lletraferida7

[lletraferida7]

(slika: Brian Kirhagis -aka BK The Artist) 

Ona nosi na koži tvoj potpis

S prvim zrakama sunca, dok se budi okupana narančastom svjetlošću jesenjeg jutra,

pod kosom boje cimeta otkrivaju se njeni ožiljci.

Kada sa snenog lica skine crni plašt,

kada se u njenim smaragdnim očima presijava samo istina,

krivudave linije na tijelu, boje još svjetlije nego njena koža

udružuju se sve kako bi ispisale svoju poruku.

Bol.

Cvijeće koje je u proljeće brala prstima okupanim jutarnjom rosom,

oslikavalo je u njenim sjećanjima najsjajnije nijanse duginih boja.

.

.

.

A sada je u dlanovima čuvala tek suho lišće.

Uspomene.

Samo crno-bijela sjećanja na one obojane dane još uvijek nisu uvenula,

ona ih čuva pod svojim zelenim krošnjama sigurnosti i dobrote.

Ožiljci.

Njena je koža sada «horror vacui» ožiljaka koji se ne daju ni izbrojati.

Sve do jedan dolazi uz potpis i posvetu svakoga od nas.

Neki su maleni poput zrna pijeska što vjetar nanosi iz Sahare usred sparine srpanjskog popodneva,

neki veliki kao najviši vrh planine prekrivene snijegom.

Neki su pak ravni poput horizonta što se skriva iza valova,

a oni na stopalima vijugavi su poput rijeke što putuje do svog mora.

Kao što i ona putuje u svoj kraj.

#poezija #književnost #pisanje #kreativnopisanje #zemlja #planet #bol #budise

[lletraferida7]

Pet osjetila. 

Pet čarobnih darova koje često zaboravimo cijeniti,

a na kojima bismo trebali biti zahvalni pri svakom prvom jutarnjem udahu svježeg zraka.

Pet osjetila,

a jedno mi je posebno drago.

Jedno od njih nazvala bih osjetilom ljubavi:

Dodir.

I naši prsti tijekom cijelog ovog našeg putovanja na Zemlji

u svoju bilježnicu zapisuju svoja sjećanja. 

Oni dodirom upoznaju

mekoću sitnog morskog pijeska,

tanke tkanine ljetnih cvjetnih haljina,

hrapava debla stabala,

tinte na stranicama starih prašnjavih romana,

hladna lica mramornih skulptura,

i toplinu druge kože.

Svaki dodir spremamo u kutiju uspomena,

a ovaj posljednji u njoj ima počasno mjesto.

Jer naše ruke najbolje pamte druge ruke.

U pravu je bila Christa Wolf

kad je rekla da

i ruke mogu pamtiti.

Itekako mogu.

Jako dobro.

Zauvijek.

(detalj slike Vlahe Bukovca)

#književnost #tekst #poezija #slikarstvo #vlaho bukovac #uspomene #sjećanja

[lletraferida7]

Jutros mi se ne sviđa ovaj svijet.

Otvaram prozor i neki težak zrak me ispunja s prvim udahom.

Gledam svoj odraz u platnu prvog crnog čaja nakon sna,

i danas se ne vidim ovdje.

Danas trebam godišnji odmor od svijeta.

Hladno je i kiša ne prestaje udarati u prozor,

a vjetar mi u lice nanosi neku tugu,

neki kolektivni pesimizam,

neki nedostatak ljubavi među ljudima,

puno nedostataka ljubavi prema drugim živim bićima.

Danas stvarno ne želim biti ovdje.

Brzo pakujem svoj mali crveni kofer,

i u njega ubacujem samo one najpotrebnije stvari:

nekoliko knjiga Isabel Allende,

jednu debelu antologiju poezije,

par gramofonskih ploča Joaquina Sabine,

i svoj žuti dnevnik.

Ne treba mi ništa više.

Samo neki drugi svjetovi,

samo pisci koji odavno nisu tu,

i mir.

Brzo zatvaram kofer kako bih što prije pošla na put.

Krivudavim cestama putujem do svog srca.

Danas mi je tamo nekako najudobnije.

Toplije je i gori vatra u kaminu.

Prstima prelazim preko tisuće stihova koje sam do sada tamo pohranila na policama,

dok iz gramofone izlaze note iz 60ih godina prošloga stoljeća.

Možda bi bilo bolje da sam živjela tada.

Možda bi bilo bolje da živim na nekom drugom planetu.

