#gubitak

[nrosei]

ngl

#lose #losing #gubitak #loss #balkan #ljubav #love #ljubavni citati #balkanski citati #love quotes #citati #quote #quotes

[asweetjane]

Što bi rekao Meša, svaki je čovjek uvijek na gubitku.

#čovek #mesaselimovic #mešaselimović #gubitak #citat #dervis i smrt #mesa selimovic #meša selimović

[sarah152]

#citati #balkan #tekstovi #zivot #istina #gubitak

[lostinheaventoo]

Danas mi je samo odjednom dosla ova nenadana poruka. Ponovno sok, ponovno osjecaj izgubljenosti, ponovno sve ispocetka. Sve je bilo super s nama i vise od toga, danas sam rijesila ispit i prilagodbu u vrticu odlicno, vratila se u svoju grupu i sobu u vrticu nakon dugo vremena, najbolja frendica imala rodjendan, isla trcati i kasnije nju iznenaditi. Kako sam sjela kod nje za stol, tako je stigla notifikacija. Njegova poruka koja me pogodila kao one rijeci prije 8 mjeseci. Ponovno razocarenje, ponovno osjecaj nemoci i bezvrijednosti, osjecaj iskoristenosti i prevare, nemogucnost pravilnog disanja. Nije bila veza, ali bilo je nesto sto bi mozda jednog dana vodilo ka tome. Bio je odnos kakav nikad nisam imala, a nije ni on. Bilo je nesto zbog cega sam cesto znala pomisliti da sanjam. I jesam, samo sto to nije bio san. Zavrsilo je kao nocna mora. Iz koje sam izasla kao gubitnik svog glasa razuma i djelica srca koje sam dala, iako nisam htjela zbog straha da mi se ne desi ono sto mi se nedavno desilo. Kada sam ga upoznala i konacno otpustila sve sto sam prosla, sve sto je bilo iza mene i ponovno pocela zivjeti, disati punim plucima i veselo hodati svijetom, nakon 3 mjeseca “neceg”, desilo se ono cega sam se najvise bojala. Ono zbog cega sam strahovala i pitala ga “jel sve u redu s nama”, a on me uporno uvjeravao da je sve u redu i da ne trebam brinuti. Da li je bio iskren? Ne znam. Trenutno ne znam nista. Ne mogu razmisljati. Znam da samo suza suzu goni i da se opet osjecam izdano i bezvrijedno. A jedino sto sam trazila je iskrenost i nista vise..

#feelings #razočarenje #gubitak

[pleatonitum]

Smrt 1

Smrt je dio života. Većina nas je iskusila tugu i bol kad ode netko koga poznajemo. Neke smrti je lakše podnijeti od drugih, ali bez obzira na okolnosti, to nikad nije lako. Toliko pitanja se javlja u srcu kad razmišljamo o gubitku voljene osobe. Neki krive Boga i ljute se na Njega, a drugi se samo isključe. Rijetki znaju kako se nositi sa smrti na pobožan način. Srećom za nas, Bog nam želi biti…

View On WordPress

#gubitak #smrt

[prijedor24]

RS izgubila 100 miliona KM! Odgovornost na ministrima, premijerima...

Dosta posla za tužilaštvo

Čak 90 miliona maraka slovenačkom “Vijaduktu” i još 10 miliona na ime troškova međunarodne arbitraže Republika Srpska bi trebala da isplati zbog odluka koje su donosili ministri i predsjednici vlada. Predmet koji je u Vašingtonu pokrenut prije sedam godina dobio je svoj epilog prije nekoliko dana. Naime, Republika Srpska izgubila je 90 miliona maraka u arbitražnom sporu po tužbi slovenačkog…

View On WordPress

#Gubitak #RS

[satan-conduit-le-bal]

@freakxwannaxbe

#ovo sam stavila u queue 8. decembra jer sam našla ovu sliku u 2 ujutru i prosto sam znala da ću je do sledeće godine negde izgubiti #ili zaboraviti što bi bio kolosalan gubitak #*8.decembar 2021. #anyways #srećan rođendan sanja<3 #cogitationes #queued for 2022

[zdravljeirecepti]

Prvi znak DEMENCIJE se javlja godinama PRIJE oboljenja - PRIRODNI LIJEK ...

