#frendovi | Explore Tumblr Posts and Blogs

whereamymeetscarrie · 7 years

Text

KURVE, DROLJE I DJEVICE

Biti osoba kojoj su najveće mane ljubomora i posesivnost u ljubavi, je stvarno sjebana stvar. Hvala tata, što si od svih mana, meni dao svoje dvije najgore. Majka mi dan danas govori da psihički sve više i više nalikujem svome ocu. Moj otac nema pojma o ljubavi, jedina razlika između mene i njega je što je on posesivan i ne radi na povjerenju, dok se ja trudim ispraviti njegovu grešku na meni, putem sebe same. Prije je mostly ljubomora bila na frendice s kojima se frajer družio, te su mi one predstavljale opasnost. Skroz besmisleno, ali razumljivo. Barem je imalo više smisla. Sad sam ljubomorna na bivše, i svaku curu koja ga je imala prije mene. Svjesna sam da mi je ljubomora skroz besmislena, glupa, bezpotrebna ali ne mogu si pomoći. Držim je pod kontrolom, a ima i trenutaka kad mi izmakne iz ruku. Imao je prije mene veze koje su trajale po 3,4 mjeseca. Razlog prekida je meni najviše poznat, prevara. Ne s njegove strane, on je bio žrtva prijevare, kao što sam i ja. Ipak, postoji par cura koje su mi dan danas nakon 4 mjeseca, trn u oku. Prva koja mi je bila najveća smetnja je Gospođica-Časna-Sestra. Dok smo bili frendovi pričao mi je o njoj i predstavio mi ju je kao savršenu curu za njega. Nosi košuljice, traperice, vjerojatno niti ne zna što je to imati dim cigarete u ustima niti kakav je to gušt, od alkohola je probala samo vino podareno od strane Isusa, pošto je toliko zaluđena Bogom i vjerom, himen će imati do kraja života. Čak sam i navijala za njih i za to da budu skupa dok smo imali frendovi fazu, jer sam htjela da bude sretan, i bila sam uvjerena da je ona za njega ona prava, s kojom će biti do kraja života. Jedini dodir koji su imali je bio s usnama, i nakon čega je usljedio odjeb s njezine strane, jer je Djevici bio važniji Bog od provođenja ostatka života s nekime. A inače sam tu curu znala cijeli svoj život i bila je susjeda baki, nisam ju previše doživljala, niti mi je bila napeta, sve dok nije dodirnula ono što nije smjela. Razlog zašto ju hejtam, odnosno zašto sam ju hejtala jer sam i dalje bila uvjerena da je ona savršena za njega. Često mi je znao govoriti da obućem košulju, traperice i stavim kosu u rep, upravo zbog nje nisam mogla, jer nisam htjela biti njezina jeftina kopija. Osim do nedavno kad sam sprdnjom obukla košulju na trenirku i svezala kosu u rep. Bio je šokiran i nije mogao vjerojati da sam to ja i pitao se kud sam nestala. Onda sam se počela moliti. Bolje da ne pišem dalje. Koliko puta sam je vidjela u Zelini početkom naše veze? Više nego što sam vidjela svoju facu u ogledalu, još bolja stvar je što sam je vidjela za svoj 20 rođendan, dok smo bili u Mulleru i čekali da nam naplati mirisne svijeće, a ona je bila nama pred facom za stolom u kaficu 3 minute. Jedino što nas je dijelilo je bilo tanko staklo od Mullera. Napetost se mogla rezati nožem. Happy bday to me. Druga na popisu je Gospođica Kraviji jezik. Mala navina djevica, koju je on odjebao, i to mu je skroz opravdano. Na groblju gdje ima više kondoma nego mrtvaca, je dobila svoj prvi orgazam, nakon čega je zabila jezik duboko u grlo i tako je i njemu priuštila prvi deepthroat bez da je morao ikome davati blowjob. Nisu imali seks, već se on s prstima poigrao dok se droljica prestrašila kurca, pa nije od nje ništa dobio za uzvrat. Odjebao ju je s izgovorom da nije spreman za veze, ili kako ja zovem izgovor -„Nije to tebe, do mene je.