bibliopolisblog

[bibliopolisblog]

Intervju s Glendy Vanderom, autoricom romana ‘Gdje šuma susreće zvijezde’

S autoricom razgovara Luka Pejić, prevoditelj za hrvatsko izdanje

Glendy Vanderah autorica je svjetskog bestselera Gdje šuma susreće zvijezde—priče o Ursi, osebujnoj djevojčici koja tvrdi da je došla na Zemlju sa zvijezda kako bi posvjedočila petorma čudima među ljudima te tako “diplomirala” na vlastitom planetu. Gdje šuma susreće zvijezde briljantan je, emotivan, dirljiv roman u kojemu se tragedija sudara s trijumfom, nesnošljivost s ljubavlju, svakodnevno s čudesnim, činjenično s fantastičnim. Priča je to istkana od zvjezdane prašine, koja u sebe čitatelja namami, zgrabi i goni do posljednje stranice, gdje on shvati koliko se u tu priču i likove zaljubio.

Glendyn prvijenac također je moj prevoditeljski debi. Prošla je godina dana—i čak ako nikada više ništa ne prevedem, prisjećat ću se ove čarobne avanture sa zanosom i nostalgijom, s ljubavlju. Od svih mogućih knjiga, neću žaliti što mi je dodijeljena čast prevođenja ovoga remek-djela.

“Dirnuli ste me”, rekao sam joj kada je vratila pitanja s odgovorima. “Nisam ovo očekivao—tako intimno, jer rijetko se autori otvaraju tek tako… Čitatelji će morati osjetiti povezanost s Vama i Vašim likovima nakon što pročitaju odgovore na ova pitanja, kao i ja sâm.”

“Da, iskrena sam o svojoj pozadini u intervjuima”, vratila je. “Gdje šuma susreće zvijezde usko je povezana s emocijama i sjećanjima iz mojega djetinjstva. Kada bih skrivala da sam se borila s nedaćama kao dijete i depresijom kao odrasla osoba, kako bi to pomoglo mojim čitateljima da vide bolju budućnost?” 

Hrvatsko izdanje knjige ‘Where the Forest Meets the Stars’  Glendy Vandere (Stilus, Zagreb, 2019.)

Gospođo Vanderah: ponajprije, moram reći da sam oduševljen što razgovaram s Vama i da sam Vam beskrajno zahvalan što ste pristali odgovoriti na nekoliko pitanja za svoje hrvatske čitatelje.

Hvala na sjajnom uvodu, Luka, i što si mi pružio priliku da razgovaram sa svojim čitateljima iz Hrvatske.

Počet ću s najjednostavnijim pitanjem—vjerojatno prvim od svakoga: Što Vas je inspiriralo da napišete Gdje šuma susreće zvijezde? Kako Vam je ideja došla? Možda lukavo, tako da kažem, prilazeći Vam malo po malo, ili je bila iznenadna, odjednom Vas preplavljujući?

Priča mi je došla u dijelovima. Nekoliko sam godina pisala fantastiku (najprije “za zabavu”, a onda u nastojanju da je objavim), da bih potom isprobala suvremenu prozu. Moram reći da mi je mjesto radnje prvo sinulo. Uvijek sam željela napisati knjigu smještenu u izoliranoj istraživačkoj kući u kojoj sam živjela nekoliko godina dok sam radila na ptičjim istraživačkim projektima. Prava je kuća bila slična svom opisu u knjizi. Bila je u šumi pokraj potoka na kraju seoske ceste. Čak je pored kuće bilo i staro groblje. Glavna ideja za knjigu sinula mi je nakon što sam vidjela film fantastike Panov labirint redatelja Guillerma del Tora. Osjetila sam afinitet prema ideji u kojoj dijete koristi fantaziju ne bi li pobjeglo od nasilja i zala rata. Kao dijete koje je odrastalo u nestabilnom domu, koristila sam prirodu svojega samoniklog stražnjeg dvorišta ne bih li pobjegla traumatičnim događajima koji su mi se zbivali u obitelji—za mene je ono bilo gotovo poput svijeta fantastike. Kada sam osjetila te duboke veze, knjiga je počela navirati iz mene!

Jeste li znali kakav će roman biti dok je ideja još uvijek bila u stadiju embrija ili se mijenjala dok ste ju pisali? Kako je izgledala u svome začetku? Što je bilo u njenom središtu? Što je bilo prvo—teme i sjena priče koja će uskoro biti napisana ili pak likovi koji će ju nastanjivati?

Nikada ne znam precizno kakva će mi priča biti na kraju. Ne koristim detaljne nacrte. Kada mi na pamet padne ideja za priču, prvo kreiram likove i njihove motivacije, potom zamislim događaj koji bi mi stimulirao radnju. Na početku samo skiciram zaplet, iako uglavnom znam svršetak. Dok pišem, radnja se obično mijenja—ponekad dramatično. A kako mi likovi postaju stvarnijima u glavi, razviju osobine i pozadinske priče koje često iznenade čak i mene! Primjera radi, dijelovi Gabeove pozadine iznenadili su i mene dok sam pisala. U početku je za mene ova priča ponajprije bila o tome kako se djeca nose s nedaćama, ali je postala mnogo kako je napredovala. Dualnost u Ursinoj izvanzemaljskoj/ljudskoj predodžbi o samoj sebi odražava Joine identitete prije/poslije raka, kao i Gabeovo stanje prije/poslije otkrića o vlastitom ocu. Te su teme evoluirale kako je priča napredovala.

Što možete reći hrvatskim čitateljima o Ursinom postanku? Je li naša mala genijalna izvanzemaljka temeljena ili inspirirana stvarnom osobom? Nekime koga poznajete? Ili Vam se samo pojavila u glavi takva kako je napisana?

Ursa je definitivno izdanak mojega vlastitog djetinjstva onakva kakvoga ga se sjećam. Odlučila sam da je njezina predodžba sebe kao izvanzemaljke u ljudskome tijelu zanimljiv način za prikazati kako se djeca često osjećaju kada dožive traumu ili zlostavljanje: osamljenost, osjećaj da su odijeljeni od “normalnoga” ljudskog svijeta kojemu se ne mogu pridružiti. Neki od mojih čitatelja vide Ursu kao istinsku izvanzemaljku, neki vide njezinu alijenaciju kao metaforu.

Mnoge ideje za Ursine osobine došle su mi od troje moje djece. Primjerice, jedan od mojih sinova čita riječi unatrag od mlade dobi kao način nošenja s viškom mentalne energije. Djeca su puno svjesnija o onomu što se zbiva nego što mnogi odrasli shvaćaju. Znam da će ovo zvučati pristrano, ali nikada me nije prestala začuđivati briljantnost koju sam viđala kod vlastite djece od ranih godina! Ursa je slitina sve djece koju sam ikada poznavala, uključujući mene samu.

Koji su autori utjecali na Vas kao spisateljicu? Koja su djela utjecala na Gdje šuma susreće zvijezde? Također, ne mogu ne pitati… William Shakespeare je Ursin omiljeni pisac. Postoji li poseban razlog što je to on? Koja Vam je Shakespeareova drama omiljena i zašto?

Još otkad sam bila dijete čitam eklektično—fantastiku i znanstvenu-fantastiku, suvremenu prozu, stručnu literaturu—i ne mogu baš reći da je jedan ili nekoliko autora snažno utjecalo na moje pisanje. Ustvari, to i ne želim!

Što se tiče Shakespearea, smatram da mu je rad briljantan, posebice za njegovo vrijeme. Volim u svoje priče umetati aluzije na njegove drame jer njegovi zapleti često ovise o čudesnim i slabo vjerojatnim hirovima sudbine, i to me intrigira: kako jedna odluka, ili nekoliko sekundi sreće ili nesreće (nezgoda, zločin, sastanak), može osobi promijeniti čitav život. Umetanje Shakespeareovih drama u priču odgovaralo mi je zato što se Šuma vrti oko te teme sudbine, oko toga koliko kontrole nad njom imamo i imamo li snage nadvladati teške sudbine nakon što su nam dodijeljene.

Shakespeareov stih je krasan, ali mislim da čitanje drame ne izvlači iz nje magiju kao kada je se gleda u predstavi. Dvije omiljene izvedbe: čarobna produkcija Sna Ivanjske noći koju sam pogledala prije mnogo godina i nedavna izvedba Na Tri kralja ili kako hoćete u malenom kazalištu gdje je publika bitno postala dio predstave.

U Vašem romanu, mentalna bolest ima jednaku ulogu kao tjelesna. Imate li savjet za ljude—naročito mlade—koji se bore s depresijom i tjeskobom, ili mentalnom bolešću općenito? Nadalje, s obzirom na Jo—koja pobijedi rak dojke—imate li savjet za žene, mlađe i starije?

Depresija se odvija na spektru od blage do teške. Definitivno znam kako izgleda teška depresija—moja majka alkoholičarka ju je imala. Moja je bila manje teška, vjerojatno više situacijska nego klinička. Iako sam Gabeovu depresiju napisala tako da sliči mojim vlastitim iskustvima, od nekih sam čitatelja, koji nisu smatrali da je bolest napisana “realistično”, primila kritike. Mislim da je tužno što neki ljudi misle da je sva depresija teška i nepobjediva. Htjela sam da priča prikaže drugu stranu. Depresija, naročito u blažim oblicima, može se poboljšati. Pronalazak radosti u biologiji, prirodi i pisanju te stabilnosti u ljubavlju prožetom odnosu s mojim mužem pomogli su mi prevladati više nego što sam sanjala da je moguće kada sam bila dijete. Možda ne postoji “savršeni” sretan završetak, ali postoji izobilje nade i potencijala za iscjeljenje. To je poruka koju želim prenijeti čitateljima.

Kao većina nas, vidjela sam kako previše članova obitelji, prijateljica i poznanica podliježe raku dojke. Vidjela sam i mnoge koje su ga pobijedile. Nemam osobit savjet osim preventivnih mjera, jer svaki je slučaj različit, kakve su i sasvim osobne odluke žena nakon dijagnoze.

