#azija | Explore Tumblr Posts and Blogs

balkantimes · 3 years

Text

Geneza kineskog terora nad Ujgurima

Iako je pažnja trenutno usredsređena na Ujgure, postoje sve veći dokazi da kineska vlast cilja na sve muslimane.

Resul Mehmedović

Istočni Turkistan ili Xinjiang (Šinđan) je tokom raznih historijskih epoha u kineskim izvorima nazivan Zapadna pokrajina ili Zapadna zemlja. U nekineskim izvorima bio je poznat pod nazivom Ujguristan, Istočni Turkistan, Kineski Turkistan ili Srednja Kineska Azija, dok izraz Ujgur Ali, pronađen u jednom srednjovekovnom ujgurskom rukopisu, u prijevodu znači Zemlja Ujgura.

Islam je na područje (Zapadnog) Turkistana došao 705. godine, a arapska osvajanja završena su 751. godine pobjedom nad Kinezima nedaleko od današnjeg Taškenta. Od islamizacije Istočnog Turkistana u 10. stoljeću, pa sve do današnjih dana, Ujguri su preživljavali na političkoj vjetrometini nerijetko progonjeni i bivajući predmetom političkih potkusurivanja.

U novije doba, godine 1877., nakon što su se pojavile i snažne ruske aspiracije ka ovoj pokrajini, uslijedila je osmogodišnja rusko-kineska intervencija, koja je 1884. godine rezultirala tajnim dogovorom između dinastije Qing i Rusije o zajedničkoj aneksiji Zemlje Ujgura. Upravo tada, 1884. godine, dinastija Qing je ovom području nadjenula današnji naziv Xinjiang (Šinđan), što znači Nova teritorija. Novoskovani naziv Nova teritorija Ujguri koriste kao argument da Istočni Turkistan sve do potkraj 19. stoljeća nije bio dio današnje Kine već zasebna društveno-politička cjelina. Aneksijom Istočnog Turkistana uslijedile su tri decenije strahovlade, političke, socijalne i ekonomske nestabilnosti, kao i intelektualne stagnacije, s obzirom na to da su mnogi ujgurski intelektualci i istaknuti članovi društva nestajali bez traga. Kulturne i socijalne aktivnosti su izumrle, a vjerske aktivnosti dozvoljene su u izrazito ograničenoj formi. Tako je potrajalo sve do Kašgarskog ustanka 1933. godine kada Ujguri proglašavaju nezavisnost.

U proteklom stoljeću Ujguri su dva puta proglašavali nezavisnost, prvi put nakon Kašgarskog ustanka 1933-1934., nakon čega je kineska vlast uz pomoć Rusije stekla kontrolu nad regijom. Deset godina kasnije, u periodu od 1944. do 1949. ponovo su proglasili nezavisnost Istočnog Turkistana, i ovoga puta, kratkoga daha. Po ponovnom dolasku na vlast 1955., Narodna Republika Kina je ovoj regiji još jednom historijski naziv Istočni Turkistan i nametnula naziv Xinjiang (Xinjiang ujgurska autonomna pokrajina).

Planska ekonomska i demografska diskriminacija

Do 1949. godine i komunističkog dolaska na vlast, Ujguri su činili oko 90 odsto populacije Xinjianga, Han Kinezi, koji danas čine skoro polovinu stanovništva, 1949. činili su svega 5-6 odsto stanovništva. Prema podacima dr. Dolkuna Kamberija, arheologa, lingviste i izvrsnog poznavaoca historijsko-političkih prilika u Xinjiangu, broj Ujgura u regiji se 1990. godine uslijed prisilnih raseljavanja Ujgura i sistematskog naseljavanja Han Kineza－upolovio, a prema sadašnjim podacima, Ujguri čine manje od polovine stanovništva, preciznije, 48 odsto. Na drugoj strani, od 1949. pa u narednih pedeset godina, broj Han Kineza u Xinjiangu porastao je za skoro 500 odsto.

Kina je ‘50-ih i ‘60-ih godina, nakon zahlađenja odnosa sa Sovjetskim Savezom, planski naseljavala Han Kineze u Xinjiang i pogranična područja kako bi spriječila eventualne vojne intervencije Sovjeta. Tokom Kulturne revolucije 1966-1976. i Mao Ze Dongovog društvenog inženjeringa, mnoge džamije su uništene, a Kur’ani spaljeni. Komunistička crvena garda zabranila je muslimanima odlazak na hadž, kao i obavljanje bilo kakvih vjerskih obreda u samoj zemlji. Takve represije potrajale su sve do 1976. i smrti Mao Ze Donga. Ipak, ‘80-ih godina vjerske slobode dosegnule su i prije i poslije nezapamćeni nivo vjerskih „sloboda“, tako su komunističke vlasti koje su vršile opću cenzuru izdavaštva, 1987. godine dozvolile štampu Kur’ana s prevodom na ujugurski jezik.