“ Pala je na to, razbahatila se s time „Da je mislila da je on jedini normalni dečko u Zelini.“ i otišla. Actually, on i je jedini normalni dečko u Zelini, samo ga je tvoj kraviji jezik otjerao. Tjedan dana nakon što mu se grlo oporavilo od jezika, je ušao u vezu sa mnom. Kad god ju vidimo u Zelini gleda njega, mene ili nas dvoje s onim „koji kurac pogledom?“, ljuta je, i želi nas, kako izgleda, napasti sa svojim jezikom. Žao mi je ženskice, donekle. Jer znam kako je to imati sjeban ego. Pogotovo mi je poznata situacija kad zbariš lika, onda on sljedeći dan uđe u vezu s nekime tko nisi ti. Makar ja nikad nisam nekome zabijala toliko duboko jezik da mu izvadim sve organe van. Jebi ga, sama je kriva. Došlo mi je da joj se javim i kažem za njezino barenje, čisto da druge likove ne otjera s time i da napokon nekoga i da skine poglede s nas dvoje. Koliko puta sam je vidjela u Zelini? 2 i dovoljno. Svaki puta se smijem glasno dok Josip oponaša kraviji jezik. Okrutno, znam. Treća, ali ne manje važna jest Gospođica Mini Me, samo bolja verzija mene. Bili su u vezi, koja je nastala iz prijateljstva. Malo alkohola je bilo dovoljno da mu popuši kurac u autu, dok su dva frajera bila ispred nje i vozila, kad su se vratili na feštu, njezin dragi je vidio tragove ugriza po vratu i ostavio ju je. No, ne dira to nju, imala je ona drugu žrtvu. U mjesec dana su se pojebali samo 4 puta. Bila mu je prvi analni seks. Prvi deepthroat. Razlog prekida, isto što je napravila svakom frajeru prije njega, prevara pa uđe u vezu s likom s kojim ga je prevarila. Makar se Gospođica izvukla s time da su previše dobri frendovi i da ne želi sjebati prijateljstvo. Već si ga sjebala, draga. Ostali su frendovi nakon prekida, i pred menom se dopisivao s njom, dok ja nisam popizdila zbog nepravde, jer se ja nisam sa svojim bivšim frendom dopisivati. Konačna odluka je da blokiramo sve bivše na svim društvenim mrežama. No utoč tome, moje stalkerske sposobnosti su saznale da ima dvije slike na fejsu s njime. Na prvi pogled me to tako jebeno zapeklo, onda sam skužila da uopće nisu sladak par. Vidjela sam je samo dva puta, jednom za svoj 20 rođendan. Again, happy baday to me. Actually, mislim da sam skoro pa sve njegove bivše vidjela barem jednom u životu, i prije nego što sam bila s njime, i dok sam bila s njime. Svi znamo kakav je divan osjećaj disati isti zrak kao naši bivši partneri, ili u mome slučaju njegovi. Ne bi sve ovo predstavljalo toliki problem da ne vidim njegove bivše ostatke na svakome kutu Zeline, jednom ili do rekordnih 3 puta tjedno. Ne znam jel sam u pitanju ja, i činjenica da smo bili frendovi prije veze, pa znam za sve njegove ostatke, ili on što je morao riješiti pola grada, a nije ženskaroš. Na kraju, uvijek ću biti ona cura koja zna previše. Njemu nije tako teško nositi se s time kad vidimo mojeg bivšeg, pošto viđa samo jednog s kojim je išao u osnovu i srednju školu. Njega vidimo jednom mjesečno. Ostale likove niti neće nikada u životu vidjeti, jer sam bila svjesna razlike između metaliteta Zagreba i Zeline, te sam uglavnom imala partnere iz Zagreba. Zagreb je metropola. Nekako nije fer prema meni. Opet je nepravda tu. Ali bivši su bivši, morat ću prihvatiti činjenicu da ću vidjeti njegove bivše ostatke više od jednom godišnje. I da ću zauvijek biti ona cura koja zna previše. - A