Možda…

Danas se ne vidim na ovom svijetu.

Idem tamo gdje je bol samo neka mutna ideja

koja se nazire u dimu (ne)mogućnosti.

Ne tražite me.

Danas neću izaći.

#književnost #poezija #misli

[lletraferida7]

Dopustile smo da nam postave ideale. Dopustile smo da nas uvjere da su u pravu. Dopustile smo da nam odrede što je lijepo, a što nije. Dopustile smo da nam napune glavu fotografijama fotošopiranih modela. Dopustile smo da promjene naša mišljenja o našim vlastitim tijelima. Dopustile smo da nas uvjere da su nam potrebne promjene. Uvijek neke promjene. Jer nikada nismo dovoljno dobre, dovoljno zgodne, nemamo dovoljno blistav osmijeh kao modeli s naslovnice. Dopustile smo same sebi da gledamo iste te «savršene» modele, i da se deprimiramo jer mi nikada nećemo biti takve. Dosta!

Vrijeme je da počnemo cijeniti sebe, baš ovakve kakve jesmo; naše osmijehe, jer su prirodni i takvi su najljepši; naše bore, jer je normalno da ih imamo; naše tijelo, jer kakvo god da bilo, savršeno je i zahvaljujući njemu živimo; naše kilograme, koliko ih god bilo. Vrijeme je da cijenimo nas. Jer sve smo lijepe, sve smo posebne, sve smo ŽENE.

1.Imaš najljepši osmijeh, baš takav kakav je. Baš taj razmak između dva zuba te čini tobom. Baš to što ti je jedan zub kriv te čini posebnom. Koga briga je li ti svaki zub na mjestu, bitno je da tvoja sreća je!

2.Znaš već da kažu da su oči ogledalo duše. Tako su i tvoje, ogledalo sve sreće, sve boli, sve ljubavi i svih želja koje nosiš u sebi. Nije važno jesu li boje mora, ili su boje lišća koje prekriva klupe u jesen. One su boje tvoje duše, i zato su najposebnije.

3.Tvoje usne su predivne. Nisi ni svjesna da ih kada pričaš pomičeš na poseban način. Nisi ni svjesna da ih kad se smiješ razvlačiš u neke samo tvoje oblike. Zar je važno jesu li tanke ili pune, blijede ili rumene? Ono su što čini tvoj portret posebnim.

4.Ne zamaraj se kada ujutro u ogledalu vidiš da su ti se stvorile neke nove bore oko usana i oko očiju. One su dokaz da si stvarno živjela, da si puno osjećala, i da si se još više iskreno smijala. Neki ljudi na koži nose tetovaže kako bi zauvijek ovjekovječili neke uspomene. Neka tebi tvoje bore budu uspomene na sve trenutke kada se nisi mogla prestati smijati, jer je život bio ljepši nego tvoj najljepši san. Neka budu i uspomene na one trenutke kada si iza osmijeha pred ljudima na ulici skrivala sve svoje boli i strahove.

5.Tko kaže da je zgodna žena samo ona koja ima ravan trbuh? Naravno da je važno pokušati zdravo jesti, kako bi se osjećale bolje i zdravije. Ali, ako te danas prijateljice zovu na palačinke, ne odbijaj zbog straha da ćeš dobiti kilo više. Naruči američke palačinke prelivene čokoladom. Ma reci da ti uz njih donesu još i kuglu sladoleda.

Nadam se da ćeš se opet nekada vratiti ovdje da se podsjetiš na sve što sam ti rekla.

Ili još bolje, nadam se da ćeš ove riječi upamtiti zauvijek, i da više neće biti potrebno da se podsjećaš.

Nadam se da ćeš od danas shvatiti da vrijediš. Baš takva kakva jesi. I da ćeš i od drugih napokon početi tražiti da te cijene.

Ako želiš neku promjenu na sebi, neka bude radi tebe! Ako se želiš našminkati, neka bude radi tebe! Nikada radi nekoga drugog, nikada da nekome drugom budeš bolja.

Jer si najbolja.

Ponovi za mnom: Volim se, baš ovakvu kakva jesam, savršena u svim svojim nesavršenostima.

#tekst #misli #moje misli #feminizam #žene

[lletraferida7]

Pepeo.

Na kraju svega samo pepeo.

Pa i ja sam sama samo pepeo

one jučerašnje mene,

one mene iz hladne veljače,

one mene iz jeseni prije četiri godine,

one koja je mislila da je život tako jednostavan,

koja je oko sebe vidjela samo smijeh.

