#tijela draws | Explore Tumblr Posts and Blogs

trojerucica-blr · 1 year

Photo

Tomislav Trifunovic Lives in Belgrade, Serbia From Pec Joined December 2013 October 10, 2015 · Sada je službeno!Ovo se pojavilo u medijima. Facebook je upravo objavio cjenu ulaza: 5,99 € da bi zadržali status Gold Membership i vašu privatnost . Ako zalijepite ovu poruku na svoju stranicu, status će ostati besplatno , inače sutra, sve vase publikacije mogu postati javne.Čak i poruke koje su izbrisane ili neovlaštene fotografije. Uostalom, ovo vas ne košta ništa jednostavnim copy paste ....S obzirom na činjenicu da je Facebook odlucio uključiti softver koji omogućuje korištenje osobnih podataka, izjavljujem kako slijedi: danas, četvrtak 08.10.2015, kao odgovor na nove smjernice Facebooka i artikla 1.111 predmeta 112 i 113 Zakona za intelektualno vlasništvo, izjavljujem da su moja prava povezana sa sve moje osobne podatke, slike, crteže, fotografije, video, tekstovi, itd ... objavljeni na mom profilu.Za komercijalnu upotrebu navedenog, morate imati FB dozvolu u pisanom obliku u bilo kojem trenutku.Oni koji su pročitali ovaj tekst mogu kopirati i zalijepiti ga u svoj Facebook zid. Tako će staviti sebe pod zaštitu autorskih prava.Izvještavam Facebook, da je strogo zabranjeno objaviti, kopirati, distribuirati, širiti ili bilo koji drugi postupak protiv mene na temelju ovog profila i / ili sadržaja. Navedene mjere odnose se i na zaposlenike, studente, agente i / ili zaposlenike pod vodstvom Facebooka. Povjerljivi podaci uključena u sadržaju profila. Povreda moju privatnost je kažnjivo po zakonu.Svi članovi su pozvani da objave objavu ove vrste, ili ako vam je draže, ovaj tekst može kopirati i zalijepiti. Tko ne objavi ovu izjavu barem jednom, prešutno dopušta korištenje predmeta, kao što su fotografije, podatke i sadržaje u ažuriranju svog profila.NE DJELITI! KOPIRATI I LIJEPITI !!!It's official now!This has appeared in the media. Facebook has just announced the entry price: 5.99 € to keep the Gold Membership status and your privacy. If you paste this message on your page, the status will remain free, otherwise tomorrow, all your publications may become public.Even messages that were deleted or unauthorized photos. After all, this doesn't cost you anything to just copy paste....In light of the fact that Facebook has decided to include software that allows the use of personal data, I declare as follows: today, Thursday 08.10.2015, in response to Facebook's new guidelines and articles 1,111 items 112 and 113 of the Intellectual Property Law, I declare that my rights are connected to all my personal data, images, drawings, photos, videos, texts, etc... posted on my profile.For commercial use of the above, you must have your FB permission in writing at all times.Those who have read this text can copy and paste it to their Facebook wall. That's how they will put themselves under copyright protection.I report to Facebook, that it is strictly forbidden to publish, copy, distribute, disseminate or any other action against me based on this profile and/or content. The above measures also apply to employees, students, agents and/or employees under the supervision of Facebook. Confidential information included in the profile content. The violation of my privacy is punishable by law.All members are invited to post a post of this kind, or if you prefer, this text can copy and paste. Those who do not publish this statement at least once, quietly allows the use of items, such as photos, data and content in updating their profile.DO NOT SHARE! COPY AND PASTE !!!***PRAVNI LIJEK:NERADI DRUGIMA-STO NEZELIS SEBI,NIJE PO BOZJOJ ZAPOVJESTI,NE!!!

CIME SE BAVE (NE)LJUDI SA KOSOVA U BEOGRADU:EVO OVIM*** U DRUSTVU SA OVAKVIM***ZATO JE KOSOVO POKLONJENO "PRAVIM LJUDIMA"TRGOVCIMA LJUDSKIM ORGANIMA,TRGOVCIMA ORUZJEM I LJUDSKIM TIJELA TRGOVINE PROSTITUCIJOM,A BURANIJA SA KOSOVA RADI OVO***SA OVAKVIMA***I DA ODJEBE OD MENE SVI VI SA GNUSNIM LAZIMA,ZASIGURNO SAM JA I ULAZ ZAPALILA KRADJOM STRUJE I STENICE ZARAZNE ZAPATILA KLOSARCINE!!!