U međuvremenu, državni sponzorirane i orkestrirane migracije u Xinjaing dovele su do velikih netrpeljivosti i društvenih nejednakosti. U Xinjiang nisu doseljavani obični radnici, a pogotovo nisu dolazili samovoljno, naprotiv, Han Kinezi koji su sistematski naseljavani, zauzimali su najveće društvene upravljačke pozicije.

Prema istraživanju Anthony Howella i Cindy Fan (Migration and Inequality in Xinjiang: A Survey of Han and Uyghur Migrants in Urumqi), u periodu od 1945. do 2008. populacija u Xinjiangu porasla je s 3,6 na 21,3 miliona, a demografska kretanja bila su sljedeća:

Posljednjih decenija glavni problem u Xinjiangu predstavlja Han kolonijalizam praćen društveno-ekonomskom diskriminacijom koju vlada planski godinama subvencionira. Samo u periodu od 1957. do 1967. u sjeverni dio Xinjianga doselilo se dva miliona Han Kineza, vlada je strateški naseljavala i ekonomski podržavala migracije, pa je tako prosječan dohodak ujgurskih seljana 1993. iznosio 732 juana, dok je prosječan dohodak Han seljana iznosio 2.680 juana. Han Kinezi su naseljavani u najveće gradove u regiji: Urumči, Karamaj i Šihezi. Vlada im je dodjeljivala upravljačke pozicije, tako da su domaći Ujguri, kao i oni koji su doseljavali s juga u urbana područja, mogli konkurisati u većini slučajeva samo za najniža i najslabije plaćena radna mjesta, od sitnih dobavljača, uslužnih djelatnosti do neformalnog sektora. Takav diskriminatorski i ekonomski jaz kojem je doprinijela kineska politika, doveo je 1990-ih do prvih pobuna u Xinjiangu.

Postojeća ekonomija snažno favorizira Han Kineze koji čine oko četiri petine svih poslova u proizvodnji, naftnoj i gasnoj industriji, transportu, komunikacijama, nauci i tehnologiji i cijelih devet desetina poslova u rastućoj građevinskoj industriji.

Ujgurski izgledi su još sumorniji s obzirom na činjenicu da su oni i drugi Turkijci pokazali daleko manje sklonosti za pokretanje sopstvenog biznisa za razliku Han Kineza (uključujući Han muslimane ili Hui etničku skupinu). Kako se veliki državni sektor u Xinjiangu smanjuje, time će turkijski narodi biti gurnuti još dalje na marginu lokalnog ekonomskog života i biti osuđeni na ekonomsko preživljavanje ili još gore stanje. Ozbiljnost ovog problema već je vidljiva u činjenici da su redovi nezaposlenih u Xinjiangu, koji su već veliki u poređenju s drugim pokrajinama, nesrazmjerno popunjeni od strane etničkih Ujgura, Kazaka i Kirgistana, a uzimajući u obzir slabiju edukaciju mnogih Ujgura, ovo je sigurna formula za katastrofu.

Nevidljivi građani u svojoj zemlji

Iako žive u Ujgurskoj autonomnoj pokrajini, glas Ujgura i drugih Turkijaca neprimijetan je u javnim i političkim odlukama. U određenoj mjeri takva situacija jednostavno replicira prilike u drugim provincijama visoko centralizovane kineske države, ipak, Ujguri smatraju da im je stanje mnogo gore jer kineske represije imaju jasnu etničku dimenziju i ciljano rade na zatiranju vjerskog i etničkog identiteta Ujgura.

U posljednjih 40 godina, a posebno do ‘90-ih, nezadovoljni Ujguri nisu oživljavali Istočni Turkistan kao nacionalistički termin. Iako se često pretpostavlja da podrazumijeva politički separatizam, to nije nužno. Neki Ujguri, naročito oni koji nemaju separatističke simpatije, na nazivlje Istočni Turkistan gledaju primordijalnim očima i koriste ga kao „najbolji termin za opis domovine“. Ostali Ujguri naziv koriste za alarmiranje i očuvanje etničkog identiteta uslijed snažne socioekonomske dominacije Han Kineza.

