opet-pod-kamenom

[opet-pod-kamenom]

[opet-pod-kamenom]

We were together just two weeks. I had before him one serious marriage,few serious relationships,one sexual relationship,one true plathonic love,and I was sure I’ve learned everything about relations,love and feelings. He works as pilot for privat Jet and his customers were shortly in my city. We meet and found out how much we want to keep each others even though we knew that he lives on other part of the world. He was obsessed with my look ,I was obsessed with his words ,we matched sexually,emotionally,intellectual and with same points of views and same moral values . He was pure masculine guy,provider,protector ,jealous enough and rational enough. But something wasn’t same-our wounds.He asked me many times to work with him on that,and I wanted but my fears were stronger.We both have some traumas and were afraid of being hurted again . We both were afraid of strong feelings that started to coming out,so out of fears we cut it all. It was short and we were afraid that it will be short,but we used therm like “love of my life”,we shared some plans about raising kids in Canada and opening smal restaurant where after work time he will play piano and I’ll dance for him. We would have live music each evening just for us and close friends. He made me laugh many times and made me feel “the one” for him. Someone will say it might be successful manipulation of the guy who wanted some advantage of being shortly in new city. I don’t care. I’ve took advantage too. I’ve seen and felt something new. He changed my perspective on love and man world,and I’m grateful for this experience. Ive heard this song first time from him,he singed it on my ear during our first sex . Am I in love with someone who probably doesn’t care about me anymore? Yes. Does it hurts? Sounds strange but for the first time -It doesn’t hurt. I love it,even though I’ll never see him again.

#love quotes #lovestories

[opet-pod-kamenom]

I’m suffocating in my own skin

They say it’s common that woman when she is mad at you and you ask her “what’s wrong?” She’ll answer “Nothing 😠 “ But do you ever think why she chose to stop all questions with one “Nothing “?

Did you notice that she opened all windows and walk from one room to another ,searching for fresh air? Did you notice that even outside she is suffocating and pulling out her hair from nervous? Yeah,it’s inner fight. She is fighting with herself to avoid one more fight with you. And no wandering why… You know already. You know the best all your victories against her. This is your final. Finally she doesn’t even try to fight about everything what bothers her. She can s finally quiet. Quiet and quit!!!

[opet-pod-kamenom]

I still have so much to say…

but so far away,

the most important thing is

I MISS YOU…

#love quotes

[opet-pod-kamenom]

Dodje mi da kažem ,ali prećutim,

da nose današnje žene mnogo veće blagodati od dobro uradjenog dupeta,

ali muškarci su oduvijek skromni ,

ne traže da imaš ništa vise od toga .

[opet-pod-kamenom]

U mirni večernji sat, kada se sva galama života uspori i stiša, i kada se namire obaveze dana, spustiš tijelo u golemi krevet i nemaš više čime da deveraš misli. Izvuku se tada kao trunje sa dna ustajale flaše, sve one ideje koje si obavezama i poslom k'o teškim kamenom pritisn'o na dno. Isplivaju na površinu k'o skrivene zvjeri sa dna okeana i u crnilu noći dižu burne talase gore na površini gdje stanuje svijest.

Mlad si još uvijek, i često sebi govoriš da takve misli ne bi trebalo sad da te more, da bi trebalo više da se živi a manje da se pita kako i zbog čega, ali te misli oduvijek vode svoje živote i nemaju namjeru čekati starost da bi ti došle na dnevni red. Zato nikad nisi imao trenutak potpune sreće, zato nikad nisi živio ondje gdje jesi, već si uvijek pod tabanom nosio spoznaju - onu malu sitnu ideju svijesti zbog koje si uvijek bar malo sam, bar malo svjestan koliko te nema.