Светлана Трифуновић 536 friends Went to Гимназија "Свети Сава" Пећ Went to Gimnazija Sveti Sava Pec Lives in Belgrade, Serbia From Metohija Married iz glave ove osobe idu najruznije uvrede ispod svake casti i ljudskog dostojanstva usmerene ka meni iz ciste mrznje i koristoljublja-Upozoravam javnost na udruzenu diskriminaciju ove osobe uperenu indirektno protiv mene i moje obitelji i ovim putem zelim da se SVE TO PREKINE,jer nijesam njena ni 1.va ni 1 ZRTVA.I TO SVE IDE PREKO PRIJAVLJENOG LAZNOG PROFILA:Marina Zauvek VasicStudied at Tehnicka skola GSPLives in Belgrade, Serbia From Karaburma Followed by 406 people

Specijalna Bolnica za Bolesti ZavisnostiTeodora Drajzera 44, 11000 Beograd. Telefoni. +381 11 3671 429. +381 11 2662 727. Email Adrese. [email protected]. Radnim danima: 7.00 - 20h.Jadna je ustanova u kojoj OVAKVI ZLOSTAVLJACI "POMAGACI RADE"Ima ih MNOGO TAKVIH NAZALOST.) #tuzilastvo#stopnasiljuAleksandar ŠapićEuropean UnionEuropean Union at the UN – Geneva

Marina Zauvek Vasic March 25, 2021 ·

Policajci PS Novi Beograd, Goran D. i Milan M. brutalno su pretučeni prilikom intervencije u ulici Mileve Marić Ajnštajn ispred broja 2. Njih su napali i tukli Aleksandar J. (16) njegov otac i brat Braim B.(38), Stefan J. i drugih 20 neidentifikovanih žitelja ulice Mileve Marić Anštajn. Kako saznajemo patrola policije reagovala je na poziv sugrađana da se na pomenutoj adresi remeti mir. Patrola je pokušala da obavi razgovor i da smiri Aleksandara J. koji je u vidno alkoholisanom stanju galamio: „Sve ću da ih polomim, je..ću im mater“. Tada se umešao njegov otac Braim B. rečima: „Šta ga dirate, govna jedna, je..ću vam mater mrtvu, skinuću vam uniforme, sad ćemo da vas pobijemo. Njemu u pomoć je pritekao drugi sin Stefan J. koji se policajcima obraća rečima : “Je…ćemo vam mater nećete vi nikoga da privodite, govna jedna! Ubrzo su se okupili ostali žitelji ulice i čupajući drvene letve i šipove koji su se nalazili u parku ispred dva ulaza fizički nasrću na dvočlanu patrolu policije. Odmah su opkolili patrolu a Braim B. nasrće na policajca Gorana D. vuče ga u gužvu gde mu zadaju par udaraca rukom u prelelu leđa. Policajac Milan M. u nameri da odbije neposredni napad i zaštiti kolegu kreće ka Braimu B. ali u tom momentu, Stefan J. drvenom letvom udara policajca Milana M. u predelu glave i nanosi mu povrede. U međuvremen su pristigle patrole policije koje su došle po pozivu za pomoć.

MAFIJASICA GORE NA SLICI SA 1 OD BLIZANACA KOJI SU TUKLI POLICAJCE NA DUZNOSTI.ETO SLJAM PLJUJE PO MENI,SE DA OCEKIVATI U OVAKO PROPALOJ SRBIJI.I DA ODJEBETE VISE!!!

Ekipa Hitne pomoći je povređenog policijskog službenika Milana M. prevezla na Urgentni centar gde mu je lekar specijalista konstatovao tešku telesnu povredu u vidu frakture nosne kosti. Povređeni policajac upućen je na maksilofacijalnu hirurgiju gde je upućen da se javi na dalje bolničko lečenje. „Sindikat srpske policije najoštrije osuđuje ovakvo ponašanje obesnih građana koji ne prezaju da napadnu predstavnike države u obavljanju službenog zadatka. Ovo samo jedan od očiglednih primera da danas svako ko želi može da omalovažava, preti, napadne i povredi policijskog službenika. A šta čini država da bi zaštitila policajce, koji sasvim slučajno štite interese države, praktično ništa“, ogorčeni su policajci.