Sve ono što sam bila,

sve ono što sam mislila,

sve čemu sam se nadala,

sada je samo pepeo.

Sve moje tuge,

a pitaj nebo koliko ih je bilo,

sada su samo pepeo,

kojega je otpuhao vjetar,

negdje daleko od mene,

negdje iznad oceana.

Tako će i ove sadašnje tuge

koje sada gore,

koje se čine neugasive,

postati samo pepeo.

Jednog dana,

nekad ubrzo.

A ja ću se onda,

kada prestane padati pepeo s neba uz zadnje zrake sunca,

kada i zadnja čestica bude tamo negdje daleko,

negdje iznad valova,

izdignuti iz pepela,

kao što sam napravila tisuće puta do sada,

i nastavit ću putovanje

sa svojim iskrama u ruksaku.

Nastavit ću opet paliti svoje vatre.

Možda jednom vječne.

#poezija #citati #inspiracija #fotografija #misli

[lletraferida7]

Danas mi je u misli došla jedna davna, lipanjska nedjelja. Nije ta nedjelja bila ništa drugačija od drugih, osim što nije prestajala padati kiša. Malo neobično za naše ljetne dane, zar ne? Bar na ovom našem malom komadiću Zemlje. Vjerojatno su kapljice kiše na prozoru baku navele na razmišljanje. Tada to još nisam shvaćala, ali sada znam da svi zalutamo u najdublja sjećanja kada čujemo zvuk kiše koja putuje kroz listove krošnje. Nakon ručka, baka je sjela uz prozor, i nije odvajala pogled od kapljica koje su lijeno klizile u svoj ponor. Dugo je šutjela, a onda me je pozvala da joj sjednem u krilo. Sretno sam potrčala, iščekujući priču koju će mi danas ispričati.

«Znaš li što su heroji?», progovorila je nakon nekoliko dugih minuta. Meni tada predugih. «Pa naravno da znam bako», rekla sam bez razmišljanja, ne shvaćajući kako uopće može pomisliti da ne znam nešto tako važno. «To su Superman, Batman…». Baka se nasmijala. «Ah, i Spiderman», brzo sam dodala, misleći da se smije jer nisam poznavala više heroja. Tada je baka po prvi puta odvojila pogled s oblakovih suza, i pogledala me je sa svoje dvije plave morske dubine. Kažu da sam nasljedila njene oči, a sada se nadam da ću od nje nasljediti i svu mudrost i zagonetnost koju u njima nosi.

«Tu sam te čekala. Ne, dušo, nisu oni nikakvi heroji. Želim da od danas dobro otvoriš oči, da dopustiš čaroliji da uđe u tvoj život. Želim da shvatiš da su stvarni heroji svuda oko tebe, ma danas ćeš već sresti nekoliko njih. Oni su posvuda, samo moraš znati dobro gledati. Imaš dva heroja svakog dana uz tebe. To su tvoji roditelji, koji te grle u najgorim snovima, koji dok spavaš tjeraju sve tvoje strahove. Njihova je super moć tvoj osmijeh. Heroji su glazbenici, koji svoje osjećaje zajendo s notama i riječima komponiraju u najljepše pjesme, kako bi nam skratili noći pune suza. Heroje možeš naći i na staroj polici u majčinoj sobi. Heroji pišu knjige, stvaraju nove svjetove, pa tako ti, svaki puta kada ti je teško i kada ne želiš misliti na svoje probleme, možeš otvoriti bilo koju prašnjavu knjigu i otputovati u neki drugi svijet. Čitaj. Uvijek čitaj puno, jer sa svakom ćeš knjigom proživjeti još jedan život. Heroji su i slikari, koji svoje osmijehe i boli prolijevaju na platno u obliku najljepših boja. Idi u muzeje, promatraj djela, nauči osjetiti ono što ti govore. Heroji su i tvoji prijatelji. Oni koji te grle kada ti najviše treba. Oni koji te vole kada najmanje zaslužuješ. Oni kojima nisu potrebne tvoje riječi da shvate da u tvojim očima već noćima pljušti kiša. Oni koji ti donose sunce.

Ne vjeruj nikada u heroje koje ti ljudi pokušavaju stvoriti. Neka tvoji heroji budu oni oko tebe. Cijeni ih. Voli ih. I čuvaj ih. Uvijek ih dobro čuvaj. A najvažnije od svega, budi i ti njihov heroj.»