Nije ti se činilo dovoljno vrijednim – ni da lutaš, ni da kupuješ, ni da se nečemu tek tako daješ, ni nešto da skupljaš, od nečeg da gradiš. Želio si jedino spoznaju. Saznanja i razloge. Želio si istinu. Dubine kosmosa. Materiju i antimateriju. Hiksov bozon i kvarkove. Želio si priču iza velikog praska, beskonačno širenje svemira i raspored zvijezda u Orionu. Kada bi padale noći, želio si razumjeti prazninu atoma koja nas u osnovi čini, morili su te elektroni koji jure u svakoj tvojoj pori, brinulo te šta to tačno pokreće srce i kako ono zna koliko puta i kako da lupi u mraku, žuljale te planete što lebde bez ikakva stalka u crnilu, svrbila te gravitacija i centripetalna sila, žuljali te relativiteti, čestice i talasi. Čega god si se dotakao, uspjevao si da zakonima čovjeka shvatiš i pojmiš, ali zakoni čovjeka zastaju uvijek u tački. U „zašto“. To vječno pitanje od kojeg ti je oblikovan sve jedan dan i svaki pređen put. To jedno pitanje zbog kojeg nikad nisi uspjevao da voliš, da prihvatiš, da poneseš i traješ radi sebe samog, ostaje da odredi i ovu noć.

Uvijek te brinula dubina. Sve je trebalo pojmiti i racionalizirati. Svemu odrediti istinu, računati i znati. Nije bilo mjesta za rizik i vjerovanja. Nije bilo prepuštanja, davanja i koračanja, zatvorena oka u nepoznato sutra. Svaki tvoj put i svaka odluka morala je biti tačna prije nego je bude. Vjerovatno zato ni jednu napravio nisi, i sve je ostalo tek da se kaže.

I zaista, kad mine dan i sklope se oči, šta ostane osim mraka kosmosa da ti pokrije oči i umiri svijest, a da je plaši u isto vrijeme? Šta ostaje osim ideje da se mrak pruža u nedogled, i da u tom mraku lebde i plutaju milijarde zvijezda, svjetovi kao naši a surovo prazni.. Šta ostane osim ideje da si neprimijetna tačka u ničemu a to ništa se zauvijek širi brže nego svjetlost teče prema zemlji. Šta ostaje kad otvoriš napisane knjige, kad pročitaš riječi velikih ljudi, i vidiš puteve kojim nauka teče? Za sve pred tobom stoji j kako i stoji koliko. Jedino je „zašto“ ostalo u mraku, i jedino njega ne možeš da pustiš.

Kad večeras u počinku zatvoriš oči, zašto ti u san dolazi nepoznata žena? Zašto bosa hoda čaršijom i pere noge ispod vječne česme, zašto gleda u sahat kulu i zašto na njoj kazaljke stoje? Kada se probudiš, kad izmjeriš puls i otvoriš dah, čega se u tom jutru zapravo bojiš? I kuda si uopšte krenuo? I zašto si, ako jesi, tog jutra živ?

Ni jedno tvoje pitanje nema odgovor, niti ćeš ga naći na ovome svijetu. Tvoje je zašto zaključano iza mraka, iza posljednjeg koraka na konačni put. Tvoje zašto je tvoj vječiti dželat, dato da te mori do posljednjeg dana, da ti veže ruke i zatvara oči, da te zaustavlja, da te tegli za rukav, da te opominje i da te boli. U potrazi za znanjem ne postoji sreća. Ona je u zabludama, u prepuštanju i vjerovanju, u zatvorenom oku i svijesti da te neko drugi čuva i vodi. Ona je u bezrazložnosti, u trajanju i kajanju, u pripadanju koje ne postavlja ni jedan uslov. A mir? A blaženost? A svijest o tome da je sve onako kako biti treba? Ni toga nema, sve dok se pitaš. A pitaš se jer moraš, jer za drugo ne znaš. I šta ti onda, na koncu ostaje?

Ljubav? Samost? Predanost Bogu ili sebi samom? Sve to pomalo ili ništa od toga? Materija i antimaterija, elektron i pozitron, dobro i zlo. Stvari su uvijek u ravnoteži i uvijek jedna drugu ništavaju i brišu. Tako život i tako smrt, tako muškarac i tako žena. Jedno drugo traže kroz beskonačan mrak, i jednom kad se sretnu, traju dok nestaju ne znajući zašto. Jer „zašto“ je uvijek s druge strane mraka, a živjeti se može samo u neznanju.

