#torbus

[eliavraay]

A collection of memes featuring the Treasure Planet in my head (also some of my ocs and adult Captain Hawkins ^^)

~~~

Special thanks to @darkskek for the inspiration and the memes! You gave me so much spirit with that TikTok collection. <3 (I know it’s not Dark Crystal... i miss my inspiration for that T.T)

#treasure planet #funny memes #memes #scroop #jim hawkins #captain jim hawkins #john silver #Long John Silver #captain silver #crawna #torbus #luca #billy bones #disney #comic #fancomic #short comic

[weepingchoir]

Go! My social justice warriors!

#their names are torbus and grederick

[travesuras-de-la-gaga-mala]

26.11.2022.

-Je l' slobodno?

Pomeram torbu sa sedišta pored sebe i ciganka seda na isto. Jak smrad jeftinih cigareta mi ispuni nozdrve i okrenem glavu ka prozoru. Dve kapljice kiše se sudaraju i formiraju suzu. Napolju građevinci sređuju put i osetih se tužnom što im je hladno.

-Baš je grozno ovo vreme.

Uzdahnem. Ne želim započinjati razgovor, pa samo odsečno klimnem glavom. Glas joj je peskovit i povežem ga sa opornim mirisom duvana koji izbija iz nje.

-Dokle putuješ?

Okrenem se ka njoj i prvi put joj pogledam lice. Deluje u isto vreme i mlado i staro. Bore su joj ispunile čelo i predeo oko usana, ali joj se crne oči smeju. Čini se blagom. Šteta što nije sela pored bake u prednjem delu autobusa koja bi sa njom sigurno podelila utiske o zemlji, vremenu, bolesti, pa možda čak i neki recept torte sa keksom. Ovako, sela je pored mene i to joj je možda najtužnija odluka ovog jutra.

-Do Sarajeva.

-Au, daleko. Mnogo daleko.

Nasmešim se. Pre par godina sam naučila da ono što je meni blizu, zapravo mnogima nije. Koliko mi treba do Sarajeva? Samo jedan trenutak. Šta kažete, šest sati? Nikad ne bih rekla.

Setih se da sigurno očekuje i moje pitanje.

-A vi dokle idete?

-Do Šapca. Nisam nikada bila u Sarajevu, kakvo je tamo?

Melanholično, egzotično, milo, najbliže srcu i domovski.

Ipak ciganki kažem:

-Lepo. Trebate ga posetiti.

-Ja se vraćam sa sahrane. Juče sam sahranila drugaricu, 29 godina.

Trgnem se, ali ni izbliza onako kao što sam to činila pre par godina kada nisam znala šta je zapravo smrt. Um mi ispune odlasci mojih najdražih ljudi, te osetih potrebu da je pitam:

-Da li ste dobro? Baš je bila mlada.

Ciganki zadrhti glas. Shvatim da joj je ta žena značila.

-Ostalo je dvoje dece iza nje. Mnogo smo svi plakali.

Verujem joj. Ipak, ostajem bez reči, iako bih imala mnogo toga da kažem. I ja znam šta je gubitak! Znam kako boli! Visilo je to na mojim usnama, ali kao i uvek uvukla sam to nazad u sebe.

Vazduh između dva sedišta ispuni se tišinom. Naravno, ciganka je prekine.

-Mogu li da ti gatam? Imaš tako lepe ruke.

Nevoljno joj pružim dlan. Plašim se istraživanja sudbine i saznanja o potencijalnoj budućnosti. Razvije se poseban strah kada te je prošlost pregazila. Čemu uopšte da se nadam? Nadanje. Ono je umrlo kada je sve lepo otišlo od mene. Ja sam praznina koja luta po svetu.

Cigankin dodir je grub i hrapav. Ruke su joj nažuljane i izrađene. Pretpostavljam da je često u nadnici zbog zemlje koja se vidi ispod njenih noktiju. Ona zacokće dok prelazi prstom preko linija ispisanih na mom dlanu.