Izvor: Alo.rs Foto: Ilustracija

October 30,2014.· Shared with Your friends OVO JE BISER ZA KOJI SAM PREDSTAVKOM UKAZALA U OBRACANJU ``MINISTRU PRAVDE``SELAKOVICU,DA NACELNIK PS NOVI BEOGRAD TREBA MOMENTALNI OTKAZ DA DOBIJE JER JE U OVOM DOPISU KARDINALNU GRESKU ISPRAVNIH-VALIDNIH PODATAKA NACINIO:NAIME NIJE LICE VASIC MARINA MAJKA OVE DECE,VEC JANKOVIC MARIJA,A SINOVI SU JANKOVIC STEFAN&JANKOVIC ALEXANDAR KOJI SU STANOVALI NA 3.SPRATU STANA BR.18.ULICE MILEVA MARIC ANSTAJN BR.2,DAKLE JEDINO OCA JE NAVEO POD TACNIM IDENTITETOM BECIRI BRAIM,U PITANJU SU TA 3 MUSKA LICA KOJA SU ZAJEDNO 31.03.2014.TUKLI POLICIJU NA INTERVENCIJI,A VASIC MARINA JE BILA PODSTREKAC&SA INVALIDSKIM KOLICIMA SE ISPRECILA ISPRED POLICIJE DA ZASTITI TA 3 MUSKA LICA KOJA SU TUKLA POLICIJU,A KAO PO KOMANDI OSTALI SU POCELI DA VRISTE SA TERASA,PRAVA ALBANSKO-CIGANSKA NAMONTIRANA LUDARA,OVO NI NA KOSOVU NEMA STA SE OVDE U BEOGRADU ZBIVA,STO JE OGLEDALO REFLEXIJA NERADA NADLEZNIH I NJIHOVE DODVORNICKE POLITIKE PREMA EU ZBOG DUZNICKE POLITIKE ZADUZENJA,KOJU OPET NAROD TREBA DA VRATI DA GRCA,A DA SE VRATIM NA OVOG DILETANTA NACELNIKA PS NOVI BEOGRAD MR.MILETA TOMIC,DA ZA OVAKAV DILETANTSKI PROPUST U RADU ZAMENE IDENTITETA TREBA DA DOBIJE MOMENTALNI OTKAZ,JEDINO STO JE MATOR DA SE VRATI U SKOLSKU KLUPU,BOLJE STRUKU DA MENJA!!!

A DA NENAVODIM BOLJE KAKVE DA IZVINITE NA IZRAZU BISERE OD PIZDARIJA DOZIVLJAVAM TO JE CIST KOMEDIOGRAFSKI SUD SA DUGOROCNIM POSLEDICAMA PO ZRTVE,A NE PO PRESTUPNIKE,BUKVALNO IMAM STAZ ZRTVE PRED SRBIJANSKIM SUDOVIMA&SVE SE RESAVA PO PRAVILU KORUPCIONASKOG SUDA U KORIST PRESTUPNIKA&NADLEZNIH USTANOVA ARHIVIRANJEM&ODUSTANKOM OJT!!!GOVNA 1 NAJOBICNIJA,VI NEMATE ODAVNO NIKAKAV UGLED,NI RENOME,CUJ REFORME DO 2017,E MOJI VI NEZNATE ZASTA STE SE SKOLOVALI ZA SUDSKE RADNE AGENDE PO KOJIMA TREBA PRAVEDNO DA POSTUPATE,PA OPET KAZEM JADNE ISKOPLEXIRANE SUDIJE VIRUSOM KOMPLEXA VISE VREDNOSTI,ZAPRAVO TREBA ZAKLETVE DA POLAZU SVAKI PUT PRED SUDSKO ROCISTE,MOZDA BI ONDA VISE POSTUPALI SAVESNO&ODGOVORNO BEDNICI NAJBEDNIJI!!!

Da je SELAKOVIC BIO DOBAR MINISTAR PRAVDE,NE BI BIO LOS MINISTAR ZA RAD I SOCIJALNU POLITIKU,A SNEZANA MALOVIC EX.MINISTARKA BI ZAVRSILA U PRITVORU ODAVNO,A NE NA NOVOJ FUNKCIJI I TAKO U KRUG JASETE NAROD I SRAM VAS BILO!!!

#Ekipa Hitne pomoći je povređenog policijskog službenika Milana M. prevezla na Urgentni centar gde mu je lekar specijalista konstatovao tešku #nodpSestort8 4 0 b 4g581 o 3fu5li r 8fh84f76 510 O c 515 e 18f6 t 76 1 2 0 3 a · Shared with Your friends OVO JE BISER ZA KOJI SAM P

0 notes

mojput-mypath · 7 years

Text

Double Trouble - Dupla Frka

Ovo je dvobroj, za Ožujak i Travanj. Prvo hrvatski, onda engleski. Prvo hrvatski, pa ispod engleski. (da - dvaput, jer su dva bloga u jednom).