[opet-pod-kamenom]

Ako odes opet

neću te pamtiti, obećavam

razbit ću tvoju čašu koji si dobio na festivalu vina na zapadu,

otkačiti ću tvoju narukvicu sa svojih traperica i baciti je sa svim tvojim suvenirima

Ako odes opet ,obrisat ću sve slike,poruke ,blokirati sve tvoje prijatelje i obrisati njihove brojeve

Ako odes opet ja sam spremna,da te iz duše i uma iščupam zauvijek

ako samo ,odes opet,

proživjeti ću nove zalaske sunca bez tebe,obećavam

Ako odes opet,zaboravit ću,obećavam naše planove gdje smo se dogovorili da se čekamo kad ostarimo

obećavam !,ne idi !

[opet-pod-kamenom]

Lako se vežem ,još lakše se razvezem,

od svih ludih želja koje su prolazile kroz moju glavu

samo se oko jedne nisam dvoumila,

tebi sam htjela djecu radjati.

[opet-pod-kamenom]

Dnevni podsjetnik

da ljubavni zagrljaji usporavaju starost

smiruju srce,reguliraju pritisak,stabilizuju hormone,

l sto je najvažnije

povećavaju šanse da da sačuvaš svoju osobu pored sebe

[opet-pod-kamenom]

Oni kojima je pomoć najpotrebnija, najteže do nje dolaze i najmanje traže.

[opet-pod-kamenom]

“Neke pjesme traže zagrljaj

i ljudi koji ih donose trebaju biti zagrljeni”

— @pod-kamenom

[opet-pod-kamenom]

Hajde da zaboravimo sve što smo rekli,hajde da podcrtamo samo to da još nije prestalo

[opet-pod-kamenom]

2020

🌼Proljeće stoljeća🌼

Svima nam teško pada ovo stanje,ali činjenica je da je zahvaljujući našoj sebičnosti i želji da sačuvamo živote,ova planeta dobila priliku da u proljeće odahne.

Primjećuješ li da pjev ptice dolazi do izražaja,da su visibabe ostale duže nego inače,a jorgovan poranio?

[opet-pod-kamenom]

U mirni večernji sat, kada se sva galama života uspori i stiša, i kada se namire obaveze dana, spustiš tijelo u golemi krevet i nemaš više čime da deveraš misli. Izvuku se tada kao trunje sa dna ustajale flaše, sve one ideje koje si obavezama i poslom k'o teškim kamenom pritisn'o na dno. Isplivaju na površinu k'o skrivene zvjeri sa dna okeana i u crnilu noći dižu burne talase gore na površini gdje stanuje svijest.

Mlad si još uvijek, i često sebi govoriš da takve misli ne bi trebalo sad da te more, da bi trebalo više da se živi a manje da se pita kako i zbog čega, ali te misli oduvijek vode svoje živote i nemaju namjeru čekati starost da bi ti došle na dnevni red. Zato nikad nisi imao trenutak potpune sreće, zato nikad nisi živio ondje gdje jesi, već si uvijek pod tabanom nosio spoznaju - onu malu sitnu ideju svijesti zbog koje si uvijek bar malo sam, bar malo svjestan koliko te nema.

Nije ti se činilo dovoljno vrijednim – ni da lutaš, ni da kupuješ, ni da se nečemu tek tako daješ, ni nešto da skupljaš, od nečeg da gradiš. Želio si jedino spoznaju. Saznanja i razloge. Želio si istinu. Dubine kosmosa. Materiju i antimateriju. Hiksov bozon i kvarkove. Želio si priču iza velikog praska, beskonačno širenje svemira i raspored zvijezda u Orionu. Kada bi padale noći, želio si razumjeti prazninu atoma koja nas u osnovi čini, morili su te elektroni koji jure u svakoj tvojoj pori, brinulo te šta to tačno pokreće srce i kako ono zna koliko puta i kako da lupi u mraku, žuljale te planete što lebde bez ikakva stalka u crnilu, svrbila te gravitacija i centripetalna sila, žuljali te relativiteti, čestice i talasi. Čega god si se dotakao, uspjevao si da zakonima čovjeka shvatiš i pojmiš, ali zakoni čovjeka zastaju uvijek u tački. U „zašto“. To vječno pitanje od kojeg ti je oblikovan sve jedan dan i svaki pređen put. To jedno pitanje zbog kojeg nikad nisi uspjevao da voliš, da prihvatiš, da poneseš i traješ radi sebe samog, ostaje da odredi i ovu noć.