-Devojko ti se ne smeš udati pre dvadeset osme godine.

Zbog neočekivanosti njene izjave iz mog grla se javi smeh.

-Ne smej se nego me slušaj dobro. Udaš li se pre dvadeset osam godina imaćeš jako tužan život...

Zar nije već?

-Loš muž i deca bez ljubavi. Posle dvadeset osme godine čeka te ono pravo, ono za čim ti duša pati.

-Zar vidite da mi je duša takva?

-Tvoje oči to govore.

Zažmurim kao da su me opekle cigankine reči. Poželim da to što vidi u mojim očima nestane kada ih otvorim.

-Nosiš znak na čelu.

Rukom dodirnem svoj mladež i ona klimne glavom.

-Ovde si da činiš velike stvari. Ne sumnjaj u to. Previše razmišljaš i to ti otežava stvar. Dobra si. Moraš to shvatiti. Ti si dete koje želi da se igra. Vrati svoje lutke sebi.

Osetih se golom i postiđenom pred njom. Da li me i drugi ljudi tako doživljavaju? Da li je sve vidljivo u mom pogledu, stavu i rečima koje izgovaram? Zar je moja krinka toliko prozirna da je ciganki bio dovoljan jedan dodir moje linije života da mi kaže sve što pokušavam sakriti? Koliko loša je moja gluma? I zašto je uopšte koristim? Pitanja na koja sam davno trebala dati odgovor. Nikada nisam.

Ciganka pogleda ka prozoru i nasmeši se.

-Evo Save, evo mog Šapca.

Zar smo već stigli? Ona oblači crnu, pohabanu jaknu i namigne mi.

-Srećan ti put, lepojko. Ne daj se.

Odlazi, nesvesna da ću od njenog proricanja izgraditi novu osobu u naredne četiri godine.

Ne smem se udati pre dvadeset osme godine.

Ne smem odustati.

Činiću velike stvari.

Obećavam.

DĐ

[rokenrol]

MIROSLAV ANTIĆ, Kad sam bio garav

U ona davna i daleka vremena, kad sam bio dečak, imao sam u osnovnoj školi druga Mileta Petrovića, malog buljookog Ciganina, koga su zvali Mile Glupavi, ili kako se to na ciganskom kaže: Mile Dileja. Mnogi Cigani zovu se Nikolići, Petrovići ili Jovanovići, mnogi se i danas zovu Mile, ali onaj moj drug, onakav Mile Dileja, bio je ipak, i ostao, nešto drukčije od svih ostalih. Ubili su ga fašisti 1942. godine u drugom svetskom ratu. Sahranjen je negdje ka selu Jabuci, kod Pančeva, u veliku zajedničku grobnicu bezimenih žrtava. Dve humke u ravnici, na dnu negdašnjeg Panonskog mora, liče na dva ostrva koje zapljuskuje veliko nisko nebo južnog Banata. Ponekad tamo odem, zapalim sveću i plačem.

A meni se još i sad učini da Mileta ponekad sretnem. U gradskoj vrevi. U metežu autobuskih stanica ili aerodroma. Na obalama reka kraj kojih me nose brodovi. Na pustim poljanama u predvečerja, kad provirim kroz okno voza. Kroz vazduh, blag i pepeljast kao svila, ide čerga. A za njom, na pedeset koraka, providan kao staklo: Mile. Kad voze zađe za okuku, a on, kao da nadrasta krošnje, rasplinjuje se i pretvara u veliki beli oblak. I tako usamljen, dugo još lebdi na južnom nebu.