5 notes · View notes

revolucijaizkreveta-blog · 5 years

Text

Ono što te ne ubije prati te s lažnog profila iliti priča o opsesivnoj bivšoj

foto: KSET, 6.4.2018. koncert J.R. Augusta. Imam frenda. Kul je lik iako nosi naočale. Nosi naočale jer je veliki intelektualac. I veliki jebač, ali to nije bitno za priču. Ne jebe mene, da krivo ne shvatite. Lik je baš frend, moj burky, kompić za nogač, kompić za vopi i ismijavanje ljudi koje poznajemo. Ismijavanje onih koje ne bismo željeli poznavati. I on ima bivšu. Nazovimo ju Kleofilija. Bivša luda u tri lepe kao bi drugovi Srbi rekli. Dok su bili u vezi kurvala se okolo naokolo i on ju odbacio kao komad smeća jer ona to i jest. Izblokirali se na svim sredstvima dopisivanja, zvala ona njemu policiju jer je htjela postić ne zna ni sama što jer čovjek nije ništa protuzakonito napravio, samo je odlučio da ne želi dejtati neku koja širi noge nasumično odabranim ljudima onoliko puta dnevno koliko ja puta šećem svoje četveromjesečno štene, dakle pet. Ostavio on nju dakle i nastavio čovjek sa životom. Bilo i prošlo, na greškama se uči, al ne na svojim neg na tuđim. On naučio težim načinom - iskustvom iz prve ruke, al kaj sad. Muško je, normalan stabilan lik. Neće plakat u mraku nego živi život punim plućima ispunjenim duhanskim dimom njegovih omiljenih cigareta. Kako mu je posao takav da preko interneta nalazi klijente iliti komunicira često s ljudima koje osobno ne poznaje, tako ima naviku prihvaćati nepoznate osobe u fejs prijatelje. A Kleofilija koja bi željela ubiti ga jer ne može preboljeti što ju je ostavio, vodi se s onom narodnom ''ono kaj te ne ubije, prati te s lažnog profila'' pa tako prati njega, a on ne zna koji je njen lažni profil i nije ga previše briga jer u vezi njegovog života ništa nije tajno. Nije jedan od onih seljaka koji imaju fejs profil ''privat'' nego ako nekoga zanima - neka pase oči! Otišli jedne travanjske večeri on i ja do Kseta na koncert J.R Augusta. Obožavam izvođača i idem na sve meni lokacijski dostupne njegove koncerte, a frend i ja smo imali razloga nešto proslaviti. Koncert se činio kao idealna prilika za to. Zabavljali se ludo mi, čagica, cugica, tralalala. I kako to u klubovima biva, fotograf nas uslikao (vidi sliku gore). Ništa. završio koncert, otišli mi doma i sutradan očekivali slike na kojima smo mi. Pretražili sve galerije s koncerta, ali našu sliku nismo našli. Whatever. Odustali od potrage jer nismo takvi narcisi da nam baš jako treba naša slika s koncerta. Meanwhile, Kleofilija svaki dan kupi novu karticu za mobitel s novim brojem da bi frendu slala poruke. On joj svaki broj blokira nakon što ju iz hobija malo izjebe u mozak jer ga to opušta, pa ona investira u novu karticu i tako stalno. Dosadna je i bogu i vragu i meni, a ponajviše njemu. Žena je malo nestabilna, frend procjenjuje da je pijana, pa se ne može odlučiti želi li mu popušit ili odrezat kurac. U jednoj poruci piše jedno, a u narednoj drugo. Baš ono ženska nije sama u glavi kako bi se u narodu reklo, a mene inače mrzi jer se jednom htjela fotkati za medij u kojem sam ja radila, ali je odbijena jer nije baš zgodna. Izgleda starije nego što jest,ima ofucanu crno pofarbanu kosu koja joj ne stoji i ima dosta nezgrapno tijelo iliti ne postoji netko tko bi je želio fotografirati za naslovnicu. Jebiga, fulala je snove. Nek bude sekretarica u nekoj firmi, model biti neće, ne za ovog života. Nabavi ona neki dan novi broj i šalje frendu ljubavne i prijeteće poruke kao obuzeta đavlom. Radi se o pedesetak neuravnotežanih poruka iz kojih se ne zna što je pisac htio reći. Frend uz cugicu odgovarao na te poruke i počela ona pičkarati mene jer imamo par zajedničkih slika na fejsu, neke bezveze slike s nekih cugi, ništa spomena vrijedno. Uvjerena ona da smo mi ljubavni par . Što s mozgom nema previše veze, mi smo frendovi i poslovni suradnici. Počne ona njemu pisati da sam ja nju uništila jer joj nisam dala da se slika jer sam ljubomorna na nju i takve gluposti. Ja ljubomorna na ženu koju nikad nisam vidjela i koja ništa nije postigla u životu osim pušila nekim starkeljama da bi završila na nekoj naslovnici što se nikad nije dogodilo. Ostala u procesu i bez mog frenda i bez dostojanstva. Piše ona kombinaciju prijetećih poruka, ljubavnih i seksualnih i prijetnji samoubojstvom jer smo ''on i ja nju uništili'' - ma što to značilo jer ja s njom nemam nikakve veze, a on ju je samo ostavio jer ne želi da mu se smije cijela Zagrebačka županija jer dejta kravu. ''Vi ste zajedno, vi to od mene ne možete sakriti, ona je zgodnija od mene, ja ću se zato sada ubiti tabletama'' - piše ona i šalje neki link. Što li šalje? Našu sliku iz Kseta koju smo mi danima tražili, a nismo uspjeli naći. Slika gore iznad texta. Dakle ona je išpijunirala ceo bre internet kako bi Srbi rekli i našla sliku s tim da uopće nije znala da idemo u Kset. Koliko daleko doseže moć špijuniranja opsesivne bivše lol Sad imamo sliku i mi sretni jer htjeli smo tu sliku. Piše on njoj da nismo par, al žena ne vjeruje. Ona ima dokaz - sliku iz Kseta jer poznato je da je zabranjeno ići na koncerte s ljudima koji ti nisu dečki. Moraš bit u ljubavnoj vezi s nekim da bi izašli na par cugi i malo zajebancije. Upravo sad, dok vi čitate ovo, ona pije vino kombinirano s tabletama (bar joj tako poruke zvuče) jer ne može podnijet tu sliku i piše mu poruke o tome. Vrišti da nemre podnijet jer sam ja zgodnija od nje. Nisam nešto umišljena u svoj izgled, ali nek joj bude, thx na komplimentu. Piše da će se zbog toga ubiti tabletama i da će ju moj frend zajedno sa mnom nositi na duši. Ono što je specijalno zanimljivo je činjenica da Kleofilija želi pod svaku cijenu da joj frend bude opet dečko jer ona ga voooooooooooli, ali postiže suprotan efekt jer mu piše da ga voli i onda u sljedećoj poruci da je ružan i da će mu odrezati kurac. Bože. Ima li što gore od opsesivne bivše? Narodna ''ono kaj te ne ubije prati te s lažnog profila'' može se bez beda na primjeru Kleofilije uvrstiti u temeljne životne istine! Meni je tužno što su žene tako jadne. Zašto smo jadne? Zašto ne znamo play it cool nego odmah lažni profili, špijunaže i prijetnje samoubojstvom? Kleofilija će sigurno ovo pročitati jer prati i mene s lažnog profila pa imam poruku za nju: draga, ako želiš vratiti mog frenda ne piši mu luđačke prostačke poruke i ne špijuniraj cijeli internet da bi iskopala našu sliku iz Kseta (hvala ti na toj slici, uspomena je na zabavan izlazak). Kultiviraj se jer nitko se još nije zaljubio u prostaču. Napiši mu iskreno pismo bez pičkaranja. Učini neku lijepu gestu za njega ili odjebi jer jednostavno ne shvaćaš kako se vraćaju izgubljeni frajeri... NIKAKO! Read the full article