Vaš roman također upućuje na druge ozbiljne probleme, kao što su obiteljsko nasilje i nasilje nad djecom. Imate li poruku za ljude koji se bore s takvim poteškoćama?

Svaka je situacija drukčija. Vjerujem da su me nevolje iz moga djetinjstva učinile snažnijom osobom, ali znam da to ne može biti slučaj kod svakoga. Jedna voljena, stabilna osoba—rođak, prijatelj, učitelj, susjed—može napraviti ogromnu razliku u životu djeteta sa smetnjama. Nađite te dobre ljude i vjerujte im. Bitno je osjećati se manje osamljenim. Ako nemate nikoga kome možete vjerovati, morate vjerovati sebi. Volite sebe. Ne preuzimajte krivnju koja ne pripada vama. Ne okrećite se destruktivnom ponašanju koje će vam život učiniti još jadnijim (kao što sam ja radila nekoliko godina). Možete se probiti kroz teške dane, i oporaviti, i živjeti ispunjen život. Nikada ne puštajte nadu. Ursa je utjelovila ideju da čak i osmogodišnjakinja, čistom silom volje, može promijeniti vlastitu budućnost nabolje.

(spoiler alert) Sada samo za one koji su pročitali! Možete li nam reći što se desi s Ursom, Jo i Gabeom nakon završetka? Neki od nas su očajni za još!

Ne vidim nastavak kao neposrednu sreću i sunčev sjaj. Mislim da Ursa, Gabe i Jo imaju još izazova pred sobom. Ali snaga koju su pronašli u ljubavi jedni za druge bit će bitna za svladavanje tih problema. Pitali su me zamišljam li vjenčanje Jo i Gabea u budućnosti. Moj odgovor je “da”—a tko ne zamišlja?

Koliko je bilo potrebno za napisati ovaj naizgled jednostavan, no zapravo kompleksan roman?

Nisam sigurna koliko dugo jer je pisanje često bilo prekidano. Znala sam završiti knjigu za manje od sedam tjedana, no za ovu je trebalo mnogo duže zbog raznih problema. Tata mi je umirao od uznapredjele Parkinsonove bolesti i trebalo mu je dosta brige. Partnerica mu je imala demenciju. Također sam smrskala ruku u nesreći i dugo vremena nisam mogla pisati.

Kojih biste, recimo, pet knjiga preporučili ljubiteljima svojega djela? Neki uspoređuju Gdje šuma susreće zvijezde s The Snow Child Eowyn Ivey—bi li ono bilo među Vašim preporukama? Je li možda ta knjiga imala utjecaj na Vaše pisanje?

Kao što rekoh, del Torov Panov labirint—film, ne knjiga—imao je velik utjecaj. Pročitala sam The Snow Child Eowyn Ivey nakon što sam napisala Šumu—komentara autora Christophera Meadesa na prednjoj korici moje knjige. Vidim povezanosti između te dvije priče, ali mislim da se i dosta razlikuju. Pročitala sam Jezik cvijeća Vanesse Diffenbaugh (Znanje) nedugo nakon publikacije vlastite knjige, i osjećam da ta knjiga ima više sličnosti s mojom nego Iveyna. Tajnovit život pčela Sue Monk Kidd (Mozak knjiga) bi mogla biti knjiga u kojoj bi ljudi uživali ako im se svidjela moja priča. Mnogi čitatelji uspoređuju moju knjigu s Djevojkom iz močvare Delije Owens (Vorto Palabra), stoga bi to bila još jedna priča koju mogu preporučiti. Također ću spomenuti Svjetlo koje ne vidimo Anthonyja Doerra (Profil), priču o dvoje mladih koji se bore protiv nedaća za vrijeme Drugog svjetskog rata.

Vi ste ptičja biologinja, poput Jo. Kada ste znali da želite postati spisateljica?

Obožavala sam pisati pjesme i priče kao dijete. Moja učiteljica iz petog razreda jednom je rekla razredu, “Jednoga dana, svi ćete čitati knjigu koju je napisala Glendy.” To je za mene bio inspirativan trenutak. No, moja ljubav prema prirodi i životinjama jače me vukla, pa sam na koledžu odlučila studirati ekologiju umjesto engleskoga jezika. Nakon što sam stekla diplomu preddiplomskog studija, dok sam radila kao biologinja, upisala sam se na neke tečaje iz pisanja i književnosti. Ali sam upisala diplomski studij iz biologije. Potom sam upoznala svojeg supruga, također ornitologa, i rodila sam troje djece. U to sam vrijeme bila prezauzeta da bih se više bavila znanošću. Čim su djeca pošla u školu, umjesto da se vratim znanosti (osjećala sam se kao da sam predugo bila udaljena od istraživanja), počela sam pisati. Iskreno sam bila iznenađena što iz prve mogu pisati fikciju.

Još jedno veliko pitanje: možemo li očekivati filmsku adaptaciju u skoroj budućnosti?

Knjigu je zapazio predstavnik iz Hollywooda, ali zasad ni riječi o filmu. Morat ćemo razaslati nekoliko dobrih kvarkova kako bi se desilo!

Što nam možete reći o svojem sljedećem romanu? Je li u sličnom stilu kao vaš prvijenac ili možemo očekivati nešto sasvim drugačije? Pišete li ga još uvijek ili ste završili?

Završen je i ima sličnih tema. Izlazi na proljeće 2021.

Vjerujem da je većina čitatelja Gdje šuma susreće zvijezde mislila da je u pitanju znanstvena fantastika do samoga kraja; možemo li tako nešto očekivati u sljedećoj knjizi? Ima li naslov? Ako ima, možete li ga podijeliti s nama? (Obećavamo da ćemo šutjeti. 😉)

Gdje šuma susreće zvijezde različito su čitatelji opisivali kao djelo suvremene, umjetničke, obiteljske proze, znanstvene fantastike i magičnog realizma. Mislim da je fascinantno što priča može djelovati kao “mjenjolik” unutar različitih žanrova! Moj izdavač katalogizira knjigu kao suvremenu prozu, a moja sljedeća knjiga, The Light Through the Leaves, u istome je žanru.

Konačno, želite li nešto poručiti svojim fanovima iz Hrvatske?

Poruka za moje čitatelje iz Hrvatske: Nadam se da ste uživali u knjizi Gdje šuma susreće zvijezde. Bilo je ostvarenje sna vidjeti svoj prvijenac preveden na dvadeset jedan jezik. Oduševljena sam što Hrvati imaju priliku pročitati knjigu. Što bi još autorica mogla poželjeti uz to da zna da njezine priče mogu dodirnuti srca toliko ljudi širom svijeta? Nadam se da ću vam uskoro moći pružiti prijevod svojega sljedećeg romana! Sretno čitanje!

Izvor: www.bibliopolis.home.blog/2020/09/14/glendy-vanderah-intervju/

#intervju #q&a #glendy vanderah #where the forest meets the stars #luka pejic #stilus #croatian edition #hrvatsko izdanje #gdje šuma susreće zvijezde #zagreb #2020 #2019 #književnost #citati #literatura #literature #psihologija #psihički poremećaj #magični realizam #proza #suvremena književnost #umjetnička proza #demencija #parkinsonova bolest #rak #cancer #dementia #literary fiction #magical realism #prose

[bibliopolisblog]

Glendy Vanderah (‘Where the Forest Meets the Stars’) and Luka Pejić, translator for the Croatian edition — Q&A

Glendy Vanderah is the author of the bestselling novel Where the Forest Meets the Stars—the story of Ursa, a peculiar girl who claims to have come to Earth from the stars to witness five miracles amongst humans so she can “graduate” on her own planet. Where the Forest Meets the Stars is a brilliant, heart-warming, poignant novel in which tragedy collides with triumph, intolerance with love, the mundane with the magical, factual with fantastic. It is a stardust-woven story that lures the reader in, grabs them, and drives them to the last page, where they realise how much they’ve fallen in love with the story and its characters.

Glendy’s debut novel is also my translational debut: Stilus, the publishing house, kindly offered me the job of translating from English to Croatian. It’s been a year since—and even if I never translate anything again, I will remember this magical adventure with starry eyes and nostalgia, with love. Of all possible books, I will not regret being given the honour of translating this masterpiece.

“I’m touched,” I wrote to her when I received the answers. “I didn’t expect this to be so… heart-to-heart, because rarely does an author open up like this. The readers will have to feel the connection with you and your characters once they’ve read the novel and all this, like I do—now even more.”

“Yes, I’m honest about my background in interviews”, she replied. “Where the Forest Meets the Stars was closely tied to the emotions and memories of my childhood. If I hid that I’ve struggled with adversity as a child and depression as an adult, how would that help my readers see a better future?

Croatian edition of ‘Where the Forest Meets the Stars’  by Glendy Vanderah (Stilus, Zagreb, 2019)

Ms Vanderah: firstly, I must say that I’m thrilled to be speaking with you, and I’m immensely grateful to you for agreeing to answer a few questions for your Croatian readers.

Thank you for that great introduction, Luka, and for providing this opportunity to talk to my Croatian readers.

I’ll start with the simplest—probably the first from everyone: What inspired you to write Where the Forest Meets the Stars? How did the idea come to you? Was it cunning, so to speak, approaching you little by little, or was it a surprise, overwhelming you all at once?

The story came to me in parts. I had been writing fantasy for a few years (first for ‘fun,’ then trying to get published) when I decided to try contemporary fiction. I’d have to say the setting came first. I’d always wanted to write a book set in an isolated research house I lived in for a few years while I was working on avian research projects. The real house was similar to its description in the book. It was in the woods, next to a creek, and at the end of a rural road. There was even an old graveyard next to the house. The main idea for the book came to me after I saw director Guillermo del Toro’s fantasy Pan’s Labyrinth. I felt affinity with the idea of a child using fantasy to escape the violence and evils of war. As a child growing up in an unstable home, I used the nature of my wild-grown backyard to escape the traumatic events that were happening in my family—it was almost like a fantasy world for me. When I felt those deep connections, the book started to burst out of me!