Pojašnjavajući politička zbivanja u Xinjiangu od dolaska komunista na vlast, Arienne M. Dwyer u studiji The Xinjiang Conflict: Uyghur Identity, Language Policy, and Political Discourse, piše sljedeće:

“Iako je Partija ubila, zatvorila ili asimilirala gotovo sve zagovornike nezavisnosti ubrzo nakon što su preuzeli vlast 1949, ujgurske težnje ka nezavisnosti nisu nestale. Ujguri unutar Xinjianga u prvoj postrevolucionarnoj deceniji organizovali su brojne opozicione partije (ubrzo ih je sve ugušila Partija). Ujgurski emigranti u sovjetskoj centralnoj Aziji i Turskoj nastavili su da sanjaju san o uspostavljanju nezavisne ujgurske države. Dok je tokom najveće socijalističke ere u Xinjiangu (1958–76) bilo malo secesionističkog nasilja, kineski zvaničnici tvrde da su razotkrili nekoliko ilegalnih organizacija. 1962. godine na desetine hiljada Ujgura i Kazaka pobunilo se u gradu Gulđa, na sjeverozapadu regije, a više od 60.000 ih je izbjeglo iz Xinjianga u Sovjetski Savez. Ujgurski nacionalizam dobio je prostor u javnosti tokom ere reformi (1978–), a učesnici nekoliko demonstracija krajem 1980-ih pozivali su na nezavisnost. Miroljubive demonstracije nestale su nakon opresije na Tiananmenu 1989. godine. Od 1990. godine serija nasilnih epizoda u Xinjiangu privukla je međunarodnu pažnju. Barenska pobuna u aprilu 1990. godine, u kojoj je nekoliko desetina Ujgura napalo regionalnu vladu i policiju, bio je najnasilniji sukob. U bombaškim napadima u Urumčiju 1992. i 1997. godine smrtno je stradalo više od 10 osoba za što su optuženi ujgurski separatistički teroristi. Mirne demonstracija u Hotanu 1995. godine i znatno veće demonstracije u Gulđi 1997. godine pretvorile su se u nasilje nakon što je policija napala demonstrante. Niz političkih ubistava regionalnih zvaničnika i vjerskih predstavnika stvorilo je osjećaj neizvjesnosti u dijelovima regiona. Ipak, od 1949. godine u Xinjiangu nije bilo ‘žestokih sukoba’ poput onih u Palestini, Čečeniji, Acehu ili Mindanauu. Ilegalne ujgurske organizacije u Xinjiangu su neprimijetne i nema nezavisnih milicija. S obzirom na relativni nedostatak kolektivnog nasilja, nijedan međunarodni faktor nije izričito pozvao na intervenciju ili posredovanje.”

Ironično je da se, iako je zabranjen za obične građane, termin Istočni Turkistan sada raskošno koristi u jednom kontekstu: u vladinim izvještajima o terorizmu unutar Kine. Ove, uglavnom nedokumentovane osude, koje nemilice objavljuju zapadni mediji i vlade, detaljno opisuju preko 50 separatističkih grupa Istočnog Turkistana, od kojih je i samo postojanje veoma upitno.

Nakon sukoba u Gulđi 1997. kineske vlasti su uhapšene optužile za separatizam, kontrarevoluciju, kriminalne i fundamentalističke vjerske aktivnosti. Iako je fundamentalizam jedna od četiri optužbe, glavnina kampanje Žestoki udarac bila je usmjerena protiv separatizma. U riječima tadašnjeg predsjednika Jiang Zemina bilo je veoma malo spomena i dovođenja u vezu vjere s političkim dešavanjima u Xinjiangu. Ubrzo su se stvari naglo promijenile pa je u januaru 2002. godine u narativu tadašnjeg ministra vanjskih poslova separatizam zamijenio vjerski terorizam: “Ovi ljudi su u vezi s Bin Ladenom i zaraženi su džihadističkim mentalitetom”, izjavio je jedne prilike.

Začetak američkog globalnog rata protiv terorizma poslužio je kao dobar alibi kineskim vlastima u brutalnim obračunima s bilo kakvom prijetnjom. Veliki broj organizacija i pojedinaca jednostavno je označen kao prijetnja ili je prokazan da je u vezi sa teroristima, što je dovoljan razlog za već oprobane komunističke čistke.

Istraživanja su pokazala da, iako službeno zabranjen, termin Istočni Turkistan (kin. Dong Tujuesitan) se u preko 90 odsto slučajeva na vladinim web stranicama namjenski koristi u propagandne svrhe uz neizostavno dovođenje u vezu s izrazima poput: secesionisti, separatisti, teroristi. Komunistička partija je nakon 11. septembra, pojačala dugotrajne antagonizme i stereotipe prema muslimanima.