_______________________________________________

This a double edition. One for March, the other for April. First in Croatian, then in English. First Croatian, then below it is English (yes - twice, cos two blogs are in one).

Bože, kakav dan. Već od jutra se pokazao kao obećavajući, sunce je lagano njegovalo suho mi lice, a vjetrić davao dojam vječnog kretanja.

Postoje ti periodi gdje je priroda nevidljiva i sve kao da se naizgled događa samo u glavi. Zacentrifugiraju mi se misli u jedno, i kao konj s onim pokrivalima da ne bi vidio sa strane, hodam, i vidim samo tunel.

Čini mi se, sve je u mraku, ne vidim tunelu kraja, povlačim se nazad, ne nalazim ulaz, ne nalazim izlaz. Tražim na krivom mjestu, jer, vidi Vraga - tunel postoji samo u mojoj glavi. Uistinu se nalazim u bijelom prostoru bez rubova, bez obrisa, bez kraja. Pomislim, i stvori se preda mnom - novi izazov. Umrla bih od dosade odmah sada kada ne bih imala više izazova. I tako ih izazivam. Sve mi trče u susret. Imam jedan posebni skriveni magnet za problematične situacije. Kaže zmija iz Malog Princa: «…jer ih rješavam sve.»

Malo se zabrinem, uhvati me frkica, hoću li, neću li, može li, ne može? I znam, vidim, namirišem da se magnet aktivira, i da će krenuti loše. I ne spriječim se, sebična sam. Sebična i tvrdoglava. Hoću onako kako ja hoću. Voljela bih imati sliku o sebi kao nježne, fleksibilne, mekane, a snažne. I jesam sve to. No s mekoćom dolazi i doza osjetljivosti koju vješto skrivam (kažem ja sebi, dok se možda vidi i iz aviona), a sve u nadi da će je druga osoba spaziti i biti ekstra nježna prema krhkom biću. Sa snagom dolazi zamisao da mogu sve što hoću, kako hoću i kada ja to hoću. I ne dam se, Ines. Nema šanse da popustim, dok ne pukne. Kad pukne, onda opet mekoća, osjetljivost. Gore-dolje-lijevo-desno-kružno-kockasto: kretanje je stalno.

Tražim da me se pazi, da me se pridigne kad padnem, a ne dam pokazati da želim da me se tetoši.

Što je to što ja hoću? Pečeni kolač. Ne sirovu smjesu, svakako ne samo sastojke, ne. Želim pečeni, narezani kolač lijepo serviran s crtežem od čokoladnog sirupa, s malo šlaga i jednim listićem mente za ukras. Gotov proizvod. Ukusan, ukrašen, spreman. A privlačim tim svojim neviđenim magnetizmom lijepe kolače, koji dobro izgledaju na prvu, izdaleka, ali kad ih kreneš načimati, sve nešto kiselo, sve nešto nedovoljno pečeno, sve nešto na rubu da je za baciti. I zašto baš takvi? Jer ih pomno biram, podsvjesno. Čini mi se da su i dalje samo dvije stvari koje koče promjenu od ovog obrasca: trčanje pred rudo iz neopisivog straha od toga da ostanem sama plus panika bez granica u slučaju da stvarno naiđem na nekoga s kim bi bilo nešto stvarno, moguće i ostvarivo. Smrtni strah od toga da bi moglo biti - dobro. Možda umrem od dosade? Bolje ostati sama, i okriviti sebe za samoću i dosadu sa samom sobom, nego biti s nekim i ne moći se izbaviti od dosade druge osobe. Proklinjati ne samo sebe, već i drugog, to je već dupli teret.

No, ovo uopće nije trebala biti tema, tema je ta, da se vratimo na početak, da u trenutku centrifuge ništa nije jasno, gdje je pod, a gdje strop i gdje je sa strane, i na čemu je fokus. Pa se nešto izvrti i bubanj mašine stane gdje god, a sva roba unutra spetljana i zgužvana. I onda odjednom, nenadano, bez plana, netko dođe i počne vaditi robu prije nego se usmrdi. Vadi komad po komad, istresa, i slaže jedan do drugog, učvršćuje štipalicama i pušta na milost i nemilost plesa izazvanog vjetrom. Ponovno sloboda, svježina, puno prostora za pokret.

