#Dario Džamonja Daco

[rokenrol]

teško nama, dario džamonja

Tebi je lako. Ti imaš svoja putovanja u inostranstva, prijatelje širom svijeta koji ti često pišu da dođeš i posjetiš ih, ti imaš svoje ‘samsonite’ kofere, koje možeš da spakuješ u svakom trenutku i kreneš kuda te volja, tvoj pasoš je pun pečata, a viza ovjerena, na deviznom računu se uvijek nađe koja stotina maraka ili dolara…

I meni je lako. Ja prolazim ovim gradom i zdravim se sa svakim trećim čovjekom, kada je prenos neke važne utakmice, sa stotinu strana dobijam pozive da gledam baš kod njih i meni je teško da se odlučim, svi moji prijatelji stanuju na potezu od Marindvora do Baščaršije, a ako se neko od njih već preselio na Dobrinju, vazda se mogu zboksati pare za taksi…

Ti imaš svoja buđenja, svoju jutarnju toaletu, doručak uz ‘Wedgwoodov pribor za čaj’, aerobik, pune ormare haljina i teške dileme šta da obučeš danas, imaš svoj novčanik od krokodilske kože i u svakom trenutku znaš koliko para u njemu imaš…

A ja se budim, suhim kruhom stružem preostatke sinoćnje paštete iz konzerve, perem zube solju, dugo buljim u svoje lice u ogledalu i jedva nalazim neke sličnosti sa samim sobom, oblačim jedinu čistu košulju i trkeljam džepove da vidim koliko mi je para ostalo od sinoć – vazda se nešto nađe…

Tvoj dan je planiran, ti znaš šta treba da obaviš danas: otići ćeš do biblioteke, do fakulteta, slikati se za tramvajsku kartu, posjetiti zubara, koji će konstatovati da je sa tvojim zubima sve uredu, sjedićeš s prijateljicama u ‘Collegiumu artisticumu’, piti kafu i tiho voditi neke razgovore, koji su nama muškarcima nedokučivi i za koje bismo pare dali da ih bar jednom prislušnemo…

I ja ću izaći iz kuće i zamisliti se malo kuda da krenem: niz Kranjčevićevu ili Tvrtkovu? Hodaću žustro, kao da negdje strašno žurim i kao da me negdje čeka neki neodložan posao, a, ustvari, pojma neću imati kud sam krenuo, sjetiću se da sam ti obećao da ću danas ‘svakako’ otići zubaru, a onda ću to odmah, bez imalo grižnje savjesti, zaboraviti, sjediću negdje sa svojim prijateljima i pričaćemo o vama, ženama, a vama bi bolje bilo da nikad ne čujete šta se tom prilikom izgovori…

Tebe čeka ručak kod kuće, izvođenje rasnog psa u šetnju, ‘kreativni’ popodnevni odmor, pripreme za večerašnji izlazak, za sastanak sa mnom…

Ja ću taj ručak preskočiti bez ikakvih posljedica, neko će me izvesti iz takta, otići ću kući i svaliti se kao mrtvo tijelo na krevet, koji još od jutros stoji neraspremljen, spavaću nekoliko sati kao klada i kad se probudim u predvečerje, neću imati blage veze je li to jutro ili sumrak što dopire kroz prozor, plaknuću se hladnom vodom, pogledaću na ‘iskrin’ sat na ‘Park’ kafani i vidjeti da je 18:59, a kako smo sastanak zakazali u 19:00, svratiću na hladan ‘tuborg’ u ‘Korzo’, tako da ću na tramvajsku stanicu stići taman na vrijeme (19:20) da zapalim još jednu cigaretu i da te dočekam…

Ti ćeš mi cijelo veče, stišćući mi grčevito ruku, gorljivo pričati o svojim nadama, a ja ću te slušati i neću te prekidati. Kad dođem do riječi, ja ću mirno i staloženo da ti izložim sve svoje strahove. Na kraju će tebi, ipak, ostati tvoje suze, a meni moji strahovi. Zato, kažem ti: lako je tebi, a i meni je lako. Ali, teško nama zajedno!