#misli #moje misli #kratka priča #priča #književnost #pisac

[lletraferida7]

Svi smo mi umjetnici, a u sebi nosimo naše malo remek djelo. Radi se, znaš već, o našem srcu. Koliko toga ono prođe, koliko oštećenja doživi, koliko popravaka, koliko sjajnih poteza. Ipak, ovo je djelo drugačije od svih onih koje smo navikli gledati u muzejima nedjeljom popodne. Ono nikada nije dovršeno, ne može se izložiti na zidu galerije, naš pogled u njemu ne može uživati, a i da je to moguće, sumnjam da bi ga tek tako podijelili s drugima. Ali ipak, postoje i te posebne osobe, koje iako ne mogu vidjeti boje našeg srca, mogu ih jako dobro zamisliti. Ja svoje srce volim zamišljati kao mozaik. Svaka lijepa riječ, svaki zagrljaj, svaki osmijeh na njega pažljivo dodaje jednu kockicu, svaki put različite boje. Međutim, svaka suza, svaki rastanak, svaki pad predstavlja jednu kockicu koja ispada, i s vremenom, mozaik se počinje raspadati. Iz mog su mozaika već mnogo puta ispadali komadići, a ja sam ih šetajući ulicama s velikim osmijehom na licu stidljivo kupila dok su mi se rasipali ispod haljine. Skrivećki sam ih gurala u već pune džepove, nadajući se da nitko ne vidi moje boje. Nakon bezbroj dana i noći truda, napokon sam uspjela polijepiti sve poispadale dijelove svog mozaika, i kako to obično bude, nakon toga sam se bojala ikome svoje srce dati u ruke. A onda si došao ti. Upoznao si me s osmijehom na licu, iza kojeg sam, kao i uvijek, skrivala sve svoje strahove. Ali mislim da si me čuo, baš kao što sam i ja čula tebe. Mislim da si vidio moje boje, baš kao što sam i ja vidjela tvoje. Iako se nismo poznavali, na tvojim sam usnama pročitala da si to ti, da si ti ta osoba koju sam čitav život čekala da doda posljednje kockice koje su nedostajale mom mozaiku. Iako se nismo poznavali, sav je moj strah nekako nestao, i bez razmišljanja sam ti u ruke stavila svoje srce, vjerujući da je s tobom sigurno, da ćeš ga čuvati, unatoč svim pukotinama koje je na sebi već imalo. Tako je i bilo, nekako si sastavio i zadnje pukotine, a ja, ja sam te gledala s osmijehom, i svaki je trenutak s tobom mome djelu dodavao još neke nove boje, nikad prije viđene, nikad sjajnije. Svaki je tvoj zagrljaj moj mozaik pretvarao u najčarobnije djelo koje sam ikada vidjela. Vrijeme prolazi, a ja još uvijek iza osmijeha skrivam svoje strahove. Još uvijek zadrhtim svakog puta kada ispadne jedna kockica mog mozaika. Ali nekako je vratiš, nekako opet sve zajedno sastavimo. Znam da život nije samo sreća i jarke boje, znam da će iz mog mozaika i dalje ispadati komadići dok hodam ulicom, ali nadam se da ćeš ti i dalje biti tu da ih skupljaš sa mnom, dok me čvrsto držiš za ruku.

#književnost #citati #slike sa tekstom #fotografija #glazba #tekst

[lletraferida7]

Tamo je bila ona. 

Na svom balkonu punom cvijeća. 

Orhidije, karanfili, ruže.

Duge cvijeća.

Govorila je da je čini sretnom kada popodne izađe sa svojom čašom crnog vina.

Govorila je da je čini sretnom vidjeti stranca kako se osmijehne kada prođe njenom ulicom.

Govorila je mnogo.

Uvijek je govorila.

Ali još je više pisala.

Govorila je svakome.

Govorila je o svemu.

Činilo se da je svoje misli stavljala svima na dlan.

A dijelila ih je samo s listovima svojih bilježnica.

Uvijek su morale biti žute.

I ukrašene cvijećem, po mogućnosti.

Kao i balkon.

Kao i zidovi njene sobe.

Kao i margine bilježnica.

Kao njeno najdraže mjesto.

Tamo daleko kraj mora.

Tamo gdje je sretna. 

Tamo gdje je sunce.

Tamo gdje su valovi. 

Tamo gdje je sloboda.

Tamo je bila ona.

Ona i čaša crnog vina.

Miris cvijeća.

Boje vina.

Gledala je život kako prolazi.

Oblaci.