Sretna sam sa svime što imam, svim ljudima koji me okružuju, maze i paze, izazivaju i ranjavaju, jer kažem ti, bila bih prvi slučaj smrti od dosade. Nije čudno što se baš taj izraz koristi u toliko jezika: umrijeti od dosade. Mala smrt. Praznina, neispunjena vječnost, ludilo.

Potpuno prepuštanje i istovremeno cjelokupna odgovornost - Guru kaže da je to teško objasniti, ali kaže: vjeruj mi na riječ, tako je. I razumijem ga što govori, jer sam do neke mjere to iskusila. U istom trenu, potpuno se dajem, prepuštam se, topim se u naručju, predajem svoje dobro i loše, izlažem se, nudim sve, neka se sa mnom dogodi što bilo. A istovremeno potpuna odgovornost za sebe, druge i cijeli svijet, imam konce u rukama, radim SVE što treba, govorim drugima što da rade, pratim budnim okom sve što se događa i osjećam se jednako zaslužnom, jednako krivom za sve.

Za to mi se čini da treba biti dobro pečen kolač, ne da je sirov iznutra.

Ja sam tu došao da se upletem. I da znam da nisam upleten ni u što, osim u vlastite misli.

Hoću li sada pojasniti o čemu pišem danas? Ili da ostavim sve na plutajućim riječima koje se mogu svakojako interpretirati? Voljela bih da jednog dana, poput analize poznatog pisca i djela, netko uzme sve ono što sam napisala i istražuje što se u mom životu događalo tada i tada, i tko su mi roditelji i kako su okolina i uvjeti u kojima sam odrastala i sve te sestre utjecale na to tko ja jesam, i na ono što i kako pišem. I da se zaključi da sam bila emocionalno kompleksna osoba, krhke unutarnje građe, vezana za najbliže više nego što se moglo naslutiti, čeznula za savršenom ljubavi, koju nisam mogla uhvatiti. Osoba koja je puno radila, u skoro svim domenama kojih se mogla domisliti, a i dalje imala vremena za pisanje i opisivanje sebe i svoga stanja, bez da kaže mnogo, a da je rekla sve. Svestrana, druželjubiva, korisna, kreativna s ozbiljnim unutarnjim previranjama koja su je nemilice tjerala da piše. Da piše tekstove, pjesme, proze. Da vozi bicikl, da se osmjehuje, da iscjeljuje sebe i druge, da voli, da se predaje, da prihvaća odgovornost. To je bila Gordana Tihomirović, to je bio njen život, to su bile njene misli - analiziralo bi se. U samo jednoj rečenici bi se izrazilo tko je ona bila i što je ona radila i što su njeni tekstovi pobuđivali kod drugih.

I to je sve. Pepeo u zemlji, sjećanje na neko ime i jedna do dvije rečenice tko je bila. Ako doguram do toga da me se netko uopće sjeća nakon 100-200 godina nakon smrti ovog tijela. Ako.

Današnji prozni oblik poprimio je previše smjerova da bi se organizirao u cjeline, uvod, razvod, prijevod, razumijevanje, nastavak. I zato ga ostavljam gdje jest, ogoljenog, u nedostatku bolje organizacije.

A tebi dajem jednu misao, jedno pitanjce za promišljanje: što bi o tebi napisali kada te ne bude?

Ljudi vole ekstreme, vole ekstremno dobre i ekstremno loše ljude. Ove između se zaboravlja i zanemaruje. Eh, da, i iznimno lude. Smatram se ovom zadnjom kategorijom. O meni će se pisati, sigurna sam!

2. ožujka 2017.

God, what a day. From early morning, it seemed to be promising; the sun gently caressing my dry face, the wind giving away a whiff of eternal movement.

There are periods when the nature is invisible and everything seems to be happening only in the head. Thoughts get tumbled into one, like a horse with eye covers to see only in front, I walk, and see only one tunnel.

It seems that all is dark, and there is no end to the tunnel, I retreat, do not find the way in, nor the way out. I seek in the wrong place, because, surprise, surprise - the tunnel exists only in my mind. I truly find myself in a white space with no borders, no lines, no end. I think, and there is a new challenge. I would die of boredom right this instant if there would be no challenges for me. So I create them. And they come to me at a run. I have a special hidden magnet for problematic situations. As the snake from the Little Prince says: “...because I keep solving them all.”