#youtube #demencija #dementia #alzheimer #Alzheimerova bolest #alzheimerova demencija #Alchajmerova bolest #zdravlje starijih osoba #centar za zdravo starenje #dementna osoba #dementna baba #demencija liječenje #demencija simptomi #demencija uzrok #vaskularna demencija #Bruce Willis #starenje i demencija #starost #briga o starijim osobama #old people #staračka demencija #halucinacije #gubitak pamćenja #gubitak stvari #zabuna #demencija smrtnost #životni vijek #neuropsihologija #centar za demenciju #promjena

[zdravljeilepotaema1]

Gubitak težine i telo

Pravi gubitak težine može nastati jedino pomoću pristupa čiji je cilj da isceli čitavo telo. Telo skladišti masti kada ima manjak hranljivih sastojaka, ili kada je pod stresom. Od suštinske je važnosti da obratite pažnju na dva razloga ako želiite da trajno smršate. Gubitak težine Zašto se brz gubitak težine javlja samo na početku u prva 2-3 pokušaja? Ovde se mogu istaći najmanje dva razloga.✅…

View On WordPress

#gubitak težine #hrana #telo #youtube #Zdravlje

[cgvijesti]

Simptomi produženog kovida uključuju seksualnu disfunkciju i gubitak kose

Simptomi produženog kovida uključuju seksualnu disfunkciju i gubitak kose

Trebalo bi dodati gubitak kose i libida simptomima povezanim sa produženim kovidom, upozoravaju britanski istraživači, prenosi N1. Oni su uporedili skoro pola miliona ljudi koji su se oporavili od infekcije SARS-CoV-2 prije sredine aprila 2021, a da nisu bili hospitalizovani, sa skoro dva miliona neinficiranih ljudi sličnog uzrasta, pola i zdravstvenog statusa. Sve u svemu, 62 uporna simptoma…

View On WordPress

#gubitak kose #korona virus #libido #produženi kovid simptomi #šta je produženi kovid

[devil-in-lovee]

„Smrt nije najveci gubitak u zivotu, najveci gubitak je ono sto umre u nama dok mi zivimo.“

Ig: Pisac_u_tami_

#sreca #zivot #ljubav #tekst #pisac #bol #samoca #zaljubljenost #knjiga #nedostajanje #balkan quotes #balkan tekstovi #balkan citati #tuzni citati #tuzni tekstovi #misli #ljubav na daljinu #daljina #odlazak #zauvek #zauvijek #poezija #poezia #citati o sreci #citati o ljubavi #citati o zivotu #citati o prijateljstvu #citati #tekstovi #kraj

[eylunur]

(Izvor ilustracije)

Ja sam neko ko sve tužne priče mog života proživi sa šutnjom, jer smatram da riječi često nisu potrebne, ali na 11. Juli, ne dođe mi samo da pričam, već da vrištim od bola i muke. Da tim vriskom ispričam 8372 priče koje su ugašene prerano i monstruozno od strane srpskih četničkih agresora. Zbog ovih 8372 duša i mnogih drugih koji su položili život braneći našu domovinu Bosnu i Hercegovinu, mi danas možemo slobodno da ispoljavamo svoju vjeru Islam i da se ponosimo time što smo Bošnjaci i Muslimani. I ne dajte da vam poturaju priče kako danas nije bitno da li ste Srbin, Hrvat ili Bošnjak, itekako je bitno. Ovaj narod je ubijan samo zato što su Bošnjaci, samo zato što su Muslimani. I kako rahmetli Alija Izetbegović kaže: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem.”

Naša je dužnost da ne zaboravimo našu prošlost. Naša je dužnost da podsjećamo na genocid u Srebrenici, koji se desio uz odobrenje "velikih svjetskih sila". Naša je dužnost da ne zaboravimo šta su nam uradile naše "komšije". Iste komšije koje ove godine organizuju proteste protiv nasilja u njihovoj državi, a potiču i odobravaju nasilje u susjednoj državi. Ne može čovjek a da se ne zapita kakve su to pokvarene duše, kakvo je to zlo, kakvi su to monstrumi. Allaha mi, skoro da ne prođe dan, a da o tome ne pomislim barem na tren. Naša je dužnost da odgojimo zrele generacije. I kako hafiz Ammar Bašić kaže: „Moramo odgajati generaciju koja će se sjećati genocida, koja ne smije biti žrtva nego gazija“.