Uvijek te brinula dubina. Sve je trebalo pojmiti i racionalizirati. Svemu odrediti istinu, računati i znati. Nije bilo mjesta za rizik i vjerovanja. Nije bilo prepuštanja, davanja i koračanja, zatvorena oka u nepoznato sutra. Svaki tvoj put i svaka odluka morala je biti tačna prije nego je bude. Vjerovatno zato ni jednu napravio nisi, i sve je ostalo tek da se kaže.

I zaista, kad mine dan i sklope se oči, šta ostane osim mraka kosmosa da ti pokrije oči i umiri svijest, a da je plaši u isto vrijeme? Šta ostaje osim ideje da se mrak pruža u nedogled, i da u tom mraku lebde i plutaju milijarde zvijezda, svjetovi kao naši a surovo prazni.. Šta ostane osim ideje da si neprimijetna tačka u ničemu a to ništa se zauvijek širi brže nego svjetlost teče prema zemlji. Šta ostaje kad otvoriš napisane knjige, kad pročitaš riječi velikih ljudi, i vidiš puteve kojim nauka teče? Za sve pred tobom stoji j kako i stoji koliko. Jedino je „zašto“ ostalo u mraku, i jedino njega ne možeš da pustiš.

Kad večeras u počinku zatvoriš oči, zašto ti u san dolazi nepoznata žena? Zašto bosa hoda čaršijom i pere noge ispod vječne česme, zašto gleda u sahat kulu i zašto na njoj kazaljke stoje? Kada se probudiš, kad izmjeriš puls i otvoriš dah, čega se u tom jutru zapravo bojiš? I kuda si uopšte krenuo? I zašto si, ako jesi, tog jutra živ?

Ni jedno tvoje pitanje nema odgovor, niti ćeš ga naći na ovome svijetu. Tvoje je zašto zaključano iza mraka, iza posljednjeg koraka na konačni put. Tvoje zašto je tvoj vječiti dželat, dato da te mori do posljednjeg dana, da ti veže ruke i zatvara oči, da te zaustavlja, da te tegli za rukav, da te opominje i da te boli. U potrazi za znanjem ne postoji sreća. Ona je u zabludama, u prepuštanju i vjerovanju, u zatvorenom oku i svijesti da te neko drugi čuva i vodi. Ona je u bezrazložnosti, u trajanju i kajanju, u pripadanju koje ne postavlja ni jedan uslov. A mir? A blaženost? A svijest o tome da je sve onako kako biti treba? Ni toga nema, sve dok se pitaš. A pitaš se jer moraš, jer za drugo ne znaš. I šta ti onda, na koncu ostaje?

Ljubav? Samost? Predanost Bogu ili sebi samom? Sve to pomalo ili ništa od toga? Materija i antimaterija, elektron i pozitron, dobro i zlo. Stvari su uvijek u ravnoteži i uvijek jedna drugu ništavaju i brišu. Tako život i tako smrt, tako muškarac i tako žena. Jedno drugo traže kroz beskonačan mrak, i jednom kad se sretnu, traju dok nestaju ne znajući zašto. Jer „zašto“ je uvijek s druge strane mraka, a živjeti se može samo u neznanju.

[opet-pod-kamenom]

Još te mrzim jednako jako

zato sto te prizivam i kada te ne trebam

zato sto ne mogu da svezem svoj jezik

priču o tebi kao asesoar nosim na prve spojeve

U krevetu s drugim otvoreno pričam o tebi

mrzim te

Zato sto si još odgovor na pitanje:

Koji ti je najnedostizniji cilj u zivotu

mrzim

zato sto te još uvijek ne znam

zato sto nešto tvoje vidim u svakom

mrzim

To sto te mrzim jednako jako

To sto te volim jednako jako

A ne znam te,a ne trebam te

[opet-pod-kamenom]

Mozda mi nećeš vjerovati

ali ja znam čekati

[opet-pod-kamenom]

Da ti kažem da mi Nedostaješ ili da te trebam

da skupim kosu u tvoj omiljeni ponytail ili da je razbacam po krevetu

da stavim ružičasti passion lak ili da ostavim ovaj beby rozi

da te pozovem na video call ili da ispoštujem to sto si na putovanju

Da te još zavodim ili da ti vjerujem da me već voliš?