Iako najmanji u razredu, Mile je uvek sedeo u poslednjoj klupi kao da nekom smeta, kao da je nešto drugo nego ostala deca. Tukli su ga svi redom, bez razloga, prosto zato što je Ciganin. Kad god neko nešto ukrade, Mile je dobijao batine ni kriv ni dužan. A vladalo je verovanje da je urokljiv, zbog zrikavih očiju, i da se noću druži s đavolima. Jednog dana, kad je sve to prevršilo meru, premestio sam Mileta kod sebe u prvu klupu i potukao se zbog njega do krvi. Proglasio sam ga za svog druga. Pravio sam se da sam i ja razrok kad smo plašili drugu decu. Naučio me je ciganski, pa smo nas dvojica govorili nešto što niko ne razume, i bili važni i tajanstveni.

Bio sam dosta nežan dečak, plavokos i kukavica, ali odjednom se u meni probudio neki vrag i ja sam tukao sve redom, čak i one najjače. Danima sam dolazio kući raskrvavljen i pocepan. Šutirali su mi torbu po blatu. Napadala su me ponekad i petorica. Ali izdržao sam. 

Mile me je obožavao. Počeo je da krade zbog mene gumice, boljice, užine, olovke… i donosio mi sa nekom čudnom psećom vernošću. Imao sam zbog toga mnogo neprilika, jer morao sam sve te stvari posle krišom da vraćam, da ga ne uvredim. A vraćati je ponekad mnogo teže nego krasti. Mile Dileja je bio najveći pesnik koga sam poznavao u detinjstvu. Izmišljao je za mene ciganske pesme na već poznate melodije, prerađivao one stare koje je slušao od mame i bake, i dugo smo, danima, pamtim to kao iz neke čudne magle, dugo smo govorili o neobičnim svetovima bilja i životinja, o zlom duhu Čohana što jede decu, o snovima i kletvama, o čergama i skitnjama, i gorko, i šeretski, i tužno, i bezobrazno. Jednog dana rekao mi je svoju tajnu: loš đak je zato što ne može da misli, a da ne peva. Kad bi mogao, rekao je, da otpeva sve svoje lekcije, i zemljopis, i poznavanje prirode, i tablicu množenja, ali da sve to izvrne kako se njemu čini da je lepše, bio bi najbolji đak u razredu.

Onda je došao rat. Došlo je strašno Čohano, koga se plaše i deca i odrasli Cigani. Probajte ako ne verujete: to je nešto u krvi. Čudno. Idite u neku cigansku kuću i, kad dete u kolevci plače, dete koje još ne zna ni da govori, plašite ga đavolom, vilenjacima, vešticama, plašite ga babarogom, čime god hoćete – vrištaće i dalje. Ali ako mu kažete, gledajući ga u oči: mir, ide Čohano – dete će okrenuti glavu, naježiti se i zaspati. 

U kućama Garavog sokaka tih prvih ratnih noći stalno su gorele sveće. Kažu da se Čohano boji svetlosti, jer je duh mraka i smrti. «Čohano jede sveće», govorili su. «Palite zato jednu na drugu da se produži svetlost». Moj Mile je morao da nosi na ruci žutu traku. Tako su okupatori odredili. Žuta traka je značila da on nije čovek, nego Ciganin, i da svako može da ga ubije kad hoće.

Bio je nasmrt preplašen. Vodio sam ga kući iz škole, uzimao od njega traku i stavljao na svoj rukav. Dogodilo se da smo jednom, vraćajući se tako, sreli nemačkog vojnika. Jednog od ovih naših, domaćih, regrutovanih u diviziju «Princ Eugen». Bio je u šlemu, pod oružjem, a jedva šest ili sedam godina stariji od nas dvojice. Imao je dva plava oka, okruglo rumeno lice, u prvi mah činilo mi se čak dobroćudno. Uperio mi je pušku u grudi. U vilici mu se caklio zlatan zub. «Čega se to vas dvojica igrate?» «Ničega», rekao sam. «On se boji, a ja mu čuvam strah». «A šta je on tebi, kad mu čuvaš strah?» «Brat», rekao sam. I dalje se smeškao. Isukao je bajonet i stavio mi vrh u nozdrvu. Digao ga je tek toliko, koliko mogu da se uspnem na prste. «A koga se to bojiš?», upitao je Mileta. Mile je ćutao i gledao u zemlju. «Boji se da ga ne ubijete, gospodine vojniče», kazao sam dižući se i dalje na prste kao da ću poleteti. Osetio sam da mi nozdrva polako puca i krvari. «A ti se ne bojiš?» «Svako ko je mali mora da ima starijega brata koji će ga čuvati», rekao sam. «A gdje je tvoj stariji brat?» «Nemam ga, gospodine vojniče», kazao sam. «Zato se i ja bojim kad sam sam. Ali pred ovim dečakom ne smem».