Konstantne represije i targetiranje muslimana dovelo je 2009. godine do pobune u Xinjiangu koja je rezultirala paljevinom, uništavanjem imovine i smrću 197 Ujgura i Han Kineza. Od tada, na kinesku scenu stupio je dosad neviđeni orvelovski Veliki Brat koji je kulminaciju doživio 2017. godine kada počinju masovna zatvaranja Ujgura.

Građani su primorani na biometrijsku registraciju prepoznavanja lica koja zatim bivaju praćena hiljadama kamera u Xinjiangu, zakonski je zabranjeno posjedovanje Kur’ana ili bilo kakve islamske aplikacije na smartfonima, čiji se svaki potez ionako pomno nadzire. U Kampove za reedukaciju i obuku (kineski eufemizam za koncentracione logore), prema procjenama organizacija za ljudska prava, zatvoreno je najmanje milion Ujgura, a pola miliona muslimanske djece primorano je da pohađa državne škole u kojima poput robota bivaju programirani, tj. indoktrinirani komunističkom ideologijom. Istodobno s nestankom ljudi nestalo je na desetine džamija i muslimanskih spomenika kulture. Džamije, od kojih su neke stare i po 800 godina, poput džamije Yutian Aitika iz 13. stoljeća, nestale su i nestaju bez traga. Zabranjena je organizacija vrtića za muslimansku djecu, podučavanje arapskog jezika, odlazak na studij islamskih nauka van zemlje, pa čak i kupole na džamijama koje podsjećaju na arapski stil bivaju uklonjene.

Posljednje dvije decenije Kina vodi tihu, ali sveopću kampanju protiv ljudi koje je Partija predstavila domaćoj i međunarodnoj javnosti kao teroriste. Iako je pažnja trenutno usredsređena na Ujgure, postoje sve veći dokazi da Komunistička partija Kine cilja na sve muslimane. Buldoziranjem džamija, zatvaranjem islamskih knjižara i uklanjanjem arapskog pisma s dućana i restorana u nastojanju da „sinaiziraju“ islam, cilj Partije je potpuna asimilacija muslimana i iskorjenjivanje islamskih praksi u Kini. Najviše zabrinjava bojazan da će se “kampanje reedukacije” nastaviti širiti i na druge muslimanske etničke manjine poput Kazaka i Hui muslimana. Veoma moguć scenarij, naročito jer kroz Xinjiang prolazi novi kineski put svile, bilion dolara vrijedan infrastrukturni projekat Kine koji ima za cilj da transportno i ekonomski poveže Kinu sa 70 zemalja svijeta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku balkantimes

IZVOR

#balkantimes #azija #kina #Ujgur

0 notes

pavlebasic · 4 years

Text

Širenje korona virusa: globalna proizvodnja maski iznad maksimalnih mogućnosti

Širenje korona virusa je razlog što je Svetska zdravstvena organizacija naložila kompanijama širom sveta da proizvode medicinske maske “punim kapacitetom”.

Na zapadu Francuske nalazi se pogon jedne kanadske kompanije za proizvodnju medicinskih maski, koji je nenadano prerastao u glavno mesto za borbu protiv korona virusa. To je mesto sa kojeg se pomaže u prevladavanju ozbiljne nestašice, jer su…

View On WordPress

0 notes

zanimljivaekonomija · 5 years

Photo

Neverovatno zabavna knjiga "Suludo bogati Azijci" Kevina Kvana u prodaji

Ljubitelji savremenih romantičnih komedija, priča o džet-setu i problemima bogatih sigurno će obožavati i knjigu singapurskog autora Kevina Kvana „Suludo bogati Azijci“. Reč je o neverovatno zabavnoj knjizi o tri superbogate kineske porodice iz drevne loze i spletkama, ogovaranjima i podvalama koje uslede kada naslednik jednog od najvećih bogatstava u Aziji dovede svoju devojku na venčanje godine u Singapuru.

Kada Njujorčanka Rejčel Ču pristane da provede leto u Singapuru sa svojim dečkom Nikolasom Jangom, ona zamišlja skroman porodični dom i lep odmor s čovekom za koga se nada da će se udati. Rejčel i ne sluti da Nikova porodična kuća izgleda kao palata, da će se više voziti privatnim avionima nego kolima, i da će se, kao devojka jednog od najpoželjnijih mladoženja u Singapuru, naći na meti. Kad se nađe u svetu nezamislive raskoši i bogatstva, Rejčel upoznaje Astrid, kraljicu singapurskog visokog društva; Edija, čija porodica praktično živi na stranicama hongkonških magazina; i Elinor, Nikovu zastrašujuću majku, ženu koja ima vrlo jasan stav o tome kojom ženom njen sin treba odnosno ne treba da se oženi.