I get a bit worried, will I manage or not, will it happen or not? I know, I can see it, smell the magnet starting to activate, and that it is going down a bad road. I do not stop myself. I am selfish and stubborn. I want how I want things to be. I would like to have an image of myself as gentle, flexible, soft, yet strong. I am all that. Yet, with the softness comes a pinch of sensitivity I hide well (this is what I tell myself, but maybe it is obvious to absolutely everyone), hoping the other person will notice and be extra gentle to the fragile being. Then again, the strength brings along the idea I can do what I want, how I want and when I want. I do not let myself break. No chance I would budge, until I crack. Once it cracks, then softness, sensitivity again. Up-down-left-right-circular-square: the motion is endless.

I seek to be seen, to be caught when I fall, but do not wish to show I want to be spoilt

What is it that I wish for? A baked cake. Not the raw dough, for sure not only the ingredients. I wish for a baked, sliced cake, nicely served with a chocolate syrup drawing, with a bit of cream and a leaf of mint to decorate. A ready-made product. Tasty, decorated, ready. I attract, with my crazy magnetism, pretty cakes, that look good at first sight, from afar, but when you start slicing, something sour appears, not properly baked, close to be for throwing out. Why these exact ones? Because I choose the with great care, subconsciously. It seems that there are still only two things that are stopping a change from this pattern: jumping ahead of oneself out of sheer fear of staying along plus the endless panic in case I might actually really meet someone I would have something real, possible and doable. The greatest fear that it might be - good. Maybe I will die of boredom? Better to stay alone, and accuse myself of being alone and being bored with myself, rather than be with someone and not be able to get rid of the mutual boredom. Curse not only yourself, but the other as well, is quite a burden.

Off topic. The topic was, if we go back to the beginning, that in a moment of tumbling nothing is clear - where the floor is at, where the ceiling and where are the sides, what is the focus on. Some things tumble and the machine stops spinning wherever, keeping the clothes inside completely crumpled and tied up. Then all of a sudden, without plan, someone comes in and starts taking the clothes out of the machine, before it starts to smell. Takes out piece by piece, shakes it out, and puts on the dryer, one by one, carefully pins them and leaves them to be at the disposal of the wind dance. Freedom once more, a lot of space to move.

I am happy with all I got, people who surround me, take care of me, challenge me and hurt me, because I tell you, I would be the first case to have died of boredom. It is not a wonder that this expression is used in so many languages: to die of boredom. A small death. Emptiness, unfulfilled eternity, madness.

Complete letting go and at the same time complete responsibility. Even the Guru says it is difficult to explain, but he also says: believe me, that is how it is. And I do understand what he says, because I have had the experience in a way. At the very same moment, I give myself completely, I let go, I melt in one’s arms, I give away all the good things, I expose myself, I offer it all, let what needs to happen, happen. At the same time, complete responsibility for myself, for others, for the world. I have the command, I am doing all that is needed, I tell others what to do, I track carefully all what goes on around me and I feel equally responsible, and equally guilty for it all.

It seems to me that for this you need to have the cake well baked, not half-baked.

I came here to get involved. To know that I am not involved in anything but my own thought.

Will I let you know what I am writing of today? Or should I just leave it be floating words that can be interpreted anyhow? I wish, one day, to have my writing analysed, like they do in school with all great writers. Someone picks up what I wrote and they do a research to see what went on in my life at the time I wrote this or that, who my parents were and how the environment and other circumstance I grew in and all those sisters influenced who I am and how I wrote. To be concluded that I was an emotionally complex person, with a fragile inner build, attached to my closest ones more than one could assume, longing for a perfect love, not being able to catch it. A person who worked hard, in every possible domain one could think of, yet had time to write and describe herself over and over again without saying much really, and having said it all. Versatile, sociable, useful, creative with serious inner turbulence that made her write. Write essays, poems, stories. She rides her bike, she smiles, she heals herself and others, she loves, she surrenders, she takes responsibility. That is who Gordana Tihomirović was, that is what her life was like, those were her thoughts, they would dissect. In one sentence, it would be expressed who she was, what she did and how her writing made others feel.

And that is all. Ash in the earth, a memory of a name and one or two sentences about who she was. If it comes to that, that I I will be remembered 100-200 years after the death of this body. If. Today’s text took too many a direction to be organised into sections, introductions, dissolving, translation, understanding, sequel. So, I leave it as it is, naked, in lack of better organisation.

To you I give one thought, a question to think on: what would they write about you when you are not there?

People like extremes, they like extremely good and extremely bad people. The ones in between are forgotten and put aside. Oh yes, the extremely crazy ones are remembered as well. I consider myself to be in the latter one. I will be written about, I am sure!