(U nastavku dova Reisu-l-uleme koju sam malo skratila, ali ostavljam vam link preko pa ju cijelu proučite ako želite)

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog!

Zahvala pripada Tebi, Koji si dao smrt i život da bi nas iskušao ko će od nas bolje postupati; - Ti si Silni i Mudri. Hvala Tebi Koji si u Svojoj Časnoj Knjizi rekao: I ne recite za one koji su na Allahovu putu ubijeni: "Mrtvi su!" Ne, oni su živi, ali vi to ne znate! Gospodaru naš, Ti si nasilje zabranjenim učinio i Svoju prijetnju si u Objavi obznanio:"...ako neko ubije nekoga koji nije ubio nikoga, ili onoga koji na Zemlji nered ne čini – kao da je sve ljude poubijao; a ako neko bude uzrok da se nečiji život sačuva – kao da je svim ljudima život sačuvao." Naši Poslanici su im jasne dokaze donosili, ali su mnogi od njih, i poslije toga, na Zemlji sve granice zla prelazili. Gospodaru naš, Ti Kome pripada svaka veličina, sila i moć, Ti Koji si sve stvorio, Ti si vječno Živi Koji ne umire. Tvojom Te milošću molimo za spas koji je samo od Tebe! Ti si Utočište potlačenih i onih kojima je zlo i nasilje učinjeno. Tvojom Te milosti molimo da spasiš i zaštitiš nedužne od onoga ko zlo čini i od onoga ko im zlo sprema! Gospodaru naš, oduzmi im snagu i spriječi one koji zlo drugim ljudima snuju, i one koji im u činjenju zla pomažu, ma ko oni bili i ma gdje se nalazili! Gospodaru naš, oprosti svim merhumima koji su Ti čisto vjerovanje iskazivali i Tvog poslanika, Muhammeda, a.s., slijedili. Molimo Te, Uzvišeni Gospodaru, sve naše šehide Svojim plemenitim oprostom obaspi i milošću Svojom ih u Džennet uvedi! Strpljivošću njihove najmilije osnaži. Put istine svim ljudima pokaži. Bože Svemogući, ujedini naša srca u vjeri i ljubavi. Učvrsti korake naše u istini i pravdi. Osnaži volju našu u bratstvu i slozi. Udruži misli naše u domu i domovini. Molimo Te, Bože, da tuga bude nada, da zločincima kazna bude pravda, da majčina suza bude molitva da se više nikada i nikome ne ponovi Srebrenica.

#💬.txt #dova

[uffflose]

Neka osobica mi je postavila pitanje, ali ja sam naravno slučajno izbrisala… (bravo ja hahah🤦🏾‍♀️)

Mislim da je pitanje bilo da dam svoje mišljenje o slanjima eksplicitnih slika momku u vezi i generalno.

Ehh ukratko…stvarno mislim da je takvo ponašanje i privlačenje pažnje bespotrebno i nezrelo. Gubitak takve privatnosti može imati posljedice. Ništa više neću reći, pametnom dosta.

Pusica…🥰

[pathofpatience]

Ne, ne kasniš, u vakat stižeš, makar se činilo da su svi već vozovi tvoji davno perone napustili, da ni jedan ne sustižeš, da na mjestu ostaješ, dok drugi odlaze.

I ne, to nije gubitak, iako srcu teško pada, a da budućnost prozreti može, sa zahvalnošću bi prihvatilo stvarnost, i više nikada, u odredbu Gospodara svoga, sumnjalo ne bi.

[rokenrol]

Aida Šečić Nezirević: Zaboravi Alinu

Moj sin Karim sprema kafu. Posmatram ga dok vadi teglicu smeđeg praha iz kuhinjskog ormarića koji sam, iz čiste dosade, prelijepila tapetama šarenog dezena. Šarena kuhinja s motivom Ajfelovog tornja podsjeća me na jedno i jedino putovanje u taj grad, prije dvadeset pet godina. Sjećam se plača jedne žene u autobusu, kojoj su javili da joj je iznenada umrla majka. Sjećam se i kako sam se čudila činjenici da je Mona Liza zapravo prilično mala slika. Karim zvecka kašičicama, lupka ladicom, sipa sitni bijeli šećer u naše šolje. Prvo mojoj mami, meni, pa sebi.