0 notes

marijazadar-blog · 7 years

Text

Škraping 2017. – moj prvi Škraping

Još nisam sigurna je li u redu štono se reče „vraćati se sebi“, odnosno odvajati vrijeme za aktivnosti koje mene osobno vesele, a nemaju veze s djecom ili obitelji. Bilo kako bilo, odradila sam još jednu takvu aktivnost: Škraping, trekking po Pašmanu.

Škraping se održava već 12 godina, ali imala sam druge prioritete pa je ovo bio prvi put da sudjelujem. Nisam znala puno o tome što je trekking uopće, samo da si vani na svježem zraku i da imaš kartu s kontrolnim točkama koje moraš cvikati i da je dobro znati strane svijeta i biti u formi. S orijentacijom nemam problema, u formi jesam, djeca su napokon velika, pater familias je dao zeleno svjetlo i odoh.

Osim što sam provela tri i po sata u tom lječilištu zvanom Majka Priroda – jer već onaj zrak i ta šetnja liječe tijelo i um – bio je to za mene i govorni izazov. Moj dan najčešće se sastoji od komunikacije sa samo tri osobe (tu ne računam pismenu komunikaciju na Facebooku, Skypeu i sl.). Rijetko se nađe prilika da sam okružena s toliko ljudi kao te subote 4.3.2017. Za nekoga tko muca, već sama pomisao na masu ljudi i velike izglede da ćeš nekoga morati nešto pitati (ili da će tebe netko nešto pitati) može uliti tjeskobu u žile, ali mogu ponosno reći da tjeskobu nisam osjećala, nego me preplavila samo čista radost.

Čini mi se da većina ljudi voli ići na ovakve događaje u društvu i drže se zajedno. Meni je bilo baš divno biti slobodna i nevezana i prepuštena nasumičnoj komunikaciji s nepoznatima. Već nakon pola sata šetnje sva ta masa ljudi dobila je neki zajednički puls. Mi smo sada jedna velika družina. „Puše, stavi kapu.“ „Pazi, odvezala ti se špigeta na patiki / vezica na tenisici.“ „Ljudi, koliko još do vrha?“ Itd. itd… Komunikacija između dotadašnjih stranaca zakotrljala se glatko i spontano, kako to biva u takvim grupnim aktivnostima. Misliš da si sam, a zapravo si kao mrav u mravinjaku, siguran i zaštićen nevidljivim zajedništvom. Preporučujem svakome!

Sve sam započela nimalo damskim sendvičem od kvarat štruce kruha s nimalo damskom čajnom Gavrilovićkom. Nakon toga pojela pamidorić (rajčicu) da me osvježi i prožvakala extra jaki Orbit da ubije vonj. Oko mene ekipa jede, vezuje špigete/vezice, oblači majice, čeka vrijeme za okupljanje. Šime Strikoman snima milenijsku fotku. Viče u mikrofon, a jugo mu odnosi glas iz zvučnika na suprotnu stranu. Čujemo svaku petu riječ, Šime viče, jugo nas valja kao tijesto, ajde Šime slikaj više!! Fotkanje je ipak uspješno završeno, slijedi riječ organizatora, brzinsko zagrijavanje uz tim Insanity i krećemo. (Ultraši koji prelaze 45 km krenuli su već puno prije ujutro.)

Ekipa za 25 km kreće trčeći. Građeni kao gazele, dugih mišića na nogama, divota bi ih bilo crtati olovkom. Odlučni i fokusirani na svoj cilj. Mi na 12 km ne trčimo, većina nas šeće, onako malo brže. Ja sam samo htjela doći do cilja za manje od 4 sata i znala sam da moram držati dobar tempo i nisam se namjeravala stati odmoriti. Na kraju sam došla za tri i pol sata, s time da sam na jednoj čuki (kontrolna točka broj 3) izgubila dobrih 20 minuta tražeći mjesto za „cvikanje“ kartice. A da nisam nosila aparat, zadnjih kilometar i pol mogla sam i pretrčati jer je bio baš lijep asfalt. Znači, realno sam mogla doći za tri sata. Moja najveća sreća je bila u tome što se nijednom nisam izgubila.