#dario dzamonja #džamonja #daco #ako ti jave da sam pao #teško nama #dario džamonja #dzamonja

[tzvrchka]

Ako ti jave da sam pao

 Ako ti jave da sam pao na razoranim, sleđenim poljima Flandrije, da me je pokosio šrapnel - ti nemoj da budeš tužna i nemoj plakati pred svijetom, jer vrlo dobro znaš da iz mojih grudi ne mogu da niknu suncokreti niti se moje kapi krvi mogu pretvoriti u makove... 

 To je sve jedna obična literarna konstrukcija, a da ne pričamo o tome što ja nikad nisam ni vidio Flandriju niti je ona vidjela mene. 

 Ako ti kažu da sam se u svojim posljednjim časovima junački držao, da sam neustrašivo gledao smrti u oči, da sam je čak i začikavao, da sam svog sudiju prezrivo pljunuo, a da sam dželatu dao kesu dukata uz riječi: 

"Dobro obavite svoj posao!", a da sam, potom, sam izmaknuo stolicu ispod vješala, ti bi morala znati da je to jedna obična izmišljotina, izmišljotina onih koji ne znaju šta je to život a šta smrt znači. 

 Ti me dobro znaš: znaš kako ja često umirem svakog bogovjetnog dana, kako se trzam na svaki šum, kako mi se čelo često orosi znojem (reklo bi se bez razloga), znaš da se bojim proviriti kroz špijunku na vratima bojeći se ne znam ni sam čega, bojeći se nekoga ko će mi s nadmoćnim osmijehom na licu izrecitirati stihove Marine Cvetajeve: 

PREDAJ SE!

JOŠ NIKO NIJE NAŠAO SPASA OD ONOGA KOJI UZIMA

BEZ RUKU!

 Sjećaš se kako sam se bojao kad si trebala da me predstaviš svojim roditeljima, koliko ti je trebalo vremena da me ubijediš da nisam baš toliki kreten koliki izgledam, da se ponekad sa mnom može proći ruku pod ruku kroz prometnu ulicu... 

 Ja pamtim ono veče kad smo otišli kod jedne tvoje prijateljice koja je slavila rođendan, sjećam se svakog vica koji sam ispričao i sjećam se pogleda društva koje je u meni gledalo neku egzotičnu životinju, sjećam se kako su se gurkali laktovima kad smo ulazili, kad sam skidao svoje cipele sa pačijim kljunom (a u modi su bile brukserice), kako sam ispod stola krio onu rupu na ne baš čistim čarapama... 

 Pamtim kako sam to veče, ponesen strahom, popio tri flaše "Fruškogorskog bisera", litar i po domaće rakije (više je nije bilo) i završio sa "Mandarmetom", nekim likerom od mandarina... 

 Od svega toga bi se napilo jedno omanje krdo slonova, ali ja sam bio najtrezniji, bojao sam se da tebi ne napravim neko sranje i to me je držalo. 

 Onda smo izašli na Vilsonovo šetalište i ti si se propela na prste i poljubila me, evo, baš ovdje, pored uha, a ja sam morao da sjednem na klupu i da počnem plakati... Prolazila su neka djeca i čuo sam ih kako kažu: 

 "Vidi pedera!!!" 

 Kao i uvijek, ti si me pitala šta mi je najednom, a ja nisam mogao da ti objasnim da to uopšte nije najednom, da je to stalno, da je to neka vrsta mog zaštitnog znaka, nešto po čemu bih sebe poznao među hiljadama meni sličnih, nešto što se i ne trudim da sakrijem, jedan zloćudni tumor s kojim sam se rodio, tumor na mozgu i duši koji se ne da ukloniti nikakvim operativnim putem ni zračenjem, ni činjenicom da te volim i da ti voliš mene... 

 Ako ti jave da večeras hodam po kafanama i olajavam tebe i našu ljubav, da se prodajem za loše vino, da skupljam opuške tuđih simpatija, ljubim ruke nečistih konobarica, ispadam budala u svačijim očima... To ti je živa istina.

Dario DŽamonja Daco

#Dario Džamonja Daco #Ako ti jave da sam pao #čitanje #poezija #Dario DŽamonja