Moja mama nije umrla. Ili jeste? Sjedi, stoji, hoda i govori, ali mi ne znamo šta govori. Umro je, nakon teškog moždanog udara prije tristo dana, njen razum. Moj sin Karim donosi kafu na sto.

„Šta bismo sad mogli raditi?“, pita.

*

Kad sam imala dvadeset četiri godine, dobila sam kćerku Alinu. Pri rođenju, bila je teška tri kilograma i tristo pedeset grama. Bezbrojne sam sate provela s njom, vozeći je u ljubičastim kolicima, na Vilsonovom šetalištu. Moja Alina imala je najljepšu boju kose na svijetu – onu starog zlata. Ili meda, kako hoćete. Presijavala se i vječno joj padala niz malena, uspravna leđa. Rijetko ju je vezivala u rep. Podsjećala je na princeze iz one prve debele Diznijeve knjige koju sam imala kao dijete. Uživala sam češljati moju kćerku. Alinin je tata bio moj dečko i poginuo je u saobraćajnoj nesreći kad je Alini bilo sedam mjeseci. Policajci s plavim kapama šablonski su nam zakucali na vrata i šablonski kazali da im je žao. Mrzim šablone, mrzim formule, mrzim redaradi. Ja sam ta koja je ostala. Ostala bez njega. Ostala kad su svi tješitelji otišli. Ali sam znala da će suze proći. Uostalom, imala sam ono što mnoge mlade samohrane majke nisu. Posao lektorice u jednoj maloj ali uspješnoj izdavačkoj kući. Rješenje je u pomirenju, rekao je neko. I ja sam se pomirila. Smrt sam prihvatila onako kako sam prihvatila i život. Smrt svog oca. Smrt Alininog oca.

Jedino nisam mogla prihvatiti gubitak Aline.

*

„Možda da pogledamo neki film“, kažem i prinosim šoljicu usnama. Kafa je dobra i vrela, a mi imamo vremena napretek. Možemo pogledati i pet filmova, jedan za drugim. Jutros je Karim odslušao svoja onlajn predavanja. Ja sam imala snage lektorisati šesnaest stranica romana na kojem trenutno radim i zaključila da je za jutro dosta gramatike, pravopisa, slovnih grešaka i stila. Poklopila sam laptop. Nakon toga sam oprala mami stražnjicu, promijenila joj pelenu, uhvatila je za ramena kad su joj bosa stopala zaplesala po mokrim pločica i dala joj terapiju, skrivenu u puding od čokolade. Zadihala sam se.

„Može“, kaže Karim i mijenja kanale, nalazi Dječaci ne plaču.

„Ovo?“, pita.

„Ne baš“, kažem ja.

Smiješimo se.

*

Moja kćerka Alina sa pet se godina voljela igrati pez-figuricama. Poredala bi ih u krug, male lutke s kutijicama umjesto tijela, i igrala se porodice. Helo Kiti bi bila kćerka, šerif Vudi tata, Barbi mama, i tako redom. Ona bi mahala ručicama i klamparala jezikom, udahnjujući lutkama život. A meni bi ruke podrhtale.

Sa šest je krenula u školu, kod punačke smeđokose učiteljice zelenih očiju. Kad bi se vratila, zajedno bismo pisale njenu zadaću, a zatim bismo crtale sve što bi nam padalo na pamet. Uspavljivala sam se milujući joj meku kosu, katkada pjevušeći: Moja draga sad je u Japanu, a katkad joj pričajući bajke o malim stopalima, imenom Mini i Mimi, koja putuju svijetom. Zaspale bismo nos uz nos, a ja bih prelazila prstom po linijama njenog lica i vrata. Moja kćerka. Moja Alina.

*

Došao je jednog vikenda, iz svojeg iznajmljenog stančića na periferiji, da pokupi neke stvari iz svoje stare sobe i da „obiđe baku“. Bilo je to prije mjesec i pol dana. Prije toga, cijelih pet godina, moj sin Karim i ja gotovo da nismo razgovarali. I kad jesmo, kao sredstvo konverzacije koristili smo vrištanje.

„Ti patiš za Alinom. Ti mene ne voliš. A ni ja više ne volim tebe“.