Did you know what the novel would be like when the idea was still in the embryonic stage, or did it change as you wrote? What did it look like at its conception? What was at its centre? What came first—themes, and the shadow of the story that would soon be written, or the characters that would inhabit it?

I never know precisely what my story will be like at the end. I don’t use detailed outlines. When I get a story idea, I first create characters and their motivations, then I imagine what event would stimulate my plot. At first, I only rough out the storyline, though I generally know the ending. As I write, the plot usually changes—sometimes dramatically. And as the characters become real in my mind, they develop personality traits and backstories that are often a surprise even to me! For example, some of Gabe’s background surprised me as I wrote. For me, this story started out very much about how children deal with adversity, but it became so much more as the story progressed. The duality in Ursa’s alien/human self-perception mirrors Jo’s before/after cancer identities, as well as Gabe’s pre/post discoveries about his father. Those themes evolved as the story progressed.

What can you tell your Croatian readers about Ursa's genesis? Is our genius little alien girl based on or inspired by a real person? Someone you know? Or did she just pop in your head the way she is written?

Ursa is certainly an outgrowth of how I remember my own difficult childhood. I decided her self-perception as an alien in a human body was an interesting way to show how children often feel when they experience trauma or abuse: the isolation, the sensation that they are standing apart from a ‘normal’ human world they can’t join. Some of my readers see Ursa as an actual alien, some see her alienation as a metaphor.

Many ideas for Ursa’s traits came from my three children. For example, one of my sons read words backward from a young age as a way of dealing with an excess of mental energy. Children are a lot more aware of what’s going on than many adults realize. I know this will sound biased, but I never ceased to be amazed by the brilliance I saw in my kids at young ages! Ursa is an amalgamation of all children I’ve ever known, including myself.

Which authors have influenced you as a writer? Which works have impacted Where the Forest Meets the Stars? Also, I can’t help but ask… William Shakespeare is Ursa’s favourite writer. Is there any special reason it's him? Which Shakespearean play is your favourite and why?

Since a child, I’ve read eclectically—fantasy and sci-fi, contemporary fiction, scientific nonfiction—and I can’t really say one or a few authors strongly influence my writing. In fact, I don’t want them to!

As for Shakespeare, I think his writing is brilliant, especially for his time. I like to put references to his plays in my stories because his plots often hinge on strange or unlikely quirks of fate, and I’m intrigued by that: how one decision, or a few seconds of good or bad luck (an accident, a crime, a meeting) can change a person’s whole life. Putting Shakespeare’s plays in the story resonated with me because Forest pivots on this theme of fate, on how much control we have over it, and whether we have the strength to overcome tough fates once they’ve been dealt to us.

Shakespeare’s verse is gorgeous, but I think reading the plays doesn’t bring out the magic like seeing them performed. Two favourite performances: a magical production of A Midsummer Night’s Dream I saw many years ago, and a recent showing of Twelfth Night at a tiny playhouse where the audience essentially became part of the play.

In your novel, mental illness plays as important a role as physical. Do you have advice for people—especially youths—who are struggling with depression and anxiety, or mental illness in general? Furthermore, regarding Jo—who beat breast cancer—do you have advice for women, young and old?

Depression occurs on a spectrum from mild to severe. I certainly know what severe depression looks like—my alcoholic mother had it. Mine was less severe, probably more ‘situational’ than ‘clinical.’ Though I wrote Gabe’s depression to be like my own experiences, I received criticism from some readers who felt his illness wasn’t written ‘realistically.’ I think it’s sad some people think all depression is severe and unbeatable. I wanted the story to show another side. Depression, especially milder forms, can improve. Finding joy in biology, nature, and writing, and stability in a loving relationship with my husband, helped me overcome more than I ever dreamed possible when I was child. Perhaps there is no ‘perfect’ happy ending, but there is plenty of hope and potential for healing. That’s the message I want to give readers.

Like most of us, I’ve seen too many family members, friends, and acquaintances succumb to breast cancer. I’ve seen many beat it, too. I don’t have specific advice, other than preventive measures, because every case is different, as are the very personal decisions women make after diagnosis.

Your novel also addresses other serious issues, such as domestic- and child abuse. Do you have a message for the people struggling with such difficulties?

Every circumstance will be different. I believe the troubles of my childhood made me a stronger person, but I know that can’t be the case for everyone. One loving, stable person—a relative, a friend, a teacher, a neighbour—can make a huge difference in a troubled child’s life. Find those good people and trust them. Feeling less isolated is important. If you don’t have anyone you can trust, you must trust yourself. Love yourself. Don’t take on guilt that isn’t yours. Don’t turn to destructive behaviours that will only make your life more miserable (I did that for a few years). You can get through the bad days, and recover, and have a fulfilling life. Don’t ever give up hope. Ursa embodied this idea, that even an eight-year-old, through sheer force of will, can change her future for the better.

(spoiler alert) Now, for those who have read the novel only! Can you tell us what happens with Ursa, Jo and Gabe after the ending? We are desperate for more!

I don’t see the continuation as immediate happiness and sunshine. I think Ursa, Gabe, and Jo still have challenges ahead. But the strength they’ve found in their love for each other will be important for conquering those problems. I’ve been asked if I imagine Jo and Gabe’s wedding in the future. My answer is, yes—and who doesn’t?  

How long did it take to write this seemingly simple yet rather complex novel?

I’m not sure how long because the writing was often interrupted. I have written books in less than 7 weeks, but this one took much longer because I had many issues going on. My dad was dying of advanced Parkinson’s disease and needed lots of care. His partner had dementia. Also, I shattered my arm in an accident and couldn’t write for a long while.

Which, say, five books would you recommend to fans of your work? Some compare Where the Forest Meets the Stars with The Snow Child by Eowyn Ivey—would that be among your recommendations? As a guess, did it perhaps influence your writing?

As I’ve said, del Toro’s Pan’s Labyrinth—a screenplay, not a book—had a big influence. I read The Snow Child by Eowyn Ivey after I wrote Forest—because of the blurb by author Christopher Meades on the front cover of my book. I see the connections between the two stories, but I think they are quite different, too. I read The Language of Flowers by Vanessa Diffenbaugh shortly after my book was published, and I feel that book has more similarities than Ivey’s. The Secret Life of Bees by Sue Monk Kidd is possibly a book people would enjoy if they liked this story. Many readers compare my book to Delia Owen’s Where the Crawdads Sing, so that would be another story I can recommend. I’ll also mention All the Light We Cannot See by Anthony Doerr, a story about two youths who battle adversity during World War II.

You are a bird biologist, like Jo. When did you know you wanted to become a writer?

I loved writing poems and stories as a child. My fifth grade teacher once told the class, “Someday you will all read a novel written by Glendy.” That was an inspiring moment for me. Yet my love for nature and animals had a stronger pull, and I chose to study ecology instead of English in college. After I received an undergraduate degree, while I worked as a biologist, I took some writing and literature classes. But I went on to get my Master’s degree in biology. Then I met my husband, also an ornithologist, and we had three kids. I was too busy to do much science during that time. Once the kids were in school, rather than go back to science (I felt I’d been away from research for too long), I began writing. I was honestly surprised that I could write fiction when I first started!

Another big question: Can we expect a film adaptation in the near future? Please say “yes”! Ursa’s fans, including me, would be overjoyed!

The book has had some attention from a Hollywood representative, but so far no word of a movie. We’ll all have to send out some good quarks to make it happen!

What can you tell us about your next novel? Is it in a similar vein to your debut, or should we expect something entirely different? Are you still writing it, or have you finished?

It’s finished, and it has similar themes. It’s coming out in the spring of 2021.

I believe most readers of Where the Forest Meets the Stars thought it to be science fiction throughout; is that something we can expect in the next book? Does it have a title? If so, can you share it with us? (We promise not to tell. 😉)

Where the Forest Meets the Stars has been variously described by readers as contemporary fiction, literary fiction, domestic fiction, science fiction, and magical realism. I think it’s fascinating that the story ‘shape-shifts’ to different genres! My publisher lists the book’s genre as contemporary fiction, and my next book, The Light Through the Leaves is the same genre.

Phew, so many questions… but that's on you for writing such a beautiful novel!

Finally, would you like to say something to your Croatian fans?

A message for my Croatian readers: I hope you enjoy Where the Forest Meets the Stars. I’m certain it must have been expertly translated from the original English, because the translator, Luka Pejić, has written these thought-provoking questions and a beautiful, perceptive review of the book. Thank you, Luka, for all the hard work you have put into bringing this story to Croatian readers.

It’s been a dream come true to see my first published novel translated into twenty-one languages. I’m thrilled that the people of Croatia will have the opportunity to read Where the Forest Meets the Stars. What more could an author want than to know her stories might touch the hearts of many people around the world? I hope to bring a translation of my next novel to you soon! Happy reading!

Source: www.bibliopolis.home.blog/2020/09/14/glendy-vanderah-interview/

#interiew #q&a #glendy vanderah #where the forest meets the stars #luka pejic #croatian edition #gdje šuma susreće zvijezde #stilus #zagreb #2020 #mental illness #cancer #dementia #child abuse #pan's labyrinth #the snow child #depression #parkinsons disease #all the light we cannot see #the secret language of bees #where the crawdads sing #the language of flowers #shakespeare #magical realism #contemporary fiction #literary fiction #domestic fiction #biology #literature #književnost

[bibliopolisblog]

¶ “Njihala se, njihala”, Luka Pejić

“Izabela skobi silnoga medvjeda,

Izabela, Izabela, k’o od leda;

Medvjed bi gladan, i medvjed bi proždrljiv,

Vječne ralje ljute, ne bješe izbirljiv.

Reče medo, Izabela, da te konačno upoznam,

Što ima, Izabela, novoga, daj sad da te probam!