Iz Tkona smo krenuli u brdo, prema drugoj strani otoka. Nastao je čep jer je staza bila uska. U zaklonu od juga postaje vruće. Skidam šuškavac, vezujem ga oko struka i ostajem u kratkim rukavima sve do cilja. Penjem se na stijene pored staze i fotografiram ljude kako prolaze. Dižu prste u obliku slova „V“, mašu, pitaju je li to za mene ili za medije. Kažem: „Možda bude na eZadru.“ Dvojica ispred mene u maslinastim hlačama posebno mi veselo poziraju. Pokažem palac prema gore i hitam naprijed dok mi oni dobacuju komentare. Ali ne ulazim u razgovor, želim prijeći stazu svojim tempom, solo.

I onda počinje ta igra sreće: ne izgubiti se. Ostati na pravom putu, prikloniti se pametnoj ekipi, osloniti se na osjećaj i ne trošiti vrijeme nepotrebno. Nekad znaš da treba dolje, a dva se puta račvaju. Logika kaže „idemo dolje“, ali osjećaj kaže „idemo gore“, i onda taj put koji ide gore zavija i dođe na željeno mjesto, a onaj prvi te vodi u neprobojnu šikaru. Ali ekipa iz Škrapinga je sve putove očistila pa je logično uvijek birati put koji je čišći, širi, prohodniji. Osluškivati. Uvijek ćeš negdje nekoga čuti kako govori. Dobro je obući se u što kričavije boje. Više radi drugih nego radi sebe.

Imam sreću da nabasam na grupu na čijem čelu ide Duje, koji izgleda kao rendžer: tamnoplavi šešir sa širokim obodom, tamne naočale, gojzerice, štap u jednoj, a mobitel u drugoj ruci. Svako malo putovi se račvaju, on trenutak kalkulira i odlučuje kamo idemo. “Živio Duje!”, netko poviče, a mi ostali: “Živioooo!!

Dok hodam u koloni po uskoj stazi kroz šumicu, mislim se: mi smo platili da dođemo ovamo šetati. Onda znaš koliko se čovjek udaljio od prirode. Naši preci bi nam se smijali.

Dolazimo do mora, tu se negdje treba cvikati prva kontrolna točka za nas na 12 km. Kud svi Turci, tud i ja, i nađem cvikalice smještene na stijenama. Jedan po jedan cvikamo i hitamo dalje uz obalu. Podižem pogled sa stijena, opet ona dvojica u maslinastim hlačama, već se treći put srećemo. Pružam ruku: „Marija, drago mi je.“ „Drago mi je, ja sam Dražen Z… (nešto), HVIDRA!“ „Čast mi je upoznati vas!“ I odlazim dalje.

Od te točke ide se uz more po škrapama, ali nisu to one oštre škrape, nego one lijepe bijele glatke, kakve volim. Na jednom mjestu jedna cura se izuva i prelazi glatku stijenu prekrivenu morem bosa, držeći patike u ruci. Mislila je da je tako lakše; nisam baš sigurna… Iza mene ide stariji par, divim im se kako su u formi i prelaze stijene bez problema. Zaobilazim sporije ispred sebe i gledam kartu: točka broj 3 je na vrhu brda. Na putu prema gore srećem par koji me pita znam li gdje je sljedeća točka. Pokazujem kartu, vadim mobitel, pokazujem plavu točku koju mi pokazuje GPS: evo, na dobrom smo putu. Oni kažu da nemaju kartu. Niste je uzeli? Ne, ostala nam je u vrećici. Ajoj… Pitaju mogu li fotkati moju kartu mobom. Naravno! Ostavljam ih i krećem dalje svojim tempom. Do točke broj 3 par puta nailazim na ekipu koja ne zna: lijevo ili desno. Mobiteli su vani s GPS pozicijama, priključujem se s kartom, upadam u razgovor, „da da, na vrhu brda je“. Složimo se koji je put pravi i krećemo dalje, ostavljam i njih i krećem dalje svojim tempom.

U podnožju točke broj 3 je stol s bocama vode. Tu je i nekoliko nasmiješenih cura koje nas dočekuju. Ekipa se vere po stjenovitoj čuki. Stijene su dosta visoke i treba pažljivo po njima. Ali ja obožavam veranje po stijenama! Duša mi pjeva. Uzverem se mimo drugih, svojom rutom, na vrh. Kad me jugo ošamarilo, zateturala sam, srećom nisam pala.