„Zašto onda dolaziš u moj stan? Idi!“

„Dolazim da vidim baku, glupačo! Ona me voli. Ovo nije tvoj stan, nego njen stan“.

„Ne govori mi da sam glupača! Mater sam ti“.

„Ne. Ja nisam tvoje dijete. Tvoje dijete je Alina“.

Moja mama, dok je još bila zdrava, uvijek je stajala na stranu moga sina Karima. Čudno, jer kad sam ja, u svojoj mladosti, kidala konvencije i rušila predrasude, bivala je zaprepaštena.

„Sine“, govorila je tada, „sine, to nije uredu. Šta će svijet kazati, sine?“

Uvijek bih u tim trenucima dobivala želju da vrisnem iz sveg glasa da ja nisam „sin“, ali sam se suzdržavala jer sam sebe ubijedila da me nije bitno šta ona misli ili kaže. Nije mi, kasnije, bilo važno ni šta misli Karim. Jedino što sam htjela bilo je da se vrati Alina.

„Ne možeš da je zaboraviš“, nastavljao je Karim, s mješavinom zlobe i gorčine. „Samo o njoj misliš. Rugaš se baki i govoriš da je zaostala, a ti si, ustvari, ona koja je zaostala. Tvoje kćerkice više nema. Shvati. Nema je, nema je, nema je“.

Unosio mi se u lice, izazivajući me da mu udarim šamar. Nisam to učinila. Zašto bih? Imao je pravo. Alina više ne postoji. Odlazila sam u svoju sobu posve mirno, tiho zatvarala vrata i lijegala na krevet s njenim plišanim bijelim medvjedićem na podlaktici. Bio joj je omiljena igračka i nije znala zaspati bez njega. Samo sam njega zadržala. Ostalo je završilo u kontejneru. Milovala sam ga i pjevušila mu: Moja draga sad je u Japanu …

*

Sa petnaest se godina moja kćerka Alina upisala u jednu od sarajevskih gimnazija. Imala je dobre ocjene, ali se od mene počela udaljavati. Za to sam krivila njezino društvo. Kad sam je izgubila, mrzila sam ih više nešto sam mislila da mogu mrziti. Zašto nisam bolje pazila s kime se druži? Zašto je nisam kontrolisala, upozoravala, uhodila? Zašto? Zašto? Zašto?

*

Neposredno nakon Karimovog vikend-dolaska, stigla je naredba da se ostane u kućama. I Karim je bio prisiljen ostati sa mnom, ma koliko da je to mrzio. Uselio se u staru dječiju sobu, poredao je svoje knjige i skripte po radnom stolu, navukao tamnoplavu dječačku posteljinu na do tada ogoljen krevet. Moja mama je bila radosna. Sreća joj je kipila iz bezrazumnih očiju. Mene nikad, ni u trenucima punih zdravlja, nije tako gledala. Bila sam drska. Bila sam neposlušna. Vanserijska. Mimo svijeta. Ni kad je oboljela, nije postala nježnija. Ja sam joj brisala guzicu, mijenjala joj pelene pune žute, smrdljive mase, vadila joj iz usta protezu, čistila sline iz nosa, ali nisam zasluživala sreću u njenim očima.

*

Nestala je kad joj je bilo osamnaest. Činila sam sve što sam mogla da je nađem, da je vratim. A mogla sam jedino plakati. Ostavila mi je srebrenaste strije ispod pupka i dvije pojedene izdužene dojke, jednu dužu od druge, kao dokaz da je bila tu. Moja kćer. Moja Alina.

*

Trideset sedam dana nakon početka izolacije, koja za mene to i nije bila jer sam išla u poštu, u banku, u prodavnicu, dobila sam temperaturu. Počeli su me boljeti kukovi, toliko da nisam mogla ni sjediti ni ležati ni hodati duže od deset minuta. Morala sam, ipak, otići u dva kilometra udaljenu ambulantu, da mi se uspostavi dijagnoza. Tu je nastao problem. Nisam smjela voziti, u strahu da bi mi u autu moglo pozliti, nisam smjela ni sjesti u tramvaj, bilo bi to neetički. Otišla sam pješice, jedva. Kašljala sam. Pitali su me s kim živim. Rekla sam. Bolesna stara majka i – sin. Nijedno nema simptome. Boravim u svojoj sobi. Ležim jer nemam snage ustati. Rekli su mi da nastavim tako. Da se izolujem. Neka mi hranu ostavljaju pred sobnim vratima.