Izabela, Izabela, k’o od leda.

Izabela ni da vrisne, samo gleda.

Oprala je ruke, kosu svezala kako je voljela,

Pa u tišini Izabela medvjeda uslast pojela.” 

— Ogden Nash, Izabeline avanture

Njihala li se njihala...

Uskoro će šest popodne, djevojčica je znala. Čekala je. I crkveno zvono će se svaki čas početi njihati i udarci će zagrmjeti igralištem poput topovske paljbe, a ljudi će pohrliti iz crkve kao da ih goni đavo. Zašto idu ako im se ne sviđa, mislila je ona gledajući u toranj: gledali su se i kovali urotu. Ogromna kazaljka na njegovom satu brujala je tek toliko glasno da ju ona i samo ona može čuti.

Vjetar puhne još jednom i djevojčica se zanjiše pod njegovim nježnim valovima. Milovao joj je smeđu raščupanu kosu; možda ju nastoji utješiti što mora nositi tu neugodnu ogrlicu. Ali, avaj, nije imala puno izbora.

I ta smrdljiva riblja mast, razmišljala je djevojčica ljuljajući se—je li uopće bilo vrijedno toga? Znala je da će joj majka mazati dlanove ribljom mašću. Stežući užad koja je držala ljuljačku ostavljala je po njemu krvav potpis. Podsjetilo ju je na sve te crvene kemijske kojim su joj nastavnici upisivali ocjene, križali netočne odgovore s tim mačem u rukama, dok su joj točne samo šibali očima u prolazu nalik vjetru koji ih je vukao sa sobom ne uspijevajući pokidati užad i povesti ih sa sobom doma.

Gdje je vjetru bio dom?

Uzdahne. Kao da je bilo bitno. Ali ima još par minuta do šest—što drugo da radi osim da se otiskuje nogama i razmišlja o glupostima dok nastoji ignorirati oble vatre užeta oko kojih je stegnula poderane dlanove.

Stegne užad još jače, ispitujući samu sebe i svoj osjet za bol.

I bol. Koga briga.

Nju sigurno ne.

Jedna ljuljačka i pokraj njega stablo. Djevojčica nije znala koje je to bilo stablo, ali bilo je dovoljno visoko i krupno a dovoljno malo da se jedna djevojčica njenih godina na njega popne uz pomoć metalne ograde igrališta i izdrži njenu težinu.

Kakva glupost, to igralište. Dva tobogana, dvije klackalice i jedna jedina ljuljačka. Pa makar da su kakav park napravili—ali ne, nigdje klupe, o cvijeću ni priče, samo jedno jedino stablo i ništa više.

A dovraga i s tom ljuljačkom. Pa da je bila nešto posebno... Umorno uzdahne i izdahne. Pogleda u crkvu i zamisli se: koja budala još na igralište postavi samo jednu ljuljačku?

Djevojčica se ljuljala i ljuljala, djevojčica se njihala i njihala.

Ljuljala se sigurno već sat vremena. Ruke su joj se ježile, ma koliko god da je vjetar bio nježan. Siv se oblak razapeo nad njima, stasit i ponosan kao da prijeti kamenjem, a ne kišom. Sunce se šćućurilo iza njega i puštalo noć na smjenu prijevremeno. I svi kao da su već pozaspali: nigdje nikoga, naravno, a od zvuka samo piskutava krošnja stabla i cičanje ljuljačke koje je ga je nadvikivalo dok je djevojčica polako letjela na njoj, naprijed-nazad, naprijed-nazad, čekajući, čekajući... Žuta je haljina sanjivo lepršala s njom.

I djevojčica je u jednu ruku spavala. Ogrlica ju je stezala, ali više nije ni znala za nju.

Čekala je, čekala... i dočekala: zvono je probudilo planetu.

Još samo malo—pa je opet počela čekati.

I eno: roj kukaca izlazi iz crkve, raspršuje se suprotno od smjera u kojem je vjetar inzistirao.

Umjesto da se otisne, djevojčica stane na tlo i ustane se s drvene sjedalice.

Smrdljiva riblja mast, mislila je hodajući prema ogradi nad kojom je stablo pustilo grane. Popela se na ogradu i prešla na drugu stranu. Djevojčica se njihala, ali nekako ne dovoljno brzo, pa joj ova pomogne i gurne ju te pročisti grlo i vrisne—za svaki slučaj.

Izgledala je kao roza privjesak. Uopće nije išla uz zelenilo.

Djevojčica popravi haljinu, stegne plavu kosu u rep i krene kući po visokoj travi.

A djevojčica se njihala, njihala, i onda je, zajedno s vjetrom, prestala.

#short story #kratka priča #književnost #literature #quotes #luka pejic #books #art #knjiga #kratkeprice

[bibliopolisblog]

A thing is not necessarily true because a man dies for it.

Oscar Wilde, The Portrait of Mr. W. H. (1889)

#belief #death #ideals #martyr #truth #quotes #literature #oscar wilde #knjige #citati #književnost #wilde #books

[bibliopolisblog]

Rupi Kaur // Sunce i njeni cvjetovi

[bibliopolisblog]

Lav Nikolajevič Tolstoj // Ana Karenjina

[bibliopolisblog]

[bibliopolisblog]

Hayatta hep mutlu olursam, hayalini kuracak neyim kalır? ☘️

[bibliopolisblog]

Such a wonderful, wonderful novel!

Goodnight world 💫

[bibliopolisblog]

The Biblioteca Joanina at University of Coimbra, Portugal.

[bibliopolisblog]

Books and tea type of days 📚🍵

[bibliopolisblog]

¶ “Djeca koja se ne boje mraka”, Luka Pejić

“Nestat ću u jutarnjem svjetlu; bijah tek izum mraka.” — Angela Carter, Dama iz Kuće ljubavi

Kročio je u usta čudovišta. Sada je još samo trebao doći do njegove utrobe.

Šuma je, naravno, bila onakva kakvu ju je pamtio. Dovoljno je vremena provodio u njoj—makar su mu to bili zabranili—da nauči raspored većih stabala po kojima se mogao orijentirati, rupa i jaraka kojima je ta mala zvjerska izraslina u svemiru pokušavala sputati nepoželjne i u koje je nebrojeno puta i sâm nenamjerno zakoračio i poljubio grubu zemlju.

No uvijek joj se vraćao, dolazio iznova. Ni sam nije znao zašto. Ponekad bi šumu sanjao: ušao bi u nju stazom i šetao, a kada bi skrenuo s nje i otišao dublje u orijašku neman—jer nije li to bila? ako nisi znao s njom, mogla te bez žvakanja progutati—ne bi se izgubio… Ne bi se izgubio jer bi se uvijek probudio. Ali prije povratka u javu: jezero, i na njegovoj površini odraz svih tih zelenih krošanja osim onoga zelenila njegovih očiju. Bahato zrcalo koje je prikazivalo što je htjelo, po svojoj volji i raspoloženju. Njega ne.

Ali ama baš nikada nije u tu šumu ušao po mrklom mraku, čak ni u snovima, i toliko se udaljio od staze. Koraci su mu drobili lišće brzinom kojom mu je kucalo srce—ili mu je srce kucalo brzinom kojom je koračao; ako stane, hoće li i ono—?

Ne. Nije si smio dozvoliti takve misli. Ne sada. Morao se usredotočiti na put kojim je hodao…

Nosio je krznenu masu u naručju. Skoro čitavo popodne ju je nosio. Mačak u njegovim rukama bijaše bijel, sasvim, no crna magla noći je i njega gotovo sasvim skrivala. Tek bi se ponekad nazro u njegovim rukama kada bi se mjesečina probila kroz lišće i granje, što je bilo rjeđe nego što se dječaku sviđalo.

I prestravilo bi ga. Mačka bi čas bilo, čas ne, no morao je koračati još malo. Još malo…

Dječak se nije bojao šume—zar nije u njoj gotovo odrastao?—ali mraka se bojao. Još jedna stvar koju nije razumio. Gotovo se nitko nije bojao mraka. To je bilo za djecu. Ne… Ni djeca se nisu bojala mraka. Nikada nikoga nije pitao, ali prosudio je po ponašanju da se čak ni mali brat nije toga bojao. Prijatelji njegove dobi pogotovo. Ali on? On se bojao, iako to nikada nikome ne bi bio priznao. Mrak… Gibak i rastezljiv, kao plastika na plamenu, neumoljiv, bešćutan, svoj. Mrak je bio jedna stvar nad kojom nije mogao imati moći. Čak i sa svjetlom lampe, mrak je tu. Čeka. Diše za leđima. Podsmjehuje se.

No, iako mačka na trenutke i jest bilo pod sitnim tragovima mjesečine, nije ga bilo za stvarno: bio je mrtav koliko mrtav može biti. I plutajući kroz mrak, pitao se je li vrijedilo toga.

“Kako se lijepo uspavao”, rekla je majka kada ga je vidjela s mačkom na krilu.

I tako nekoliko puta tokom duga ljetnog popodneva.

“Danas je baš miran.”

“A da ga malo pustiš na miru i odeš se igrati?”

Ali što se igrao, igrao se. A isto je vrijedilo i za mačka. Zadnji put se igrao s malim bratom prije podne, prije nego što je ovaj otišao baki, gdje će i prenoćiti. “Danas ih ti hraniš”, upozorio ga je mali brat prije nego što je sjeo u automobil, “nemoj ni slučajno zaboraviti!”

I nije zaboravio. Pola sata kasnije, mačak je jeo gulaš začinjen otrovom za štakore, a još pola sata kasnije, povraćao ga na travu iza kuće dok je dječak promatrao. I čekao. Kako snažan mačak, u jednom je trenutku pomislio. Koliko ti treba da crkneš? Ali i to se desilo, a kada je prestao disati, dječak ga je pokupio u naručje i s njim otišao sjesti na prag kuće, gdje mu se mačak ukočio u rukama.