Ne prestajući da se smeška, vojnik me je poveo ulicom. Išao sam tako na prstima, sa bajonetom u pokidanoj nozdrvi i ljudi su nam se sklanjali s puta. Vojnika je sve to veoma zabavljalo. Očekivao je, valjda, da ću zaplakati. A ja, od silnog straha i bola, ništa drugo nisam umeo da mislim, nego sam stalno ponavljao u sebi: nemoj se saplesti, ostaćeš bez nosa. 

Mileta su jedne noći odveli s grupom Cigana i streljali. Ja sam ostao živ. I kad god vidim nekog Ciganina da mu treba pomoć, stanem uz njega da mu sačuvam strah. Jedno vrijeme odlazio sam u kafane gde sviraju najbolje ciganske družine. Oni to zovu: muzička kapela. Družim se s njima i plačem. Teram ih da mi sviraju Miletove pesme. Oni kažu da to ne postoji. Da reči tako ne idu. A ja znam da idu baš tako, i još ponešto izmišljam i sad već, polako, neki dobri orkestri kao što je Tugomirov ili Janike Balaža, Žarkova banda, Džanetova ili Miloša Nikolića iz Deronja, pevaju te pesme. «Iz poštovanja», kaže mi basista Steva iz Silbaša. «Žao nam kad plačete. Ako ne postoje pesme, izmislićemo ih za vas».

I ja, evo, već godinama lutam i izmišljam pesme Roma. Romi – to je isto što i Cigani, samo što na ciganskom Romalen znači i: ljudi. I uvek se piše velikim slovom.

A Mile Dileja?

Ja u boga ne verujem. Ni u strašno Čohano. Ali ako ga negde ima, onda ga molim da tamo, u onom svetu mraka, korenja i tišine, kupi mom Miletu Dileji plišan šešir. Uvek ga je tako mnogo želeo. 

[kame-kai]

Ne mogu nasilnici šetati i govoriti protiv nasilja.

Ne mogu ljudi koji omalovažavaju i vređaju gej ljude šetati protiv nasilja. Ne mogu ljudi kojima je prva uvreda za muškarca “pederčina” šetati protiv nasilja. Ne mogu šetati ljudi zbog čije se dece neko drugi vraća iz škole uplakan, mrzeći ko je i šta je. Ne mogu šetati ljudi protiv nasilja, a da u isto vreme pozivaju na linč. Ne mogu ljudi šetati protiv nasilja ako u gradskom prevozu ćute na maltretiranje devojaka, vozača, itd. Ne mogu šetati ljudi koji ni ne znaju zbog čega šetaju, protestvuju, koje uslove traže. Ne mogu šetati ljudi koji na instagramu i po društvenim mrežama pišu svakakve uvrede (kurvetina, jeftino, ubij se, bolje bi ti bilo da se nisi ni rodila, zasto se samo ne ubijes, svet bi bio bolje mesto bez tebe, šta tvoja deca kažu na tvoje slike, jel tvoju decu sramota zbog tebe……….) po komentarima i maltretiraju žene, majke, LGBTQIA+ ljude, muškarce, decu…

Ne mogu šetati ljudi koji vide ženu koja jedva hoda i ne ustanu joj u autobusu.