Zaražena čudnim, novim virusom od kojeg se umire dok dlanom od dlan, legla sam u krevet. Možda. Ću. Umrijeti. Zvučalo mi čudno, ali naviknut ću se s vremenom. Rješenje je u pomirenju. Razmišljala sam kako bih trebala nekako otići do kuhinje i napraviti sebi šolju čaja. Razmišljala sam i o majci. Nekako bih je trebala, ne trebala nego morala, presvući. Nisam to učinila cijeli dan. Sigurno smrdi, sigurno je na žutom prekrivaču, prebačenom preko njene fotelje u dnevnom boravku, mokar krug. Smrdi. Kuća smrdi. Sve smrdi.

„Mama? Spavaš?“

Moj sin Karim stajao je na vratima s poslužavnikom na kojem je bio tanjur. Duboki tanjur s motivom poljskog sela, iz pribora koji je mama nekad davno donijela s ekskurzije u Krakovu. Pušilo se.

„Donio sam ti supu. Kako se osjećaš?“

„Ne mogu jesti“.

„Moraš“.

„Stalno kašljem“.

„Zato i moraš. Što više tečnosti. Da napojiš pluća, mama“.

Nosio je plavu masku preko nosa i usta. Spremao se da prekorači prag.

„Ne ulazi“, vrisnula sam, užasnuta mišlju da bi se i on mogao zaraziti, da bi mogao umrijeti.

„Onda ustani, uzmi i pojedi ovu supu. Molim te. Ne želim da odeš u bolnicu“.

Izgledao je tužno. Nakon što je otišao niz hodnik, poslušala sam ga.

„Mama“, nekoliko sati poslije ponovo se pojavio na pragu i zadovoljno pogledao prazan tanjur, „ja sam oprao i presvukao baku“.

„Jesi?“. O hvala ti, hvala ti, hvala ti.

„Jesam. Ona sad spava“.

*

Kad sam imala dvadeset tri godine, ostala sam trudna. Odmah sam znala da će biti djevojčica. Željela sam kćerku toliko da je svaka pomisao kako bih mogla roditi dječaka u meni izazivala očaj. Valjda zato što je moja majka uvijek više voljela mog brata nego mene. On je bio ljubazan. Poslušan. Drag i pitom. On je sad u Kamberi. Jeste, voljela ga je više nego mene. Valjda.

I očajnička želja mi se ispunila. Valjda.

*

Jednog je jutra temperature nestalo, a bol je prestala gristi moje kosti pri svakom majušnom pokretu. Odgegala sam u dnevnu sobu. Na televiziji se prikazivao „Lud, zbunjen, normalan“, neka od starijih epizoda. Mama je sjedila, sitnih, u naborano lice utisnutih očiju, i buljila u televizor poput nemirnog djeteta kojeg je najednom nešto jako zainteresovalo. Karim, moj sin, čitao je neku knjigu. Pred njim je bila kafa, pred mamom napola pojeden doručak.

„Zdravo“, rekla sam tiho.

„Zdravo“, rekao je moj sin skočivši na noge. „Kako si?“

„Već tri dana nemam temperaturu. Ništa me ne boli. Mislim da je najgore prošlo“.

„Drago mi je“.

„Hvala ti“.

„Nema na čemu, mama“.

Prišla sam mu. Sad je pravi trenutak. Sad.

„Mogu li te zagrliti … sine?“

Nije se trznuo, nije se iznenadio. Čudno, gledao me s razumijevanjem. I desilo se čudo. Više nisam bila tužna. Rješenje je u pomirenju.

„Naravno“, rekao je jednostavno.

Zagnjurila sam glavu u vrat svog transrodnog djeteta.

#aida šečić nezirević

[sutimosatima]

Svima pričam prošlo je, a nije maklo metar - mrzim svoje nesanice usred noći sklopim oči gledam taj mrak samoj sebi stvaram lijepe slike a u isto vrijeme misli odlaze tebi i tvojoj samoći. Stvarno mislim - ne boli me gubitak već ideja o tome da smo ostali šta bismo sve zajedno izgradili.