Večer prije gledala sam mjuzikl Mamma Mia! u Krešinom domu na Višnjiku. Legla u ponoć pa nikako zaspati, možda sam tri sata spavala, buđenje u 6 da bih došla po priju u 7 da bismo bile u Biogradu na trajektu u 8… Ali uopće mi se nije spavalo. Jugo me žvakalo, ali me nije prožvakalo i ispljunulo nego dobrano razbudilo. Dok sam stajala na čuki (140 m) kod kontrolne točke broj 3 i jedva održavala ravnotežu da me nalet vjetra ne baci, sjetila sam se one scene s Meryl Streep i Pierceom Brosnanom na onoj litici, kad ona njemu pjeva „The Winner Takes it All!“ iz sveg glasa dok joj kosa vijori. I moja je kosa vijorila, samo nisam pjevala nego sam vikala prema kome god je naišao: „Eeeeej! Di je trojkaaa? (kontrolna točka broj tri) Jeste li našli moždaaaa?“ „Niiiismoooo! A viiii?“ „Neee…“ Triput sam obišla vrh te čuke, po jugu snage petsto bofora (nemam pojma koliko je petsto bofora), kadli konačno neko poviče: „Eeeeej, ljuuuudiiii! Ovamooooo!“ I svi se stuštismo dolje, tri narančaste štipalice vise. Stajemo u red i cvikamo. Spuštam se niz stijene, toliko je strmo da čak sjedam pa skačem. Taman sam cviknula svoju karticu, a netko iza mene kaže: „Ovdje sam protiv svoje zdrave pameti.“ Okrenem se da vidim tko je. „Opet se vidimo, prijateljice.“ Moji frendovi HVIDRAši. „Jeste li živi?“ „Jesmo, prijateljice, ne brini se.“ Oni pomažu jednoj curici da se spusti niz stijenu, a ja požurim dalje.

Do točke broj 4 išlo se širokim makadamom, nizbrdo. Najlakši dio. Opet srećem ono dvoje bez karte, sa zagrebačkim naglaskom (edit: upravo saznajem na stranici Škrapinga da su rođaci i da nisu iz Zagreba nego iz Rijeke, pardon! :). Pozdravljamo se i žurim dalje. Okrenem se i doviknem: „Ono tamo su vam Kornati!“ Začude se: „Stvarno?? Di??“ Pokažem rukom u daljinu. Predlažem organizatorima da postave tablu s natpisom „ONO SU KORNATI“, jer ljudi samo gledaju, a ne znaju što gledaju.

Stala bih i fotkala te prekrasne prizore uvala u daljini, otoka na horizontu, suhozide, kućice od kamenja, masline… Tako su me na putu do točke broj 4 opet stigli HVIDRAši. Rekli su da tad kreću drugim putem pa smo se rukovali za pozdrav i fotkali za uspomenu. Sišla sam do mora, tamo je bila točka broj 4, a jugo valja more u 50 nijansi plave, od tirkizne do indigo… Ekipu zalijevaju valovi, ja fotkam, oduševljena prizorima i galerijom koju će mi staviti za eZadar… Brzo zatvaram objektiv poklopcem, da ga more ne poškropi. Ne pregledavam slike, samo klikam i hitam dalje.

Sad treba prijeći brdo i doći opet na onu stranu otoka s koje smo krenuli. Opet srećem ekipu bez karte, ali dolaze mi u susret. „Kamo ćete vi?“, pitam. Kažu da su krenuli nekim putem, ali ne čini im se OK, nego da treba prema Jakovljevom vrhu. Kako sad u brdo, jeste li sigurni… Vadim kartu, treba ići nizbrdo, tu bi trebao doći asfalt i onda lagano idemo uz more do Tkona. Nailazi druga ekipa, staju i oni gdje i mi, slažu se da ne treba sad ići uzbrdo nego samo nizbrdo. Ekipa bez karte sliježe ramenima i prihvaća prijedlog. Kad smo stigli na asfalt, pomislila sam kako bih ovih zadnjih kilometar i pol baš mogla i otrčati, samo mi smeta aparat. Nema veze, brzo ću hodati, kao dosad. Nisam umorna! Puna sam snage.

Preko mora ukazuje se Biograd. Stanem da bih fotkala i pregledam što sam snimila. Kad ono – bijeli ekran. Što je ovo? Gledam kotačić, umjesto na Av on stoji na M. Ajoj, nadam se da je samo ova slika takva! Vrtim slike prema nazad, bijelo, bijelo, bijelo… O, ne!!!??? Crvenilo mi nahrupi u obraze, srce zatutnji u ušima, spremam aparat. Neću sad misliti na to, sigurno nije baš sve bijelo. Pregledat ću kad prođem cilj.

Prođem cilj negdje oko 13:30 (krenuli smo u 10). Zadovoljna sam! Leđa su mi mokra, idem u toalet, presvlačim se u suho. Što ću sad…? Nazivam ekipu s kojom sam došla, da vidim di su. Oni su na točki broj dva?? Izgubile su se?? Dakle, čekat ću ih barem dva sata… Unutra se dijeli ručak, pojedem preukusnu paštu-fažol (vojnički grah), svaka čast za kuhare i veliko HVALA! Bilo je još i crnog rižota i gulaša, ali nisam bila toliko gladna. E sad mi se pije kava… Inače uporno izbjegavam sama sjesti u kafić, to naručivanje mi uvijek teško ide, zapnem na mmmm… „Mmmmmali mmmmakjato…“ Ah, što bude bit će, nek pucaju u prsa! Sjednem, cura dođe, zapnem malo, ajde moglo je bit i puno gore; ali kava je zato bila MRAK i baš sam uživala u svakoj kapi. (I košta samo 7 kuna.)