Ne mogu šetati ljudi koji znaju da njihov komšija, drug(arica), brat, sestra, rođak(a), vrše nasilje nad nekim i ćute, jer njihova stvar, što ne ode ako je nesrećan/nesrećna.

Ne mogu šetati ljudi koji čuju komšiju u stanu pored kako maltretira i tuče svoju ženu i po tom pitanju ništa ne urade, već u miru zaspe.

Ne mogu šetati ljudi koji zvižde devojci kada prođe na ulici.

Ne mogu šetati ljudi koji pola noći provedu gledajući Zvezdana i Anu kako se svađaju i Maju kako grebe Cara.

Ne mogu šetati ljudi koji se nijednom nisu zaustavili da ponesu nekoj starici torbu iz prodavnice, koji nijednom nisu pomogli, koji nijednom nisu učinili bilo koje dobro delo čisto iz dobrote svog srca. Ne mogu šetati ljudi protiv nasilja i u isto vreme se drati “Vučiću pederu”. Jer je to isto vrsta nasilja ko god on bio i šta god radio. Ne mogu šetati ljudi koji su digli ruku na svoje stare roditelje. Ne mogu šetati ljudi koji devojke nazivaju “kurvetinama”, a muškarce “pederčinama”. Ne mogu šetati ljudi koji svesno odbacuju druge. Ne mogu šetati ljudi koji uče svoju decu da je ceo život samo na telefonu, da se sa albancima, hrvatima, romima… ne druži i ne razgovara, da kada vidiš crnca na ulici gledaš ga kao da je došao iz zoološkog vrta i nemoj nikako da mu daš do znanja da je dobrodošao i divan takav kakav je. Ne mogu šetati ljudi koji svoju decu uče da odbacuju i osuđuju drugu decu, koji drugu decu teraju da se osećaju inferiorno i malo prema tome odakle su, ko su im mama i tata, koliko para imaju, koje patike nose, koj telefon imaju itd.

Ne mogu da se šetaju ljudi koji su bar jednom u životu podigli ruku na svoju majku, ženu, devojku.

Ne mogu da se šetaju ni ljudi koji su barem jednom podigli ruku na dečka, muža…

Ne mogu se šetati majke ni očevi koji ne znaju ni ko je njihovo dete, ni da li poštuje ljude oko sebe, ni da li maltretira druge…

Ne mogu se šetati ljudi koji svesno okrenu glavu na drugu stranu kada se susretnu sa nasiljem.

Mislim mogu, ali onda sve ovo gubi smisao, jel da? Ako si licemeran, jadan i mali čovek ti šetaj, pa sutra kad prođeš na ulici pored gej para ti reci naglas “Vidi ove pederčine”. Šetaj pa sutra kada vidiš kako neki deda u autobusu napada mladu devojku ti okreni glavu i gledaj svoja posla. Šetaj pa sutra kada vidiš kako tvoje dete maltretira i ismeva neko drugo dete zbog toga kako je obučeno ti prećuti i kupi mu novi iphone.

Samo vi šetajte, postavljajte zahteve, pozivajte na linč, proklinjite našu državu, ali dragi moji dok ne promeniti ono što u sebi nosite, nijedno ubijanje Vučića vam ništa neće promeniti, nijedno menjanje celokupnog režima vas neće usrećiti i doneti “željene” rezultate. Dok sami na sebe i svoje ponašanje ne obratimo pažnju, dok za svoje dete ne možemo da kažemo da smo vaspitali dobrog čoveka, džaba vama svaki drugi predsednik, svaki drugi i strejt i gej premijer, džaba vam sve jer ćete ostati vi isti ljudi.

Ogromna ljubav za sve koji učestvuju u protestu, a koji nikada u životu nisu naneli nekome nikakvu psihičku ili fizičku povredu, ogromna ljubav za one koji podržavaju različitosti i šetaju iz pravih razloga.

Ljudi, brate, više ljubavi, više posvećenosti, više razumevanja, više otvorenosti prema drugima, i nikakva šetnja vam neće trebati jer ćete biti u miru sa sobom a samim tim i sa ljudima oko sebe.