Urnebesno smešan i zarazan roman, koji vas uvodi u svet raskoši kakvu i ne sanjate, „Suludo bogati Azijci“ je insajderski prikaz azijskog džet-seta. On savršeno prikazuje sukob između starih i novih bogataša, ali i to šta znači biti mlad, zaljubljen i basnoslovno, suludo bogat.

Autor Kevin Kvan u svojim knjigama opisuje svet u kome je odrastao. Rođen je u Singapuru u vrlo uglednoj i bogatoj kineskoj porodici. Sa jedanaest godina sa porodicom se preselio u Ameriku, gde je završio fakultet i potom radio kao autor i fotograf za magazin Marte Stjuart i časopis Intervju, koji je pokrenuo Endi Vorhol. Sopstveni kreativni studio osnovao je 2000. godine, a klijenti su mu bili Ted.com, Muzej savremene umetnosti i Njujork tajms. Danas se bavi pisanjem.

Knjigu „Suludo bogati Azijci“ možete pronaći u svim knjižarama Delfi, Laguninim klubovima čitalaca, onlajn knjižari www.delfi.rs i na sajtu www.laguna.rs.

#knjige #laguna #čitanje #čitaoci #azija #kevin kvan #bogatstvo #delfi #knjižare #književnost #bestseler #singapur

0 notes

prispru · 2 years

Text

На Алтае проходит

На Алтае проходит V Международный форум «Алтай - Азия 2022» http://vybor-naroda.org/lentanovostey/226761-na-altae-prohodit-v-mezhdunarodnyj-forum-altaj-azija-2022.html

0 notes

travelistablog · 3 years

Photo

Otvorite oči, jer ovde se tako sanja. Nema crno-belog filma i slow motion tehnike. Svaka boja koju vidite je samo jedna nijansa od celog spektra dostupnog kolorita. Beton i džungla, mirisno i toplo, vlažno i sunčano. Osmesi. Tajland. Zemlja čulnosti i boja, zabave i kulture, dom gigantskih bogova i stimulišućih ukusa. Mesto u kom ništa nije kako izgleda, a sve može da bude onako kako želite. Već pogled na neonsku panoramu psihodelične prestonice i njeno ime koje je Ginisova knjiga rekorda registrovala kao najduže (a koje ćete posle kraćeg boravka ponavljati kao brzalicu) – Krung Thep Mahanakhon Amon Rattanakosin Mahinthara Ayuthaya Mahadilok Phop Noppharati Ratchathani Burirom Udomratchaniwet Mahasathan Amon Piman Awatan Sathit Sakkathattiya Witsanukam Prasit, nagoveštavaju nekonvencionalna iskustva i susrete sa istim takvim ljudima. Kraće – stigli ste u Bangkok!

Čula vrište od nadražaja, jer ste u epicentru svega što ih stimuliše – mirisa, ukusa, boja, slika… Veseli kolaž koji dozvoljava da ga sami kreirate. Pokušate li da se za trenutak otgnete od takvih utisaka, primetićete da vas na Tajlandu uvek posmatra minimalno jedan par očiju – onih kraljevih ( a vrlo često mu se pridruži i kraljica ). U raznim situacijama i pozama promatraju vas sa velikih plakata, obaveznih sličica u svim vozilima ( svaki pravi Thai ima sličicu kralja okačenu oko retrovizora). Onako kako je to kod nas u predizborno vreme. Tajland je kraljevina, prethodni kralj (Bhumibol Adulyadej, rama IX) imao je svo poštovanje naroda. Na tronu je bio od 1946. do 2016. i bio je nosilac rekorda najduže vladajućeg kralja na svetu. Nasledio ga je kontroverzni sin Maha Vadžiralongkorna. Inače po zakonu, Svako ko uvredi ili zapreti kralju ili kraljici preti i do 15 godina zatvora.