U miru pregledavam slike: izgubljeno, izgubljeno, sve osim nekoliko fotki prije starta. Čim sam valjda počela malo jače mahati rukama u toj šetnji, slučajno sam zakačila taj kotačić i sve su slike reš pečene, bijele, izgubljene u nepovrat. Nema druge nego dogodine opet na Škraping pa nadoknaditi izgubljeno!

Popila sam tu kavu, unutra stolovi zauzeti, sjedim vani na klupici, jugo pojačava (da, moguće je!), šiba me; e ako se sad ne razbolim, onda mi je imunitet ko kuća! Dolazi trajekt iz Biograda, fotografi trče prema njemu… Pomislila sam da na brodu mora biti Janica. Ajde da se i ja približim… Tako i jesam uspjela ugrabiti snimak.

Dok sam sjedila u kafiću i na klupici, dolazila bi ekipa, sjedala pored mene, započinjala ležerni razgovor sa mnom i ja s njima… Pomislila sam kako svatko tko je tužan, melankoličan, razočaran, umoran, nezadovoljan, u stresu, itd. itd.... mora doći ovamo na reanimaciju. Ma svatko tko se treba resetirati. Ovo bi svakoga dignulo. Ovo je PRVA LIGA.

U tom razmišljanju netko je čučnuo ispred mene. „Prijateljice, želim te pozdraviti, mi sad idemo. Bilo nam je jako drago.“ I meni je bilo drago, pomislim, što sam tog jutra izašla iz kuće i provela ovaj dan baš ovdje i doživjela sve ovo. Sljedeće godine dolazim još spremnija. Možda sam ovoga puta samo imala početničku sreću, ali nadam se da će me ta sreća pratiti i na sljedećem Škrapingu :P . Vidimo se!

Javio mi se Goran iz Rijeke, muški dio “para bez karte” i poslao fotku s Pašmana koju sam nekoliko sekundi prije i ja bila slikala (hvala!):

youtube

#škraping #škraping2017

2 notes · View notes

zbosnjak · 6 years

Text

Istanbul je ipak Bizant

Dušo, ćao i tebi iz šupka svijeta, naše 'Rvacke! Kako si mi ti?

Obradovao me jedan članak na telegram.hr, simpatični i bistri autor Markovina, pa da i tebe razvedrim. I još ispod oni neki komentari od raje.

I sama si rekla, kad si odlazila, da konzervativcima i crkvenjacima treba rezervat, s jednom školom i nastavom od samo jednog predmeta - vjeronauka - kako bi ova naša civilizacija nastavila da se bori znanjem i srcem. Ali još nije tako :( Naprotiv, htjeli bi oni smjestiti civilizaciju u rezervat. Onaj radni rezervat, znaš, s velikim dimnjacima, tamo gdje bismo se ti i ja svaki dan pitali "a đe su nestali oni naši simpatični frendovi pederi od jučer?"

Pazi ovo - nakon pet godina i par desetina zemalja potpisnica, pobožnjaci su dreknuli protiv Istanbulske konvencije. Pa, Istanbul je tu gdje i Bizant, zar ne? Znaš da su ga osnovali Tračani, Dačani i Iliri s teatrom bogova, utvrdili ga Grci koji glasnije razmišljaju, ojačali su ga Rimljani, a onda mu nešto uradili i Osmanlije :) Ali Bizant je duh slobodne misli. Dobro, turski Istanbul je to malo okrenuo u jednoumlje.

Ali evo, upravo prije sto godina je izdahnulo Otomansko carstvo. i Istanbulska konvencija danas adresira samo jednu od tegoba ljudi. Zlostavljanje pod okriljem zajednice. Ponosan sam na neke jasne izjave iz dokumenta. Pazi ovo:

"Određene skupine pojedinaca mogu doživjeti diskriminaciju i na temelju rodnog identiteta, što jednostavno reèeno znači da rod s kojim se poistovjećuju nije u skladu sa spolom koji im je dodijeljen pri rođenju. To uključuje kategorije pojedinaca kao što su transrodne ili transseksualne osobe, transvestiti i ostale skupine osoba koje ne odgovaraju onome što je društvo utvrdilo da pripada kategorijama “muško” ili “žensko”."

Briljantno, ljubavi, zar nije? Hvala :)

Ja ti, zato dušo moja, mislim da bi Istanbulsku konvenciju trebalo nazvati Bizantskom.

Ili pogledaj ovo, u rubrici Definicije, kad upozorava da su i muškarci zlostavljani (Britanija je imala zamjerku na često ponavljanje "zlostavljanje žena" zato što imaju istraživanja koja kažu da samo 40% manje muškaraca prijavljuje zlostavljanje od strane žena):

Definicije... (točka e.)"“žrtva” označava svaku fizičku osobu koja je izložena ponašanju navedenom u točkama a. i b.;" (b. "nasilje u obitelji")

E, a sad da ti prenesem nešto iz onog članka i komentara, ako ti se ne da čitati sve (izvor telegram.hr):

