 sveštenika iz dabro-bos[anske], banjaluke, zagrebačke, sremsko-gornjokarlovačke. U logoru su se sreli prvi put školski i klasni drugovi (P. Ratković, Borojević, Mih. Savić), sabrali se mnogi čuveni sveštenici i tribuni kao Nikola Bosanac, D[ušan] Kecmanović (kome su često spominjali njegovo prijateljevanje sa Hrvatima i „punktacije“) važni Milan Petković, katiheta i bogoslov, pisac Matić [?], smjerni Lj[ubomir] Dučić (koga su Hrvati natjerali da za crkvene pare obori spomenik žrtvama iz 1914 god.)[3], katihete D. Grbić, penz. sudije Dim[itrije] Vasić (koji se zbog oskudice objesio u Aranđelovcu) i Aleksa Jerković; bogataši: Stevo Dušanić iz Teslića, čiji je imetak vrijedio 7 miliona din., i Jovo N. Marjanović (kome su ustaše oduzele rakije oko 50 hektolitara). S nama je bio i D[ušan] Mačkić, paroh i arh. namjesnik iz Banja Luke. Za njega se govori, da je bio u prijateljstvu sa srpskim ubicom Gutićem[4], po čijem je naređenju pogubljen vladika Platon i prota D[ušan] Subotić. Čudnovato, da je i on dospio s nama u logor.

Prema Vikipediji, „Viktor Gutić (1901-1947), poverenik NDH za Vrbasku banovinu, odgovoran je za ubistva mnogih Srba u Banjaluci, kao i sveštenih lica Platona Jovanovića i Dušana Subotića, koje je po njegovom nalogu ubio Asim Ćelić. Prema Enveru Redžiću: Posle sloma NDH povlači se u Austriju pa u Italiju, gde ga je u Veneciji prepoznao banjalučki Jevrejin Mosko Kabilјo, nakon čega je i uhapšen. Početkom 1946. izručen je jugoslovenskim vlastima i u Banjoj Luci osuđen na smrt vješanjem“. Ristić ga navodi kao “srpskog ubicu” što treba shvatiti kao “ubicu Srba”.

U vezi sa ocem Ljubomirom Dučićem i rušenjem crkve u Doboju, navodim deo iz članka na Vikipediji: „U Doboju su srušeni spomenik i kosturnica Srba, pomrlih u internaciji u Doboju 1915-1916 godine, za vreme Prvog svetskog rata, a podignuta 1938 godine.Dr Dragutin Kamber župnik iz Doboja i ustaški funkcioner, uoči Spasovdana 28. maja. 1941. Godine poslao je akt proti Dučiću tražeći od crkvenog odbora da u svojoj režiji i o svome trošku sruše spomenik, a sav materijal od spomenika da se prevuče pred župnikov dvor. Crkveni odbor je oklevao da izvrši naredbu o rušenju spomenika. Ali kad se Kamber podrškom iz Zagreba, utvrdio na vlasti u Doboju, još je energičnije zahtevao da se spomenik sruši. Možda po Kamberovom nagovoru prijavio se kamenorezac Feliks Bogdanović, koji je spomenik i postavio, da će ga bez ikakve štete porušiti tako da se kasnije može opet postaviti. On je najmio radnike, postavio oko spomenika skele, ali nije mogao naći čekrk pomoću koga bi skidao ogromne teške delove spomenika. Crkvenu opštinu ovaj posao stajao je 9.000 dinara. Ali kako opština nije imala novca da plaća rad oko rušenja spomenika, to je demontiranje spomenika obustavljeno. Sada se lično ponudio graditelj spomenika Nemac Franc Štumpf, koji je rukovodio građenjem crkve u Doboju, i predložio da se spomenik minira. Jer od toga neće biti velike štete, pošto je on sagrađen od tvrdog kamena granita. Eksploziv za rušenje dala je nemačka vojska, kao i svoje vojnike za rad, te je tako spomenik oboren 27. VI 1941.“ (Vikipedija, Zločini ustaša u Drugom svetskom ratu)

U Žici i šetajući uvečer, vodili smo ugodne razgovore. Iako smo bez igdje ikoga, izgnani iz zavičaja, opet nijesmo očajavali. U zajedničkoj nevolji, održavala nas je nada. Mlađarija bi u večer pjevala. Jedne večeri, uoči nedjelje su svi sveštenici pjevali crkvene pjesme. Tu je bilo divnih pjevanja. To ustašama nije bilo pravo, i zbog toga je pooštren režim. Strožija disciplina u logoru zavedena je i zbog jednoga prečanskog sveštenika, koji je kupio podatke o sveštenicima. Inače, a naročito iza toga živjeli smo u strahu. Jedne noći čulo se puškaranje oko logora. Govorilo se o mogućnosti komunističke navale na logor, da nas partizani oslobode. Sutri dan čitali smo u sisačkom listu, da je pogubljeno u Sisku 7 komunista. Jedne večeri izopijali se ustaše (rakijom, koju su oduzimali iz naših paketa)... Pjevali i galamili su u nevrijeme oko logora, ulazili s bodežom u baraku i zabavljali sa sumnjivim ženskinjem iz logora. (Među takvim je bilo i popadija) n. pr o. Veljka Grg., Gorana Ristića i dr.)