[officialleehadan]

Ghost and Wraith

By Way of the Wolf Star

+++

The castle around them was silent but for the occasional drip of blood.

Zan closed his eyes and let himself focus on his hearing in a way he rarely allowed himself. A gift from his mother, his one-quarter elf-blood was a gift he never took for granted. He could hear everyone in the castle.

Or rather, he could have, if they hadn’t been dead already. All but his assassins, blooded on their enemies for the first time.

They lost two assassins in the fight. Ailo had gotten careless when he killed the baron of th castle, and got run through for his troubles. Wylla killed the baron, but the damage was done. Ailo was dead almost before he hit the ground. Maidre was dead too. She was no great loss, foolish enough to get cornered in th barracks by the soldiers she was supposed to be killing. To her credit, the soldiers died, but not before they filled her full of blades.

Zan would not miss either of them.

He would miss the children he killed today. The children of the nobles who even now lay dead at his feet. They were too young to fight back, but his orders were clear. Not a single being was to be left within the castle. If he spared them, his mother would pay the price at Fashi’s hands once the mages found out what Zan had done. He wasn’t foolish enough to believe that he could hide his deeds from them.

Regret would be ignored as a weakness. Betrayal would earn a punishment he could not risk.

So he spilled innocent blood, and told himself that he would remember them, even though their blood was on his hands.

When he opened his eyes, it was to the sight of Gren standing guard, casual and silent as the name the trainers called him.

“Anything?” he asked when he noticed Zan’s open eyes. His face was set and serious. Entirely unlike the playful smile he usually wore. Few would expect it out of him until they saw him like this. With his hands red with blood, and a naked blade in his hand. “Are we done?”

“If there are survivors, they’re hidden beyond my ability to find them,” Zan said. Like Gren, his hands were dripping red, but that was easily solved. There was a river not far from the castle where they could bathe before they headed back to Darkhame. “But we shouldn’t linger. We’re deep within Towerhold, and the Warriors of the Sun are known to patrol out this far.”

“Don’t want to be on the wrong end of the half-dragon,” Gren agreed darkly. Together, they headed out of the room and down the hall. Bodies littered the floor, the product of their shared work. There was no glory in the blood that covered the floors. Only nightmares and the deep, painful wish that he had chosen a different path. “I’ve heard he’s half a demon.”

“Fashi talks about demons sometimes. I don’t think the Warriors would allow one in their ranks.”

It was why the Agents had been created in the first place. They were supposed to be a countermeasure to the demons who always came sniffing around the great and dark.

Of course, Torbu and Fashi weren’t bothered by using them to rain havoc not he Warriors of the Sun while they waited for the demons to show up. It was no secret that Fashi’s true desire was to free the Dark Master, and see the Sun Champion dead at last.

Not that anyone knew where he was. He had vanished completely almost thirty years ago. No one knew where he had gone or how he got there, only that Maver, the Great Wizard, was the only one who could still reach him. Sooner or later, went he Master was back, the Champion would return. When he did, Zan had no doubt that he and the Agents would be sent to kill him.

Not that he thought they actually could, The Sun Champion was known to be the finest had with a sword anyone had ever seen, even without the Sunlight Sword in his hand. Zan didn’t fancy his chances against a warrior like that, even if he was younger, and probably faster on the foot. All the same, that was a problem for another day. Until the Sun Champion returned, eh wasn’t a problem.

“Get out of your head,” Gren said and broke Zan out of his thoughts. “We aren’t safe, and there are still plenty of our own who want us dead.”

“At least we trust each other,” Zan joked dryly. Gren had always been a flirt, but recently, Zan noticed that he only really flirted with Zan. He hadn’t decided what to do about that. He liked men as well as women and so did Gren, but there was no good time for a relationship. Not when either of them could die at any moment. Zan wasn’t sure he wanted to mourn for someone who had been more than a friend. “Have you seen the others?”