Bilo ga je zabavno bockati prstom po tvrdom tijelu. Imao je osjećaj da bi, ako jače bocne, mačku mogao napraviti udubinu na trupu.

Tek mu je sat vremena poslije te blesave igre palo na pamet da posudu za mačju hranu mora oprati, a mačka se riješiti. Otišao, izgubio se, nije se znao vratiti—kraj priče.

A onda se nakon toliko sati na jedvite jade iskrao u noć s ukočenom mačketinom u rukama i našao se u samom srcu tame. Ovdje ga nitko neće naći. Lijepo će ga ostaviti u podnožju nekakva drveta gdje nitko ne zalazi i prekriti lišćem.

Tko ti je kriv, pomislio je, i učinilo se da u noći čuje vlastiti glas. Te glupe mačke ga nikada nisu voljele, čak ni kada se pokušavao igrati s njima. Mačak mu je prvi put i dopustio da ga uzme u ruke onda kada je krepao. Dok je s bratom bila druga priča…

Kroz tamu se probije krik, a njemu srce protrne. Na trenutak je zastao—srce ipak nije stalo. To je samo prokleta žaba, samo vražja žabetina…

A onda mu tenisica propadne u nečemu mokrom.

Pod svjetlom mjesečine: jezerce.

Ali u ovoj šumi nije bilo jezerâ. To je bilo samo u snu… Nije bilo jezerâ…

Vratio se korak-dva unatrag, spustio ukočeno mačje truplo pod stablo—nije se potrudio ni prekriti ga lišćem—i opet se okrenuo jezercetu. Uskoro će se probuditi, nema sumnje; jezera je bilo samo u snovima. I makar se na njemu nije odražavalo zelenilo, tek sjene krošanja, jezero je bilo tekuće zrcalo, i dječak se zapita…

Napravi još jedan korak, dođe do samoga ruba jezera—i spusti pogled dolje.

Ono što je vidio u odrazu ga prestravi gore od samoga mraka. U odrazu je vidio svoj lik.

Ali strah ode kako je i došao, i odjednom, ni šuma nije djelovala tako strašna.

Gotovo se naglas nasmije: čak i ako je nečega u tami bilo, i on je također bio stvorenje u tami. Bio je: jezero mu je tome svjedočilo. Vidio je svoju sliku isklesanu u kamenu od noći. I on je bio stvorenje u mraku…

Nekoliko je minuta promatrao svoj lik na površini mirne vode, a onda se okrenuo i pronašao stazu puno lakšim korakom nego kakvim je nosio mačka. Razmišljao je. Promatrao je mrak kao živo stvorenje s dušom pred sobom. I nije mogao vjerovati da ga se ikada bojao. Ni djeca se ne boje mraka…

U jednom mu trenutku sine: tko god se boji čega u mraku, mora se bojati i njega.

Jedva da je prošlo nekoliko trenutaka kada se našao pred pragom kuće. Više mu se nije spavalo. Želio je proučavati noć.

“Maco, maco… Dođi, maco…”

Iza kuta kuće pojave se dva sjajna oka šarenog mačića.

Nakon nekoga vremena, kada se mačić primirio, dječak se ponovno zaputi putem šume, posljednji put za tu večer.

#kratka priča #short story #luka pejić #literature #književnost #quote #citat #knjige

[bibliopolisblog]

¶ “Smrt itd.”, Luka Pejić

“‘Do svoje ljubavi stići ćeš kroz onaj bunar. Spustit ćeš se konopom koji ispleteš. Svaki od ovih ovdje konopa ćeš rasplesti i ponovno ga isplesti, stavljajući po jednu vlas kose dužinom cijelog konopa.’

‘Koliko konop mora biti dug?’

‘Onoliko koliko smatraš da tvoja ljubav vrijedi.’

U tom trenu starica makne rubac s glave. Umjesto sijede ispletene kose, kao što su imale običaj nositi žene iz njenog sela, Samsira ugleda drugačiji prizor. Na glavi starice nije bilo niti jedne vlasi.”

— Monika Slavić, Konop do Smrti

1.

  Voljela sam svoju kosu onako kako se voli ljude. Voljela sam je koliko i majku i oca, braću, sestre… Ali samo sam njega bila voljela više. Kroz nju možda nije tekla krv, ali su zato tekle suze, više nego što je u ikome uopće krvi i bilo… I kao što ljudi žrtvuju ljude, bila sam spremna iščupati i zadnju vlas s glave kako bih ga ponovno vidjela.

Nije da sam bila tužna—vještica je rekla da moram plakati, pa sam plakala. Uzela bih luk—i rezala. Reži, reži, reži. Trepavicama sam ga rezala. Morala sam plakati. Vještica je rekla da moram, inače nikada neću sići dovoljno duboko.

A onda bih je češljala tim suzama. I ona bi rasla. Ja bih plakala još, ona bi rasla još više, duže…

“Zelene”, rekla je baba podrugljivo. “Imaš zelene oči”, kazala je kad sam joj banula u kolibu ono jutro. Nisam ni zinula, znala je po što sam došla—radi čega sam došla. “Moje su bile smeđe, poput blata”, reče, “a što je lokva naspram takve nabujale rijeke?” Rekla je da neće proći ni deset godina, a ja ću mu sići. Zelene oči, poput rijeke. I plavi su mi pramenovi zaista tako i rasli, u valovima, kosa se talasala dok sam hodala po vještičinoj kolibi i kupila tu istu kosu u naručje—pa češljala, češljala, potrošila stotine češljeva…

Nisam bila tužna. Vještica se najprije iznenadila. Mislila je da sam sigurno i ja sama njezine vrste. “Ako nisi tužna, što će ti ovo”, pitala me. Rekoh joj, “Ti si tu vještica, valjda to znaš bolje od mene.”

I svidim joj se. “Uđi, sigurno si namrtvo ozebla”, kaže ona meni.

Nisam bila tužna, jer imam i kosu i suze, i nije mi bilo žao počupati sve vlasi s glave da ga opet vidim, čujem, dodirnem… Kako da očajavam? Zašto? Vještica, koja je i sama bila gologlava, rekla je da ću ga s takvom kosom i s tim ružnim, zelenim očima vidjeti ma ni čitav trenutak neće proći!

I onda ga iz Smrti mogu izbaviti.

Ali tko zna što je trenutak za vješticu.

Rijeka suza će mi trebati, rekla je, i bit će preda mnom kakav je i prije bio: koža boje žive kože, oči otvorene i plave kakve žive oči znaju biti, žive, pokretne ruke koje polijeću da me zagrle…

Živ. Živ kakav je nekoć bio.

“Nisam tužna jer znam da ga mogu spasiti”, rekla sam babi. “A hoću ga spasiti, jer želim. I mogu. I to je to.” A baba reče, “Dobro, ako ga želiš spasiti, možeš. I hoćeš.”

I tada mi dade lukovicu, i ja počnem rezati. Plakati, češljati se suzama, pa još malo rezati.

Baba je, u međuvremenu, kuhala—i pogledavala me, mrštila se, pa miješala, i mislila da ne primjećujem. A mene nije bilo briga. Ja sam rezala. Na koncu, znala sam da je to samo još jedna obična vještica, ljubomorna na cijeli svijet, na mene više od svih.

Potom bismo jele juhu od luka, a ja bih ispitivala, “Koliko još dok kosa ne bude dovoljno duga?”, a ona bi odgovarala, “Dok ne izbije van na vrata kolibe, uže nam od nje treba”, rekla je, “čvrsto uže, makar ti bila najveća mršavica na svijetu.” Potom bih se ja mrštila, a ona samozadovoljno grabila juhu.

I onda bih se opet češljala i razmišljala kako mu zubima polako tražim žile kucavice pod kožom. 

    2.

  Tko god kaže da je ljubav neopisiva, ili je glup, ili lijen, većinom oboje.

Naravno… Naravno da postoji onoliko različitih ljubavi koliko je ljubavi uopće. Ali, kada bih razmišljala o nama, o svemu što smo bili, najprije bih vidjela visibabu. Prije njega, svijet je bio bridak, tvrd, leden. Prazan, dok se ja igram u snijegu. I on nepozvan izraste u moj svijet iz bijeloga ništavila baš u trenutku kada sam se budila, i tek što sam ga spoznala, nestao je u kasnoproljetnoj vatri.

To nije bila prava ljubav, ljudi su mi govorili i govorili. Isti nebitni, beskorisni ljudi koji su znali da su nebitni i beskorisni i bogu i narodu, ali su si davali za pravo govoriti mi što je moja prava ljubav.

Pretpostavljam da je svaka ljubav prava ljubav.

Dok ne prestane biti ljubav, naravno.

I naša je morala biti. Prava, istinska, nepokolebljiva.

Ali nisam htjela razmišljati o tome što prava ljubav jest ili nije. No, kad čovjek treba milju kose, samo plakati i plakati pod budnim okom neke babe, ne ostaje mu ništa doli razmišljanje.

Koje se, prirodno, okrene protiv onoga koji razmišlja.

I tako bih se sjetila svojega djeda.

Nekoć davno, gledala sam ga položenog u lijes. Nisam plakala. Ali sam htjela uzeti nož i izbosti si trbuh. Nije mi moglo biti više od šest godina. Znala sam da ću ga, ako se ubijem, vrlo brzo vidjeti. Ali sam se previše voljela na ovome Svijetu, pa nisam. No, dosta dugo sam zamišljala da sam mrtva i da sam dolje s njim. Da gledamo puni mjesec nekoga drugog Svijeta, i pokušavamo golim rukama hvatati šarene ribice dok se kupamo u potocima Smrti, da mi čita iz Svetih spisa uz vatru dok vani sipa snijeg, u našoj malenoj drvenoj kolibi negdje u dolinama Zagrobnog.

Onda sam shvatila da nikada nisam voljela svojega djeda.