Uspomene koje nosi vjetar.

Žuto lišće.

Lastavice.

Sve je pokret, sve je žurba.

A tamo je bila ona. 

Ona i žuta bilježnica.

Taj južnjački vjetar puše,

ne prestaje. 

Nosi sretne trenutke,

nosi zagrljaje,

nosi osmijehe,

nosi poglede,

nosi sreću iz zadimljenog kafića,

u onoj maloj ulici,

u onom dalekom gradu,

tamo na sjeveru,

kilometrima daleko,

ondje,

gdje je bila buka.

Ondje,

gdje je bio smijeh.

Ondje,

gdje je bio život.

Lete lastavice,

ne staju,

ne zaustavljaju se na svome putu.

Ona zavidi.

Želi se vratiti,

možda želi poći.

Ali želi.

Želi pokret,

želi smijeh,

želi onaj daleki grad,

želi crven nos od hladnoće,

suze od sreće,

dvije ruke u jednom džepu.

Želi.

Sanja.

Piše ove riječi,

na papiru svoje žute bilježnice.

I živi.

U onom dalekom gradu,

u zadimljenom kafiću,

s dvije ruke u jednom džepu.

#književnost #pisanje #kreativnopisanje #kreativnost #poezija #priroda #žuto

[lletraferida7]

«Dođi», govorim ti dok te uzimam za ruku. «Molim te, pogledaj u nebo. Vidiš li nešto posebno večeras? Eno, vidi tamo», pokazujem ti prstom, «tamo među zvijezdama. Da, pun mjesec, večeras je najveći u čitavoj ovoj godini što je iza nas i što nas još čeka.» Zamišljeno ga gledaš, i vidim da se na tvom licu ocrtava stidljiv osmijeh. «I tebe fascinira mjesec, jel da? Znaš, ja svake noći razmišljam o njemu. I tebi daje neku posebnu nadu ugledati ga gore kada navečer izađeš na balkon, tako sjajnog, tako velikog, zar ne?» «Budi mi neki osjećaj poštovanja pomisliti da je on uvijek tu, da nam i u najmračnijim noćima poklanja svoje svjetlo», objašnjavaš mi, «da unatoč svim našim lošim postupcima prema Zemlji i prema svemiru, on nas još nije ostavio, još uvijek nam izvlači osmijeh u dugim noćima.» Gledam te i obuzima me neka posebna sreća, neka sreća koju prije nisam osjetila. U tišini te gledam, i razmišljam koja li te je to zvijezda ili planeta stavila na moj put. Možda je mjesec. Ne znam odgovor, ali smijem se, jer moja sreća dok slušam tvoje riječi jednaka je broju svih zvijezda koje su prosute po svemiru. Beskrajna. Nedokučiva. Tišina je postala preduga i postavljam ti novo pitanje. «Pomisliš li i ti da nam mjesec svaki dan svojim svjetlom šalje i svoju lekciju? Govori nam, stalno iznova, da je sve u životu ciklično, da sve kako dođe, tako i ode, ali usput i ostavi nešto novo na pragu vrata prije nego što ih zatvori. Mjesec prolazi kroz sve svoje mijene, kako bi napokon postao ovo što mi sada gledamo s moga balkona. Ali, opet će poći od početka, opet će biti mlad, opet će rasti.» Šutiš. «Pa tako nekako i mi ljudi», kažeš. «I mi imamo svoje mijene. Prođemo kroz bol, suze, padove, ali kroz sve to i rastemo. A onda dolazi osmijeh, radost, zagrljaj. Onda dolazi naš pun mjesec. I onda bude sjaj. Ali, ne zaboravi, ni naš pun mjesec nije vječan, kao što neće biti ni ovaj što sada obasjava sjene tvoga lica. Dobro ga pogledaj večeras i nek ti da hrabrost. Znaj da će opet biti suze, ali opet će biti i smijeh. Valjda to i je ono što čini da stvarno živimo, u punom smislu te riječi. Valjda to i je ono što nas uči da cijenimo sreću, koja traje koliko i jedan pun mjesec. Ali i tuga je, na kraju krajeva, gotova za par mijena. Nikad ne zaboravi, poslije svega, uvijek će doći i tvoj pun mjesec. Uvijek će na kraju doći sreća.»

#riječi #književnost #pisac #tekst #moje #moje misli #misli #razmisljanje #mjesec #pun mjesec #razgovor #ljubav #noć #svemir #pisanje #autor #dnevnik #danas #fikcija