šef HDZ-a napokon shvatio što Željka Markić i tvrdi biskupi žele

izgleda da je premijer konačno shvatio o čemu se radi

kako bi udruga ‘U ime obitelji’ željela upravljati državom, ali se ne bi kandidirala na izborima i otvoreno ušla u politiku

biskupska konferencija želi da stranke provode politiku koju će im osmišljavati crkva

nevjerojatno da je Plenković tek sada razumio stvari koje su toliko očite

moderan svijet nije ni teoretski moguć u klerikalnom teokratskom društvu kakvo se od strane konzervativaca želi nametnuti... naprosto će ga pojest entropija i potpuna isključenost od svijeta

Komentari:

crkva je imala pozitivnu ulogu za vrijeme turskog zuluma kao i vrijeme obje Jugoslavije, posebno socijalistièke, dok od samostalne Hrvacke rade sve naopako, uglavnom pričaju gluposti debeli paraziti

crkvu treba isključit iz politike, i država im ne treba davat ni kunu toj gamadi popovskoj, i to je jedina mafija na svijetu koja se održala 2000 god...

Nadam se da Plenković i dalje neće ići po svoje mišljenje u crkvu. On je jedan od rijetkih vladara od kad imamo ovu državu koji nije primitivan.

ovi sa crkvom su nas doveli u najgoru sirotinju Europe... pa kakva je to crkva.... nju ne brine narod.. što je zatucaniji i siromašniji to je za njih bolje...

Eto, jedina moja, a kako je kod tebe? Putuješ po narodima, a? Jel ćeš ovih dana po cjepivo protiv malarije u apoteku ili ćeš po svetu vodicu do crkve? :)

Ajde, pusa!

0 notes

feel-good-kuharica-blog · 7 years

Photo

Lagana večera za prijatelje

Mojim starcima svako malo frendovi su dolazili na kave, a često su i oni odlazili njima. Zajedno su slavili sve i svašta. Ponekad im zavidim kako im je dobro bilo.

Ja naime tijekom radnog tjedna jedva stignem skuhati ručak za idući dan i nešto pospremiti, nakon što se navečer vratim s posla. Preko vikenda odjurim sređivati vikendicu ili okućnicu oko nje. A još i obiteljske obveze...

Moji su pak svojim rukama izgradili vikendicu – od temelja do krova, a imali su i oni obiteljske obveze, kuhao se i onda ručak za dan kasnije... odakle im samo snaga?!

Ponekad sam tako umorna od svega, da počnem filozofirati o mom načinu života. Čini mi se previše napet, nervozan, organiziran do zadnje minute kako bih sve stigla.

U zadnje vrijeme, međutim, sve češće kad sam iscrpljenja legnem u krevet i provedem poslijepodne čitajući knjige, listajući časopise o uređenju doma ili kuhanju. Tako skupljam snagu za dalje. I sve manje osjećam krivnju zbog tih ležernih trenutaka. Napokon počinjem uživati u životu :)

Trudim se i češće pozivati frendove navečer na čašu vina, laganu večeru.

Neki dan mi je bila frendica s mužem. Super smo se zabavili, malo smo i popili, na kraju se frendica totalno opustila, i počela malo višim tonom sipati žalopojke: “I kakav mi je to život?! Radim kao konj, navečer kuham i spremam po stanu, svaki vikend nešto - jedan kosimo oko naše vikendice, drugi oko kuće njegovih staraca. Za poludit!”.

Govorila je još mnogo toga, ali nisam je više slušala. Nasmiješila sam se, svima nam je isto, čini se. Takva životna faza.

Natočila sam joj još jednu čašu vina i rekla: “Draga, daj se opusti. Ajde, stavi nešto u kljun”. Bila sam skuhala utješnu hranu – rajčice s gorgonzolom i mesne okruglice. Pomislih, valjda se neće udebljati jer sutra će imati još jedan razlog za nezadovoljstvo životom. :)

Rajčice s gorgonzolom i mesne okruglice

Potrebno:

4 rajčice 1 komad bovidur sira 3 žlice krušnih mrvica maslinovo ulje češnjak 250 gr mljevenog purećeg mesa češnjak peršin 50 gr brašna 1 jaje 1 dcl mlijeka

Rajčice se operu, obrišu i prerežu na polovine. Žlicom se ostruže njihova srž i odloži u zdjelu. Tako očišćene polovine rajčica stave se u zdjelu s maslinovim uljem i narezanim češnjakom. Promiješaju se lagano u zdjeli s uljem i češnjakom i ostave neko vrijeme.

U zdjelu u kojoj se nalazi srž rajčica dodaju se tri žlice krušnih mrvica i naribani bovidur sir.

Rajčice se pune tom smjesom, polažu u vatrostalnu zdjelu, po vrhu lagano zaliju preostalim maslinovim uljem i stave u pećnicu na 170 stupnjeva Celzijusa 25 minuta.

Dok se peku, pripreme se male okruglice od purećeg mesa, peršina, soli i češnjaka. Okruglice se prvo uvaljaju u brašno, a potom u smjesu za pohanje, koja se unaprijed napravi od od jednog jaja, 1 dcl mlijeka i 50 grama brašna. Potom se okruglice prže na ulju. Taman kad zazvoni pećnica, gotove su i okruglice.:)

#rajčice #gorgonozoa #mesne okruglice #feel good kuharica #recepti #hrana

0 notes