Ako ste preživeli kulturološki šok, fuziju samoglasnika thai jezika, saobraćajnu gužvu, kao i vožnju levom stranom ulice, onda je vreme da uhvatite tuk-tuk ( taksi, uz obavezno cenkanje ) i započnete obilazak divljih i neobičnih misterija istoka. Svakako, grad možete razgledati i sa reke Chao Phraya, na čijoj obali se nalazi niz očaravajućih budističkih hramova, a izdvaja se Velika kraljevska palata ( podignuta 1782, za vreme vladavine Rame I ) kao simbol završetka invazije Burme nad Tajlandom. U ovom hramu (pa i u svim drugim) ne važi izreka da nije zlato sve što sija, jer doslovno zaslepljuje svojom punoćom boja, elegancijom i lepotom. Kada ste u hramu ne okrećite vrhove prstiju ka Budi, kao ni levu stranu tela. Ceo taj pokužaj hodanja će izgledati poprilično smešno i nalik kretanju u spotu “Walk like Egyptian”. Učite od monaha. Prizor koji često možete videti kod Tajlanđana, a koji razoružava je blagi naklon praćen stisnutim dlanovima ka vrhu brade i umilnim osmehom, koji nije samo pozdrav nego i odavanje poštovanja na istočnjački način. Gest koji potpuno odudara od nama naviknutog, klasičnog i često sterilnog evropskog rukovanja.

Ako ste i dalje na tlu, u nekoj od ulica Bangkoka možete primetiti da su trotoari uzurpirani gajbicama sa voćem - durijan, ananas, tapioke, kao i suvi morski plodovi. To je momenat upoznavanja sa slatkim mukama i dilemama oko odabira. U svom tom kovitlacu čulnih nadražaja, nijedan ljubitelj egzotične kuhinje neće zaboraviti da proba recimo, Khao-Lam, slatkastu pirinčanu melasu u bambusu, koja se meša sa slatkim braon pasuljem, a zatim se masa ugura u bambus i primakne vatri. Ili Pat Thai – nudle sa jajima, odličnim ekstraktom ribljeg sosa, sojinim klicama, crvenim čilijem, kikirikijem, morskim račićima, serviranim na široko izrezanom listu banane. Hrana je vrlo dostupna, vizuelno veoma dopadljiva i priziva ka sebi da se konzumira. I sve to, kao da je priprema za veče, kada se na licu svakog turiste očitava nestrpljenje i želja da proba ono što noć donosi. Tada se ceo grad pretvara u fantazmagorične slike iz romana, u pozorišne kulise i sve je podređeno zabavi. Naga tela koja obećavaju utehu, zadovoljstvo i lakoću slobode, radoznali pogledi i ruke, noćni klubovi u NYC stilu iz kojih dopire fuzija muzičkih stilova - londonski break beat sa thai perkusijama, DJ-evi…Dame oblih grudi i baritonskog glasa. Na svakom ćošku blistavi osmesi i radost života. Ipak, pod krovom ovih živopisnih događaja i ljudi, sklad je neminovan.

AYUTTHAYA

Voz. Posmatranje života uz prugu. Sat i po živopisne vožnje od Bangkoka udaljena je bivša prestonica Tajlanda, izuzetno bogate istorije i nasleđa. Osnovana 1350. godine na tromeđi reka Chao Phraya, Lopburi i Pasak, pa je zbog svoje idealne lokacije vekovima bila centralno mesto za trgovinu Azije, pa i sveta. Do 1700. godine je postala najveći grad na svetu sa preko 1.000.000 stanovnika dok ih danas broji oko 60.000. Nažalost, njen mir 1767. odine narušavaju Burmanci koji su je spalili i srušili do temelja. Danas samo možemo da zamišljamo kako je izgledala na vrhuncu svoje slave, sa preko 400 hramova. Jedini svedok burne prošlosti ovog grada je istorijski park Ayutthaya gde se nalaze ruševine nekadašnjeg grada. Kompleks se prostire na oko 300 hektara i sadrži ostatke nekadašnjih palata, visokih tornjeva i budističkih manastira. Simbol parka je Budina glava obrasla u smokvino drvo, koja kao da govori više od onoga što se vidi, kao da pokazuje prkos i borbu, nemi vrisak nesrećne istorije, ali i nadu, uzdizanje trajanje. Ayutthaya je 1981. godine uvrštena na Unescovu listu zaštićenih gradova.

CHIANG MAI

Mesto za eskapizam, kada vas sustigne umor i težina svih ispijenih egzotičnih pića. Chiang Mai grad na severu, ušuškan u prelepe zvukove džungle, vrvi od hramova iz drevnih vremena i izdiže se kao suprotnost živom i brzom Bangkoku. Druga vrsta egzotike, ali ne i manje zanimljiva. Pirinčana polja, slonovi kao kućni ljubimci, koji služe i kao prevozno sredstvo kroz džunglu bude uspavanu vezu čoveka i prirode. U ovom srcu džungle, u okolnim selima, može se desiti i susret sa plemenom koje tu živi i koje će vrlo rado da vas ponudi ručkom i svežim ukusnim voćem. Ako vas išta bude tako efektno razbudilo, to će biti kupanje u vodopadima kojih ima u džungli, a može biti i dobra uvertira za adrenalinsku spust biciklima po strmim stazama džungle. Nedaleko odatle, kroz džunglu stiže se do sela Nai Soi u kom živi burmansko pleme dugovratih žena Padaung, koje dekorišu svoju figure prstenjem koje nižu oko vrata. Pojedine pripadnice imaju vrat dug čak 25 cm! Maksimalan broj krugova je 25 i žena koja uspe da ih obmota oko svog vrata važi za najbolju u selu. Suživot u ovakvom okruženju vas navodi da se izmestite iz svoje pozicije nemog posmatrača i turiste, da izađete iz stave gledaoca dokumentarnog filma o ovakvom nestvarnom ambijentu i ljudima koji su izbegli uticaje civilizacije. Ova kultura zahteva skidanje maske uštogljenog evropskog turiste, mami na istraživanje i pitanja, a izvesno je da mnogi nađu i odgovore.