Istina, voljela sam iznova iskusiti, doživjeti, osobu koja je on bio. Ali nije mi bilo stalo do njegovih iskustava i doživljaja ičega osim mene. Zamislila bih se kako ne postojim; tada bih znala da ga ne volim, jer mi ne bi niti bilo bitno njegovo postojanje. Ne živi on radi mene… Ali ako mene nema tu, što će mu uopće ikakav život? Je li uopće bitno? Volim li ga uopće? Naravno da ne. Volim sebe, i njega radi sebe.

Nakon nekoliko godina, kako su sjećanja gubila ton, bilo bi mi puno draže iskusiti nekoga drugog.

Nakon još par?

Ne znam. Jer me uopće nije zanimalo.

Ljubav me nužno podsjećala na krv i spermu. I masnoću. Salo.

Crvena. Tijelo. Život. Vrelo. Cvijet. Okus. Vatra…

Jednom smo morali za zadaću nacrtati ljubav, podrazumijevalo se da ćemo svi nacrtati obitelj. Nacrtala sam svinjokolju. Svinju stražnjim nogama obješenu na kuke. Samo što još diše, što se ne vidi—to znam samo ja, i to sam dopisala. Svinja još diše, pisalo je. Trbuh otvoren, crijeva ispadaju na tlo. I krv, pod njom jezero krvi. I, naravno, salo. Taj sam dio morala objasniti. “Ali učiteljice, salo se ne vidi. Zbog svih iznutrica, salo se ne vidi. Ali mogu vam reći kako izgleda. Ponekad je bijelo, ponekad žuto. Mast je u staklenkama na stolu, nju jedemo—”

“Ali, zlato, kakve to veze ima s ljubavlju?”

“Ali, gospođice, da vas netko prekolje kao tu svinju, ne biste li razmišljali kako da što duže ostanete na životu? Za svinje koje volite? I one koje vole vas? Gospođice, zaista, da ste svinja—”

Krv. Sperma. Masnoća. Živimo za ljubav. Konzumiramo da bismo živjeli. Gojimo se radi ljubavi koju, na koncu, svejedno moramo održavati čistom silinom volje.

A onda nas zakolju. Smaknu kao njega.

Kad zamišljam našu ljubav, vidim jednu jedinu preklanu svinju.

Sebe.

Ne njega. Sebe. On je možda mrtav, ali ja sam ta zaklana svinja.

Kad bih razmišljala o nama, vidjela bih—ah.

Krvoproliće, i jednu jedinu djevojku koja se niz uže od vlastite kose spušta kroz Smrt.

    3.

  Usporavalo me to što sam često išla povraćati. Stalno.

Vještica je mislila da sam trudna. Počelo je s prvim češljem, prvom lukovicom, čim sam joj se uselila. Ali dovoljno mi je bilo jednom vidjeti krv da znam da nisam trudna. Iako sam, čim je prvi put spomenula, poželjela da jesam. Njegovo dijete bi me obradovalo, mislila sam.

Imala bih ga i živa i mrtva, a kad rodim i spustim se do njega, napravio bi mi još jedno.

Tako bih, dok plačem, razmišljala o imenima djece koju nemam i koju možda nikada neću ni imati. I počela bih se smijati. Smijala bih se, a vještica bi gledala. I čekala da prestanem, šuteći.

Baba me ne bi pitala zašto se smijem. Baba je to vjerojatno svejedno znala dok je urezivala svoje bogohulne gluposti u kosti mrtvih životinja.

Jednom sam je pitala, “Reci mi, vještice, čije su to kosti?” Vještica bi obožavala šutjeti kada je nešto pitam, kao da uživa u tome što ne znam odgovor dok mi ona ne kaže… Kao da provjerava jesam li vještica poput nje, sinulo mi je jednom. Jedanput sam buknula, “Nisam vještica, baba, a teško da ću i postati.” “Osluhni, glupa djevojko!” rekla mi je kroz crne zube, gotovo jednako crne kao njezine oči. “Čuješ li što vani?” “Ne”, rekla sam, “samo vjetar, ponekad ni to.” “E, nećeš ni čuti”, rekla je. Kada sam bolje pogledala lubanje po kojima je nožem i iglama pisala, pitala sam, “Zašto baš pse?” Jer morali su biti psi. Opet kroz crne zube, kaže, “Pas je čovjekov najbolji prijatelj.” Kazah joj, “A ti nisi čovjek”, pomalo ozlojeđena. “Vještica si, što si ti čovjeku ako ne najgori neprijatelj?” Uto se ona brecne na mene, “Naravno da nisam čovjek! Glupačo… Ja sam žena.”

I tako bi ona urezivala, tako bih ja plakala. I povraćala, pa plakala još malo. Puno.

Bio je dječak i imao je tatine smeđe kovrče, u snu, ali moje oči. Ja bih bila mrtva gladna, bila bih kost, koža i ognjena strast, koja se gasila u slabosti kao da je na otopljenom snijegu. Ali unatoč strasti, bila bih strašno, nepojmljivo gladna. Pa bih ga poljubila. U sljepoočnicu. Pa opet. Ne bih mogla, nikako—morala bih ga i liznuti. Nasmijala bih mu se. “Mogla bih te pojesti”, rekla bih mu veselo, kako samo majka djetetu može, a on bi me radoznalo gledao. “Po-je-sti.” I opet bih se nasmijala. I te mamine zelene okice… Njegov, a moj. Njih bih zatvorila i ostavila po strani da ne gledaju. Jer tamo, u vještičinoj kuhinji—babuskare ne bi ni bilo—stajala bi golema daska za rezanje, vuk bi na nju stao. “Mače moje”, šaputala bih, “š-š-š, mače moje, sklopi očice, jer ako li budeš gledao… Glad me, mače, ubija. Ako umrem, neće mi ni trebati uže!” pomislila bih i smijeh bi mi zatresao ocrtana rebra. “Mače, da samo vidiš kako jako srce imaš, mače—pače moje, mama će ti ipak biti živa i zdrava, malo ću ojačati—!” A onda bih vidjela kako niz zelene očice što sam ih bila postavila zatvorene na ormarić teku rijeke. Ručicu koja se kroz vjeđe pokušava probiti van.

“Krepat ćeš k’o pseto”, rekla mi je jednom.

“Neću”, kažem joj kroz plač. “Barem bi ti to trebala znati.” Mrko me pogleda. “Gle!” kažem namrgođena, “kosa mi gotovo već obara ta tvoja prokleta vrata. Još par mjeseci, možda i sâm mjesec, i vrijeme je, zagalamim. Vrijeme! Vrijeme da se spustimo—”

Uto povratim—i iznenadim i vješticu i sebe, jer nikada pred njom nisam povraćala.

Očekivala sam od nje šutnju—muk i mrk pogled—ali reče, “U pravu si, djevojko, sasvim si u pravu. Ali”, nastavi ona, “ako ti kosa i pedlja bude kraća, ako se ne vratiš Ovamo—to je tvoja i samo tvoja krivica. Jer si brzopleta. Jer jedva čekaš…”

Obrišem oči i prostrijelim je pogledom. “Ako mi kosa i pedlja bude kraća, ako se ne budem mogla Ovamo vratiti, tamo ću te naći i ljestve ćemo skupa praviti.”

Obrišem oči i nastavim češljati.

    4.

  Voljela sam svoju kosu kako se voli ljude. A onda sam uzela nož i preklala je kao divlju životinju. Tada je ona plakala.

“Učinjeno je”, rekla sam babi. Sada još isplesti. Rekla sam joj, “Ne znam plesti. Plakala sam deset godina i par dana, zar to nije dovoljno?”

Mrko me pogleda, onako kako bi me uvijek mrko pogledala.

“Ja ću plesti, ti ćeš gledati”, u konačnici kaže.

“Gladna sam”, kažem.

“Jele smo”, kaže ona.

“Jele smo onu tvoju prokletu juhu.”

“Moja je juha sasvim dobra. Ti nisi.”

“Od tvoje juhe mi se doslovno diže želudac, baba. Povratila sam nema pet minuta.”

“Izvoli! Imaš psećeg mesa. Uživaj”, rekla je. Nisam morala vidjeti taj cer kada je okrenula glavu.

Uzela sam butinu, nasjekla si djelić na komadiće u bijesu i inatu te ih žive prožvakala. I nisam povratila. Samo sam njezinu juhu izbacivala iz sebe.

“Kad se vratimo”, rekla sam joj, “možda ti pomognem u lovu na pse.”

“Djevojko”, odgovori baba, “psi sami dolaze, ne treba meni tvoja pomoć.” Pola minute prođe prije nego što dovrši misao: “A ni tvoja usta. Kad se vratim, ne želim te više vidjeti.” Nedugo zatim, kaže, “Sada, djevojko, idemo plesti taj tvoj konop.”

Vještici je trebalo tjedan dana da isplete pošten konop od sve sile moje kose, konop koji će ići dovoljno daleko. A ja sam čekala. Gledala i čekala. Čekala i gledala. Pitala par puta treba li joj pomoć. Šutjela je. I plela. I plela i šutjela.

I u konačnici rekla da je gotov.

“Djevojko, ovime si pristala za svagda izgubiti svaku vlas koja ti je ikada rasla na glavi. Sve je ovo sada moje, razumiješ li? Time mi plaćaš.”

“Razumijem”, rekla sam brzo i promrmljam, “Što sada?” Ali znaš što sad, govorila sam si.

Svezala je zlatni konop pokraj propadajućim vratima svojega podruma. Zatim ta vrata otvori i kaže, “Ti prva, djevojčice.” Pogledala sam dolje. Činilo mi se da na samome dnu leti krijesnica, usporeno i jadno. Uzela sam konop u ruke, bacila ga dolje i čekala da čujem išta, ikakav zvuk—ništa. Uzmem ga u ruke.

“Kako da znam da će on biti tamo?” pitam babu prije nego što se spustim.

“Vjeruješ li da bi ti došao? Vjeruješ li da bi ti došao da ga spasiš?”

Progutam i bacim se dolje.

     5.

  U tami tama nestane, i Zagrobni se život prije zagrobnog života pojavi.