March 2nd 2017

Nije da nemam vremena, nego valjda imam više ljudi oko sebe za značajne razgovore, pa se potreba za dijeljenjem s tastaturom malo smanjila.

Da ne zaboravim:

- kako sam nauljila stare mašinice gitarskih žica maslinovim uljem, u Španjolskoj - kako su gradske bicikle u Valenciji bolesno teške za pedaliranje - kako imam proporcionalno više bijele/svijetle robe, nego ranije - kako se u svakoj stranoj zemlji i na novom mjestu tako brzo osjećam ugodno - kako je sunce nezamjenjiva hrana za dušu - kako nema granica postignućima - kako je svijet mjesto na kojem se žeđ konstantno utažuje, i onda ponovno žeđa - kako mi od susjeda ispod miriše kao da čovjek ima plantažu na balkonu

I prije nego krenem u neke teške nebuloze, da podijelim nešto konkretno. Gdje smo ono stali? Ahaaa, da. Izgleda da mnogo griješim u životu, a nikako da naučim. Navike ostaju iste, samo se mijenja količina ili smanjivanje krivnje, malo bolje ili lošije opravdavanje sebe same. U nekim trenucima samokritičnost dosegne nebeske visine, gdje ni Bog ne može dosegnuti da pomogne. A u drugim, nježno prihvaćanje sebe, poput malog djeteta, koje ne zna što radi, ili je premalo da bi ga bilo briga.

Ljudi mi govore fantastične stvari, opće su oduševljeni, iznenađeni, zatečeni, vide u meni snagu, stabilnost, podršku, ljubav, sposobnost. A meni sve to izgleda malo kao neka šala, i nosim stalno osjećaj da imam toliko toga za izraziti, napraviti, ostvariti, toliko toga čuči unutra, i stalno mi se čini da ni maleni dio svega toga ne izlazi na vidjelo. Kad će? Ili se već događa, samo ja ne primjećujem, ili imam prevelika očekivanja od sebe same, pa ne vidim ništa?

Život mi se zbilja promijenio. Ne živim u ashramu sada pola godine. Čini mi se da se nisam praktički ni doselila u Split. Već sam doživjela da mi se «cimer» iselio, to je bila prva velika promjena, onda sam se trebala odseliti u drugi stan, pa nisam, ali evo, samo što neću. Opet promjena. Živjet ću s cimericom koju ne poznam, no ništa to nije neobično. Već četiri godine živim, jedem i radim s nepoznatim ljudima, koji vrlo brzo postanu poznati, jer eto, živimo i radimo zajedno. Posao mi se promijenio negdje 3 puta, plaća ne baš, nažalost. Svakih par mjeseci pretumbavanje, i pitanje: što će biti sljedeće? Tako bih rado preuzela sve u svoje ruke, ali kad živim na milost i nemilost Gurua i kolega, života i prijatelja - nema kontrole. Jel' i tebi tako?

Tko koga kontrolira, ti život ili život tebe? Neke stvari su kao u kamenu uklesane, a neke tako fluidne, da ne mogu vjerovati kad se odmrznu i poteku.

No, ruku na srce, koga briga kad si na praznicima, i svaki dan sjediš na plaži. Treba i to nekad. Svejedno sam zaposlena od jutra do mraka. Svaki dan pedaliram kao manijak na tim groznim biciklama. I neka sam si tu pretplatu uplatila. Biciklističke staze ovdje u Španjolskoj su poput prave ceste za bicikliste. Bicikle nekako imaju dominaciju u prometu i ljudi mahom prate prometna pravila. Rijetko kada se netko zaleti gdje ne treba, a i kada se to desi, nitko ne drami, prihvaća se. Svaki dan kao da sam u nekoj teretani, na sobnom biciklu, koji mi je malo premali, pa me žulja, i teren ga pošteno drma, neke ploče, nije glatko. Doduše, sunce izlaska i zalaska fino grije, a ne prži, pa je opći dojam mnogo ugodan.

Plaža je plaža, a sunce je sunce.

No, da se vratim spiralno unatrag - na život u Dalmaciji. Idem van plesat, idem u kino, na pazar, na kavu. Sjedim za kompjuterom i dalje u prosjeku 10 sati dnevno, ali onih ostalih par prošetam, kuham, sređujem kuću, biram wc papir. Sve one divne čari svakodnevnog života. S vremena na vrijeme se susretnem s finim dušama, s kojima se poželim družiti, s kojima se može veseliti i žaliti i filozofirati i smijati životu. Putujem često, i s veseljem, uobičajeno. Makar na otok za vikend. Vozim biciklu, svog prekrasnog dugo-zapostavljenog konjića. Slušam još više glazbe, ako je to moguće, i gledam malo više TV-a (ne lokalne ni satelita, već balkanski skinute s nemoralnih piratskih stranica na Internetu - ah, lijepo je biti kod kuće).