PHUKET

Ovo je ostrvo neograničenih mogućnosti i arhitektonskih iznenađenja. Kao kec iz rukava, Phuket ima adut koji susrećemo u sudaru stilova - u građevinama u kolonijalnom stilu s elementima kineske gradske arhitekture i portugalskih vila koje svedoče o bogatom poslovnom životu u XIX veku. A neobičnoj šarenolikosti ovog ostrva doprinose i ljudi različitih nacionalnosti, bogato kulturno nasleđe koje potiče od svih delova Tajlanda kao i susednih zemalja. Kaučuk, proizvodi od kokosa, rudnici kalaja, gajenje bisera i ribolov su doprineli da Puket bude najbogatija provincija Tajlanda. Na zapadnoj obali se otvara polje mogućnosti za one koji vole surfovanje na vodi, jedrenje, jahanje na talasima, ronjenje, ili jednostavno meditativno opuštanje na koralnim sprudovima. Imperativ je obratiti pažnju na zvuke – toga nema kod kuće. Egzotične vrste papagaja, majmuna i šumovi prirode i talasa komponuju simfoniju bogatu najrazličitijim koloraturama. Ovo ostrvo dozvoljava turistima da budu razmaženi i zahtevni, jer obiluje lepim plazama, hotelima i svim pratećim sadržajem koji upotpunjuje ugođaj. Takođe, na ostrvu Wu Chalong udaljenom 8 km od centra grada nalazi se i najpoznatiji Budin hram, a kao jedna od atrakcija ovog ostrva je i “Simon Cabaret” – najveći tranvestit kabare. Poziv za hrabre da uđu i okušaju svoje granice kao i čari noćnog života na Phuketu.

Autorka bloga: Sonja Kosanović

#Thailand Tajland Phuket Puket ChiangMai Ayutthaya Asia Azija Travelista Putovanje Daleke destinacije OliverTravelAndHospitality

1 note · View note

forrestdumb · 4 years

Text

AMERIKA / Allen Ginsberg

Ameriko dao sam ti sve i sada sam nitko i ništa.

Ameriko dva dolara i dvadeset sedam centi, 17. siječnja 1956.

Ne mogu podnijeti vlastiti um.

Ameriko kada ćemo okončati ljudski rat?

Jebi se sa svojom atomskom bombom.

Ne osjećam se dobro ne gnjavi me.

Neću napisati pjesmu sve dok ne budem pri zdravoj pameti.

Ameriko kada ćeš postati anđeoska?

Kada ćeš skinuti svoju odjeću?

Kada ćeš pogledati u grob i ugledati samu sebe?

Kada ćeš postati dostojna svojih milijun trockista?

Ameriko zašto su tvoje knjižnice pune suza?

Ameriko kada ćeš poslati svoja jaja u Indiju?

Zlo mi je od tvojih nezdravih potreba.

Kada ću moći otići u samoposlugu i zahvaljujući svojoj ljepoti kupiti si ono što mi treba?

Ameriko ipak smo ti i ja savršeni a ne onaj svijet.

Ne mogu podnijeti tvoju mašineriju.

Zbog tebe sam poželio postati svetac.

Mora postojati neki drugi način da se riješi ovaj spor.

Burroughs je u Tangeru ne vjerujem da će se vratiti to je užasna vijest.

Jesi li i ti užasna vijest ili je ovo neka vrsta neslane šale?

Pokušavam shvatiti u čemu je stvar.

Odbijam se odreći svoje opsesije.

Ameriko prestani me forsirati znam što činim.

Ameriko šljivini cvjetovi opadaju.

Već mjesecima ne čitam novine, svakog dana se nekomu sudi za ubojstvo.

Ameriko osjećam naklonost prema svim radnicima svijeta.