Odrasla sam na pričama. I njemu sam ih pričala. Čitala mu, pripovijedala . Čitav sam život odrastala uz njih. Uz Svete zapise. Cijelo selo, ne samo ja. Cijeli moj svijet.

Ali pričala sam mu toliko, sjećam se, ispričala sam mu sve.

Pričala sam mu o Starom Svecu, kojemu se Smrt u konjima prikazala, i koji si je vilama žile u vratu prerezao, pokidao, ne bi li uz Nju prešao u Drugi te odagnao Vragove za sve Svjetove. Pričala sam mu o Mesiji koji se u Ovome svijetu rodio, ispisao Svete spise i poslušao Smrt kada mu je rekla da u Šumi sačeka crva… O Vješticama koje su kopale jame za ovaj i onaj svijet.

Koliko ih se spuštalo i penjalo kroz Svjetove?

Djed mi ih je pričao više nego itko drugo… Kako smiješno, mislila sam dok sam se spuštala. A godinama sam se spuštala, padala kroz jamu toliko dugo da bih zaboravila i kamo sam se uputila, i zašto. Tog čovjeka više ni ne volim, a sad mi je draži nego itko, padalo bi mi na um. I njegova predanja…

“Što slijedi život? Što nakon života? Kad nam trupla požute, kad nam suhi jezik više ni riječi ne može izgovoriti. Kada je vrijeme da crvi navale na gozbu koja postajemo. Što onda?” pitao bi me.

“Smrt.”

“Pametna djevojčica. Ali što je u Smrti?”

“Život. Život poslije Smrti. Život u Smrti. Zagrobni život…”

“Tako je, pametna moja.”

“A što je poslije Zagrobnog života?” pitao je jednom.

“Djede… Što može biti poslije Života poslije Smrti?”

“Pametna moja djevojčica… Tek onda Ona nastupa… Smrt… Jedan je Zagrobni život. Ljudi ne znaju što sve Smrt jest…

Kad leptiru oduzmeš pravo na život i zatvoriš ga u staklenku, nije li on tada umro, i nije li i dalje živ, i nisi li ti njegova Volja, i njegova Smrt? Može li on umrijeti, zaista? Što je Smrt? Misli, dijete.”

“Smrt je tek prijelaz”, rekla sam.

“U kakav to svijet? Misli—“

“Nakon Zagrobnog života, nakon Druge smrti… Smrt ušuti. I više je nema. Smrt je život. Do onoga trenutka kada ne postane samo… nepostojanje…”

Zatvorio je knjigu, treskom. “Više ti neću čitati”, rekao je. “Znaš previše. Znaš više nego što bi trebala.”

Nedugo zatim, on umre.

Nedugo zatim, u kasno proljeće, ja odem vještici.

Kako je ovo moguće, poželim upitati babu kad mi, nakon tisuće godina, tabani dodirnu tlo. Travu i maslačke. Šutjela sam, svejedno. Znala sam da je moguće onoga trenutka kad sam joj navalila na vrata kolibe.

Bila sam na livadi, i deset tisuća sunaca okretalo se oko nje. Je li moguće da neke boje nikada nisam vidjela? Povjetarac mi je plesao oko tijela, kao da se pokušava sašiti na meni poput haljine, i daleko, u dalekoj daljini, vidjela sam naselja od jantara i kristala, i igrala su uokolo dok su sunčeve zrake kroz njih prodirale…

Ali vidjela sam i njega. Tu, tek nekoliko koraka daleko.

“Eto ga”, rekla sam babi—nisam se ni okretala.

“Tu je”, rekla sam joj—ali nisam se ni morala okretati.

Stajala je preda mnom.

“Došla sam ti”, rekla sam mu.

Gledao je. Mislila sam da me neće poznati. Ni kosu više nisam imala. A onda krene, polako, pa brže, pa potrči prema meni i dlanovima mi stisne vrat toliko da je boljelo. “Došla si po mene?” pita. “Zaista?”

Obuhvatim mu lice. I od dodira na njega mi se digne žuč. Sjećala sam se žute pjege u plavoj šarenici desnoga oka, i ožiljka u obliku kvačice na jagodici lica. Sjećala sam mu se boje glasa u nijansu. I oblika torza, svega pod dlanovima. Sjećala sam se vremenâ kad sam se osjećala kao zimski cvijet zbog njega… Prisjećala sam se vremena prije nego što sam zapalila šibicu…

Počnem spuštati svoje ruke među njegove noge.

Poljubim ga, snažno. Bazdio je po ogrjevu. Po dimu i prepečenome mesu. Kada mi je trebalo, nisam mogla, ali u konačnici zaplačem. “Zbog tebe sam sve ovo uradila”, rekla sam, “tebe, tebe!” Digne me s tla, jezikom mi prođe preko usne, zubi nam se sudare. Pečeno, pomislim, ali uzvratim mu poljubac. Ugrizem ga za usnu kad me uhvati za dojku. Osjetim hrđu na jeziku. Htjela sam ga polizati cijeloga, svojeg princa, svoju mladost. Utopiti se u njemu.

Dodirnem mu prepone i pustim da me skine.

“Znam da nisam lijepa”, kažem mu, “svu sam kosu dala ne bih li se spustila ovamo.”

“Prelijepa si, prelijepa…”

Dahtao je kao pseto.

“Diraj me”, kažem mu. Uzmem mu ruku i povučem je pod suknju među noge, sebi, u sebe, i ondje se njome protrem… I tu ga skinem, i legnem na njega, i ondje ga uzmem.

Kao on nju.

Vještica je stajala i gledala.

“Došla sam po tebe”, rekoh mu, “ali što ako mi vještica ipak ne dopusti?”

“Ona?”

“Ona.”

“Vještica?” pita on u nevjerici.

“Ljubavi”, plakala sam dok sam ga ljubila.

“Zar ju ne prepoznaješ?” pitala sam.

“Dao si joj prsten, taj dan, kada sam vas dala spaliti, sjećaš li se?” pitala sam.

“Ne, ne…”

Nabijala sam se jako, pa još jače—pseto, mislila sam, pseto, i razmišljala sam o krvi kako curi niz glavu preokrenute svinje, i mast u staklenkama—

Ahhh, dahtalo je pseto, i dahtalo. Držao me za grudi dok me jebao kao nikad prije. Mislila sam, baš prije nego što će svršiti, izliti se u mene, je li vješticu ikad pojebao tako jako…

“Ljubavi”, rekla sam mu dok je disao kao da umire…

“Ljubavi”, rekoh, znaš li što je ovo, pitala sam kad se počeo gušiti u vlastitoj krvi.

“Ovo što sam ti zabila u grkljan”, rekla sam mu, “bodež je koji će te ubiti. Znaš li, ljubavi? Jer ubiti te jednom nikad nije bilo dovoljno.”

Dok sam gledala kako se Smrt privlači, gmiže prema njemu poput nesigurne guje, sjetim se visibabe. Hoćeš li me uvijek tako voljeti, pitala bih ga dok leži sa svojim međunožjem stisnutim na moje. Naravno, mače, rekao bi on, čak i nakon što sam ga vidjela kako u kolibi jebe vješticu kao da mu je prvi put. Umro bi za mene? pitala sam. Umro bih za tebe, mače…

Umro je. Zbog mene. Dala sam ih spaliti oboje. Gledala sam kako ta čitava koliba vrišti u vatri, kako on—moj princ, moja mladost i proljeće—zapomaže i moli i vrišti dok izgara. Neka, mislila sam. U kasnoproljetnoj ćeš vatri izgorjeti…

Ali nisam mogla dopustiti da živi život poslije smrti. Jer kakva je to onda smrt?

Gledala sam kako mu krv sipa iz grla, gledala i zabijala bodež, drugdje, dublje, onda mu prstima kopala po ranama i rastezala ih dok me njegova krv kupala. Dok se tresao i hvatao omekšalim rukama. Umro bi za mene, rekao je.

Naposlijetku mu iščupam jabučicu.

Još uvijek na njemu, osjećala sam kako mi curi niz bedra.

Dok je vještica stajala par koraka daleko, umočim jabučicu u sjeme koje se izlijevalo iz mene.

Bio je mrtav. Više ga nije bilo ni za kojeg svijeta.

“Zašto si ovo dopustila?” pitam je.

“Djevojčice”, rekla je, potišteno, tiho, “ja sam samo vještica, sjećaš se?”

A ja prinesem jabučicu ustima.

    6.

  “Kosa”, izjavim naposlijetku grimiznih usta. “Tvoja je.”

“Zašto mene nisi ubila?” pitala je. “Mogla si.”

“Babetino”, nasmijem se. “Ti si već mrtva. Kosa je tvoja, za tu izgorjelu glavu. Zaveži si je za nju kao turban, ako hoćeš. Zaveži si je oko vrata i skoči s mosta, ako ti je volja. Radi što hoćeš.” Ponovim: “Ti si svakako mrtva. Mrtva si za čitav svijet.”

    7.

  Nisam se vraćala gore. Vještica jest, ali nije me bilo briga. Ja sam ostala gdje jesam.

I gledala kako trbuh raste.

Smješkala bih se. Šaputala: ljubavi, ljubavi, ljubavi…

Izvalila bih se na travu u Svijetu bez zmija i krpelja. Ovaj svijet nije bio stvoren za umiranje.

A opet…

Svjetla su se u gradu od kristala pogasila, sunca stala i smrkla se, kada sam počela vrištati od bolova. Ali nije bilo bitno. Vrištala sam i od smijeha.

“Ljubav mamina”, rekla sam mu dok mi je bio na sisi.

“Mama, mamice”, vikao je,” mama, sunca, sunca, sunca!”

I zaista, opet su zasjala.

“Kreni prvi”, doviknula sam mu dok sam ležala na visokoj travi.

I on krene.

Bodež je bio hrđav od krvi. Stare, drevne krvi. A tako, tako mlade.