Nemam velikih planova za budućnost, osim osvajanja novih svjetova, zarađivanja planina novaca, savršenog suputnika, nekoliko dječurlije, općeg izobilja za sebe i ljude oko sebe, iscjeljenja, dubokog razumijevanja i opuštenosti sa svime što je, je bilo i će biti.

9. travnja, 2017.

::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::::

Not that I have no time, but it seems I have a few people around me I can have meaningful conversations with, so the need to share at the keyboard is diminishing currently.

Not to forget:

- how I oiled an old guitar screws with olive oil, in Spain - how the city bikes in Valencia are really hard to pedal - how I have proportionately more white/light-coloured clothes than earlier - how every foreign country and new places make me feel comfortable very quickly - how the sun is irreplaceable food for soul - how the sky is not the limit to achievements - how the world is a place where thirst gets quenched constantly, and then comes back again - how the neighbour’s balcony spreads a smell that could easily reveal a crop on his very balcony

Before I go into crazy shit, let me share something tangible. Where were we? Ah, yes. It seems I keep making those mistakes in life, without learning from them. The habits stay the same, the amount or diminishing of the guilt changes, a bit more or less of explaining myself. At certain moments, the self-criticism flies up into the skies, where even God cannot reach to help. In others, a gentle self-acceptance, like a child who knows not what it does, or is too little to care.

People tell me the most fantastic things, they are delighted, surprised, taken aback, they see in me strength, stability, support, love, competence. To me it seems like a joke, and I keep carrying the feeling that I have so many things to express, to do, to achieve, so many more things are in me, sitting there, and it seems to me a very small piece of it comes out. When will the rest show itself? Or it already is and I do not notice, or have big expectations from myself, and fail to recognise it?

My life really changed. I do not live in the ashram anymore, it has been half a year. It seems to me that I barely moved to Split. I already had a “roommate” move out, that was the first big change, then I was supposed to move to another place, and did not, but now I will. Another change. I will live with a roommate I do not know, but that is nothing unusual. I have been living, eating and working with strangers for the last four years, that soon become very familiar, as we live and work together. My job base changed around three times so far, my pay not so much, unfortunately. Every few months some changes, and a question: what will be next? I would gladly have things in my own hands, but I live under the grace of my Guru boss and colleagues, life and friends - no true control. Is it the same for you?

Who controls who: you control life, or life controls you? Some things are written in stone, yet, others are so fluid, I cannot believe when they get unfrozen and start flowing.

Honestly, who cares when they are on holidays, sitting on the beach day in and day out. One needs to do that as well, sometimes. I still do many things from morning till night. I pedal every day on terrible bikes. Yay for me getting a bike subscription! The bike lanes here in Spain and like proper bicycle roads. The bikes dominate in traffic and people actually follow traffic rules. Rarely someone goes where they should not, and even when it does occur, no one makes a drama out of it, it is accepted. I feel like going to gym every day, on a bicycle that is too small for me, and gives me blisters, the roads are mostly not smooth, so it gives you quite a shake. The sun keeps warm at sunrise and sunset, without burning, so the general feel is quite satisfying.

The beach is the beach, the sun is the sun.

Let me go back in a spiral - to life in Dalmatia, the south of Croatia. I go out to dance, I see films, buy fresh produce at the market place, have a coffee. I sit at my computer at an average of 10 hours per day, and use the rest few to walk, cook, clean the house, choose my own toilet paper. All the charms of everyday life. From time to time I meet some nice souls, with whom I wish to spend time with, who can share joy and complaints, and understandings and who can smile at life. I travel often, happily and regularly. Even if it is going to the island on the weekend. I ride my bike, my amazingly beautiful long-neglected horsey. I listen to even more music, if that is humanly possible, I watch a bit more TV (not local or satellite, but old-fashioned Balkan-style immoral Internet rips - ah, nice to be home).

No big plans for the future, except taking over new worlds, earning mountains of cash, a perfect companion, a few kids, general abundance for myself and people around me, healing, deep understanding and being relaxed with all that is, was and will be.

April 9th 2017

#gordana tihomirovic #blogog #a blog #blog #personal blog #english #croatian #spain #valencia #life is cute

2 notes · View notes