Ameriko bio sam komunist kao dječak ne žalim zbog toga.

Pušim marihuanu kad god mi se pruži prilika.

Danima sjedim u kući i zurim u ruže na ormaru.

Kad odem u Kinesku četvrt, napijem se i nikad ne ševim.

Jasno mi je da ću imati problema.

Trebala si me vidjeti kako čitam Marxa.

Moj psihoanalitičar misli da sam sasvim normalan.

Neću izgovoriti Očenaš.

Imam mistične vizije i osjećam kozmičke vibracije.

Ameriko još ti nisam objasnio što si učinila ujaku Maxu nakon što je došao iz Rusije.

Tebi se obraćam.

Zar ćeš dopustiti da tvojim emocionalnim životom upravlja časopis Time?

Opsjednut sam časopisom Time.

Čitam ga svakog tjedna.

Njegova naslovnica zuri u mene svakog puta kad prođem pokraj slastičarnice na uglu.

Čitam ga u podrumu Narodne knjižnice u Berkeleyju.

Stalno me podsjeća na odgovornost. Poslovni ljudi su ozbiljni. Filmski producenti su ozbiljni. Svi su ozbiljni osim mene.

Pada mi na pamet da sam ja Amerika.

Opet govorim sam sa sobom.

Azija se diže protiv mene.

Nikad nisam dobio priliku kao kosooki.

Bit će bolje da proučim svoje nacionalno bogatstvo.

Moje nacionalno bogatstvo sastoji se od dva džointa marihuane, milijuna genitalija, privatnih zabilješki koje se ne mogu objaviti i koje jure brzinom od 2200 km na sat i dvadeset pet tisuća umobolnica.

Uopće ne spominjem svoje zatvore niti milijune obespravljenih koji žive u mojim loncima za cvijeće pod svjetlošću pet stotina sunaca.

U Francuskoj sam javne kuće spasio od zatvaranja, Tanger je sljedeće mjesto u koje ću otići.

Ambicija mi je postati Predsjednik usprkos činjenici što sam katolik.

Ameriko kako ću napisati litaniju dok se ti ponašaš tako bedasto?

Nastavit ću poput Henryja Forda strofe su mi samostalne koliko i njegovi automobili, štoviše, sve su različitih spolova.

Ameriko prodat ću ti svaku strofu za 2.500 dolara, 500 dolara jeftinije od tvoje stare strofe.

Ameriko oslobodi Toma Mooneyja

Ameriko spasi španjolske republikance

Ameriko Sacco i Vanzetti ne smiju umrijeti

Ameriko ja predstavljam mladiće iz Scottsboroa.

Ameriko kad mi je bilo sedam godina mati me je vodila na sastanke Komunističke ćelije umjesto ulaznice prodavali su nam punu šaku slanutka ulaznica je koštala pet centa a predavanja su bila besplatna svi su bili blaženi i sentimentalno raspoloženi prema radnicima sve je bilo sasvim

iskreno nemaš pojma koliko je partija bila sjajna stvar 1835. godine Scott Nearing bijaše divan starac pravi muškarčina Majka Bloor vječito ženstvena štrajkašica me je rasplakala jednom sam svojim očima vidio židovskog govornika Izraela Amtera. Mora biti da su svi prisutni bili špijuni.

Ameriko ti zapravo ne želiš ratovati.

Ameriko za sve su krivi zli Rusi.

Ti Rusi ti Rusi i ti Kinezi. Osobito Rusi.

Rusija nas želi žive pojesti. Rusija je luda za vlašću. Želi nam ukrasti naše automobile iz naših garaža.

Ona želi prisvojiti Chicago. Njoj treba Crveni Reader’s Digest. Ona želi preseliti naše tvornice automobila u Sibir. Ona bi htjela da njena golema birokracija upravlja našim benzinskim crpkama.

To nikako nije dobro. Fuj. Ona bi Indijance učila čitati. Njoj su potrebne snažne crnčuge. Aha. Ona bi sve nas natjerala da rintamo šesnaest sati dnevno. Upomoć.

Ameriko situacija je doista ozbiljna.

Ameriko imam takav dojam dok gledam televiziju.

Ameriko je li to istina?

Bolje da odmah prionem na posao.

Istina je da ne želim ići u Vojsku niti raditi za tokarskim strojem u tvornici preciznih dijelova, ionako sam kratkovid i psihopat.

Ameriko odlučio sam ti pružiti svoju pedersku pomoć.

Berkeley, 17. siječnja 1956.

*prijevod: Vojo Šindolić

Iz knjige "Kozmopolitski pozdravi", HDP, 2017.

2 notes · View notes