Kad bih razmišljala o ljubavi, vidjela bih preklanu svinju nad poljem visibaba. Ljubavi… Na trenutke, visibabe pocrvene. Ali kapi krvi bi se s njih slijevale i niže. Dođi mami, dahne svinja na umoru. Dođi mami…

Dođi mami.

Krenem za veselim dječakom.

Tako me boli, rekla bi svinja praščiću dok joj se crijeva poput klupka zmija spuštaju na tlo.

“Dođi mami. Dođi da mama nešto vidi…”

 I eto: triput. Triput ga smaknem.

Na kraju sam razmišljala o tome kako sam gladna. I o juhi. Nisam se mislila vraćati gore. Svakako sam izgubila svaki svoj Život.

U potok bacim nož i dva zelena oka iz kojih su izvirivale male, bijele ručice.

Mama, spasi me, mamice—

Spasi ti mene, mače, ako je svijet poslije išta bolji.

#short story #kratka priča #književnost #citat #knjiga #luka pejic #literature #quote #books #art

[bibliopolisblog]

★ Bridget Collins: Uvez

Počet ću in medias res, kao što i sama knjiga počinje.

U nekom trenutku preksinoć, napravivši pauzu od čitanja, ušao sam na Facebook i u jednoj sam mikrosekundi pomislio kako bi bilo javiti se Lucianu Darnayu. Preplavila me tako čudna melankolija kada sam—u sljedećoj mikrosekundi—shvatio da je to, ustvari, nemoguće, jer je Lucian Darnay tek fiktivna osoba iz knjige koju čitam. Zašto sam na pola sekunde mislio da je moguće javiti se liku iz knjige? Zašto baš tom liku? I zašto me obuzeo taj melankolični osjećaj kada sam se sjetio da to nije moguće?

Sigurno ne da mu kažem da sam Uvez počeo čitati krajem prošle godine, da uopće nisam bio oduševljen, da sam se nakon svake stranice osjećao malaksalo i da sam, nakon oko sto pedeset pročitanih stranica odložio knjigu na stol pokraj kreveta (gdje je, vjerovali ili ne, ležala sve vrijeme dok je ja, je li, nisam čitao) i opet uzeo otprilike osam mjeseci kasnije. Zašto je tomu tako?

Postavio sam četiri pitanja, vjerojatno ću ih postaviti još, i nadam se da ću ponuditi čitatelju zadovoljavajuće odgovore.

Prvih stotinjak stranica s kojima sam se ja borio… Daleko od toga da je loše. Čitateljsko se iskustvo, između ostaloga—možda ponajprije—sastoji od očekivanja čitatelja. Tu urednici i reklama imaju jak utjecaj; kad kažem reklama, ovdje mislim na sve od onoga što nakladnici pišu o knjizi i kako je predstavljaju na mrežama do toga što piše na stražnjoj korici knjige, pa tako i onoga što pišu bookblogeri, recenzenti itd., a reklama je takva da sam ušao u knjigu očekujući maštovito djelo fantastike koje u prednjem planu, između ostaloga, ima LGBTQ+ tematiku. Nadalje, knjiga, iako je predstavljena kao roman za odrasle, roman je za odrasle tek zbog manjkavosti cenzure: ako izuzmemo psovke, komadiće dijaloga kakve “djeca i mladi” idealno ne bi trebali slušati i kojekakve opise—nazovimo to tako—radnji za odrasle, ovo je knjiga za mlade, odnosno young adult. Uvez ima sve što čini prosječnu knjigu za “mlade odrasle”: prvo i osnovno, protagonisti su tinejdžeri, odnosno mladi odrasli; drugo, djelo se bavi primitivnim životnim iskustvima koje imamo kao mladi odrasli ljudi, kao što su seksualno sazrijevanje/istraživanje seksualnosti/prva seksualna iskustva, zatim izopćenje iz obitelji ili društva iz kakvih god razloga ili sličnu problematiku, što nužno vodi početku osamostaljivanja, itd.; treće—valjda se podrazumijeva—izgradnja, ili radije stabilizacija, identiteta…

Kod Uveza dolazi do sudara svjetova. Roman je, u svojoj suštini, najprije za tinejdžere, unatoč svojoj etiketi, ali ima nešto što YA fikcija prirodno odbacuje: spor uvod, spor razvoj radnje, glomazne opise koji nisu od nikakve esencijalnosti za radnju, a radnja je srce djela YA fikcije. Ušao sam u knjigu očekujući tematiku i elemente koji se u prvih sto do sto pedeset stranica nikako ne ostvaruju, istovremeno poimajući djelo kao YA fikciju, gdje mi je užasno smetao spori tijek radnje. Rekao bih da je to problematika Uveza: loša, ili radije nedovoljno točna, prezentacija, kao i etiketa. (Ako bih baš morao staviti Uvez u nekakvu kutiju i etiketirati ga, ne bih ga predstavio ni kao roman za mlade odrasle, odnosno young adult, nipošto roman za odrasle, nego new adult.)

I tako sam ja ostavio Uvez. Nije ispunjavao moja očekivanja. Nije to stvar samoga djela. Kao što rekoh, stranice kroz koje sam ja u agoniji gmizao bile su sasvim u redu. Ali to nije bilo to. Da bih ponovno uzeo prije nekoliko dana, samo da se proguram kroz knjigu i da mogu reći da sam je pročitao. I kvragu sve—zaljubio sam se, blago rečeno.

Vratio sam se knjizi nakon vremena mirovanja i bez ikakvih starih očekivanja. Možda sam se zato i zaljubio čak i u stvari koje su mi prije smetale. Spor uvod, istančani, opširni opisi… Stilski se to može uzeti i kao mana, i mnogima će upravo to smetati. Ali, ušavši natrag bez ikakvih očekivanja, osjetio sam efekt koji je Collins željela postići: osjetio sam kako se univerzum djela gradi ciglu po jarkocrvenu, grubu, tešku ciglu. Nema tu brzinskoga, blesavo nepreciznog, nespretnog, nevještog građenja kuće od slame—ova kuća je od kamenčića, raznih boja, raznih oblika, poput mozaika. Upravo ono što svako djelo fantastike treba: vješto izgrađen vlastiti univerzum.

Zbog te sam dubine koju Collins magično ostvaruje tako snažno osjetio ne samo potrebu da se javim liku iz knjige, nego i osjećaj da mogu. Collins je uistinu boginja svojih likova: poput tog univerzuma, izgrađeni su kamenčić po kamenčić, stanicu po stanicu; vjerojatno će se svaki knjiški moljac, kakav sam i sâm, složiti da postoje stvarni i nestvarni likovi u fiktivnoj književnosti—kad nestvarni lik, primjera radi, umre, kao da nikada nije ni postojao, a kada se stvarnom liku desi i najmanja sitnica, osjetimo kako nam se stežu mišići dok čitamo: sa stvarnim likovima živimo, sa stvarnim likovima osjećamo, skupa s njima i zbog njih i pokraj njih. I kada se Emmett zaljubio u Luciana, zaljubio sam se i ja. I u vrtlogu svega što se desi između njih dvojice, osjetio sam potrebu javiti mu se. Ali, avaj, jedina komunikacija koja je s likovima iz Uveza bila moguća, bila je preko slova na papiru. I zbog toga onaj melankolični osjećaj. Jer kada likove voliš kao osobe, a možeš ih dodirnuti samo preko papirnatog predmeta, progovoriti s njima samo uz davno izrečene riječi, moraš osjetiti određenu dozu melankolije.

Priča? Moram li ići dalje od “divna”? Moram? Priča je ispunila sva očekivanja. Ne, ne samo da ih je ispunila—prešla ih je. Ukratko, radnja se zbiva u alternativnoj prošlosti, kada su se sjećanja mogla izvući iz osoba (koje na to pristaju i to žele iz kojeg god razloga) zapisivanjem na papir i uvezivanjem među korice knjige. Emmett Farmer i Lucian Darnay dva su dečka koja u svojoj ljubavi doživljavaju prilično tragičan kraj—homoseksualnost je i tu bolest, grijeh i sramota, tu nema ništa alternativno. Emmett ima postati knjigovežom; Lucian je sin bogataša koji iz strahovitih razloga unajmljuje knjigoveže. Emmetta se, nakon perioda (naizgled) bolesti i delirija, obitelj odriče tako što ga daje kao šegrta starici (po nekima vještici) koja se bavi uvezivanjem. Sve od ovoga, samo ne tim redoslijedom. I sve dalje od ovoga su spojleri. Kako god, Collins vrlo maštovito i inteligentno gradi intrigantnu radnju. Možda se ona odvija sporo, ali je sve više od onoga napisanoga bi bilo prezasitno. Priča je, na kraju krajeva, nešto što se ne može argumentirati; ja ne mogu dovoljno puta reći da je očaravajuća—meni. Apsolutno sve mi je u vezi s njom očaravajuće. Jedino što mi nije pasalo bio je kraj. Zbog toga što je kraj, valjda. Collins ga je napisala majstorski, ali da barem da je napisala makar još jedno poglavlje…

Sve u svemu, Uvez Bridget Collins fantastično je napisano djelo fantastike o obitelji, ljubavi, patnji, ozbiljnim društvenim problemima, jednako ozbiljnim psihološkim problemima pojedinaca i mase; potresna priča koja će slabo koga ostaviti ravnodušna. U briljantno izgrađenom fantasy univerzumu, Collins spaja dva briljantno istesana lika i daruje im—a jednako tako daruje i nama—briljantno napisanu priču, daruje im vrijeme i prostor, trenutke, daruje im—daruje nam—ljubav. Jedna od najdražih ljubavnih priča koje sam imao čast pročitati, i nesumnjivo jedna od najboljih objavljenih prošle godine. Melankolija koja se isplati.

#bridget collins #the binding #uvez #stilus #knjiga #kritika #recenzija #osvrt #review #book review #croatian edition #knjige #književnost #knjigoljupci #citati #citati iz knjige #književnik #knjižara