I pored muke i patnje, borbe oko nekoliko kapi vode za žiće i pranje, i pored nevolje sa zajedničkim nužnikom, opet se nije očajavalo. Uživali smo u zabavljanju u Žici i radovali se k’o djeca kad smo u dvojnim redovima pošli na vodu Kupu, na kupanje. (Tom prilikom, izlivajući se, udaljio sam se od granice, nisam čuo da me ustaša poziva i za malo nije na me pucao, što sam se više odvojio od drugih. Željno smo očekivali prozivanje za primanje cedulje za „kruh“, služili su nam ga „porcijama“ da prije primimo sa vrha ranu iz kazana (čorbu sa pasuljem, pirinčem i taranu i drugu zelen; kuvarica Marija u tome je prema nama bila obazriva). Govori se, da su „ulogorenici“ po naređenju ustaškom opljačkali srpske vrtove i to služili za našu hranu. Tako su po baštama brali kajsije, kasnije krastavaca i paradajs i to preko o. Dušana Klipe, kaluđera Apolinarija i dr. nama prodavali. Sretni smo bili, kad bi nas zapalo da toga voća i zeleni makar i po skupe pare kupimo. Sve bude i prođe a čovjek je tvrđi od kamena.

Govori se, da će nas „tranportima“ prebaciti u Srbiju. Zbog toga nas je „Hrv[atski] Narod“ nazvao „povratnicima“. I zbilja, jednog dana narediše, da iznesem na poljanu naše stvari, da se očiste za druge predstavnike barake (no uzalud). Željno se očekivao dan odlaska. Jednoga dana sabraše nas sve i prozivaše spisak lica koji će prvim transportom krenuti u Srbiju. No ni taj transport nije na urečeni dan došao. A mi smo se bojali navale na logor. U Sisku nisu navedena lica po redu stizanja u logor nego po volji o. D. Klipe, koji je primao pare i rakije za uvrstenje u spisak. Ovi iseljenici dobili su u redu brojeve koje su morali staviti na prsa. Primili su legitimacije. I jednog ranoga jutra otputuju na stanicu. No, ponovo se povrate u logor. 31-VII-41 ipak otputuju.

Dođe čas i našega oslobođenja i odlaska iz logora. 14-VIII-41 krenemo na prugu, gdje nas je čekao voz sa vagonima. Moj domovinski broj i na stvarima bio je 374, Dragojlin 375, Božanin 376. Podijeliše nam suvu hranu i djeci mlijeko. Pozdravljanjem 2 satnika i ustaša, utrpamo se u voz. Na papučama vagona s jedne i druge strane stajali su ustaše s puškama. Voz je krenuo. Tužno su nas pozdravljali oni koji su ostali u logoru da čekaju kad će i njih transportovati u Srbiju. Mlađi sveštenici počeše pjevati. Putovalo se preko Sunje. Na domak bosanskih planina tužno je odjekivala pjesma: „Ao Bosno, sirotice kleta... Sad u Bosni više popa nema, sad u Bosni ni vladike nema“. Voz juri posavskom ravnicom. U Vinkovcima nas ženske poslužiše vodom, a slabe i nejake hljebom. U Zemunu čajem. Pjesma se ori. U Zemun smo stigli po noći. Voz je dugo čekao. Javiše nam, da će tu biti oduzimanje preko 500 din. Poslije mučnog iščekivanja voz je krenuo oko 10 sati. Kad smo prešli preko zemunskog mosta, zaori se pjesma „Oj Srbijo majko mila“.

Oko 11 sati stignemo u Topčider. Tu se operemo, do mile volje napijemo i posjedimo za večeru. Mnogi su se sastali sa znancima, mnogi su krenuli za Beograd. Komesar za izbjeglice pozdravio nas je, rekao, da nas Srbija raširenih ruku dočekuje i u koliko mogne od okupatora (tada sam prvi put čuo tu riječ) ublažiće nam naše teško stanje. Dao nam je potrebna uputstva i uputio za Aranđelovac.

Petog avgusta osvanemo u Mladenovcu sa čuvenom ljek[ovitom] vodom „selters“.

#ndh #dnevnik #savo ristić #rogatica #caprag #sisak #drugi svetski rat #sveštenik #izgnanstvo #nedić #ante pavelić #viktor gutić #pera brzica

0 notes