“Tever’s down the hall. Haven’t seen Donma. The others are still poisoning the wells.”

“The it’s time to go,” Zan said. He pulled himself together and shoved the faces of the children down to the bottom of his heart. He didn’t know their names, but he would remember their eyes for the rest of his life. “Call the others.”

“They’ll be waiting for us by the time we’re down there,” Gren said, and pulled Zan in for a tight, bloody hug. Zan let himself accept the comfort for three heartbeats before he pulled away. He couldn’t afford weakness. Not now. Not when he wasn’t sure he could hold himself together against the horrors of the day. “Come on. Let’s get home, Wraith. There’s nothing left in this castle but ghosts.”

+++

SB - By Way of the Wolf Star:

Flags and Black Stone Walls

Attic Oath

Scrape and Steel

First Knife

Over the Walls (Subscriber Only!)

Stone Shadows Invading

Ghost and Wraith (New!)

+++

MASTERLIST

#Write #writer #written #writing prompt #prompt #prompts #story #novel #fantastic #romance #romantic #love #spilled ink #spilled writing #spilled romance #spilled feelings #supernatural #writeblr #lee hadan #pretty #art #artistic #music #inspiration #long post #writers

[polishwomenartists-sztukakobiet]

Karolina Jabłońska, Pancakes lady, 2023

oil on canvas, 190x170cm

photo M. Torbus, Courtesy of the artist

#Karolina Jabłońska #sztuka kobiet #polish art #art #polish women artists #sztuka #art by women #malarka

[gtaradi]

#AndreasLanča #mobitel #OŠŠijana #Pula #robot

[opgpereglin-blog]

Što možete učiniti s vrećama za uzgoj na kraju sezone? Mnogi uzgajivači iskorištavaju fantastične prednosti vrećica za uzgoj. Međutim, mnogi od ovih uzgajivača se pitaju što učiniti sa svojim vrećama za uzgoj na kraju sezone. Ako ste si postavili ovo pitanje, ovaj će vam članak pružiti odgovore koje ste tra... #Organizacijaiplaniranjevrta #Sezonskoodržavanjevrta

[leftqueentragedy]

- Šta rade huligani iz Gimnazije? - Nose torbu na jednom ramenu.

[zdravljeilepotaema1]

Kako da se brinete o kožnoj torbi?

Kako da se brinete o svojoj kožnoj torbi? Saznajte više na sajtu: Zdravlje i lepota-Ema

Hidratacija i kondicioniranje kožeKada ste prvi put kupili svoju kožnu torbu, ptrebno je da je tretirajte balzamom ili specijalnom kremom koja će biti odabrana za vrstu kože od koje je napravljena.Redovno čišćenje. Osnova za negu kožne torbe je i redovno uklanjanje prašine i prljavštine. Meka i suva krpa je vaš najbolji prijatelj u ovom procesu. Izbegavajte upotrebu vlažnih maramica ili vode da…

View On WordPress

#hidratacija #koža #Održavanje #Torba #čišćenje

[anjaperovic]

Ako ikada poželiš da ostaviš sve iza sebe

i samo kreneš tamo gde te niko ne zna

Ako ikada rešiš da svu bol ispustiš niz reku

i poželiš da u tome ne budeš sam

Ako ugledaš moju siluetu među tuđima,

Pa izgovoriš unutar sopstvene duše moje ime

Po poslednji put još jednom za kraj

Ja već znam šta bih spakovala u torbu,

ja već brzopleto silazim niz stepenice ,

dok još razmišljaš da mi okreneš broj

ja sam na pola puta i dolazim do tebe

Toliko te jako grlim da me prsti bole

Plašim se da te ispustim i na sekund

A ti samo plačeš i osećaš se kao da ti je mesto uz mene

I ništa drugo nije bitno

Ja se smejem a suze mi se slivaju niz lice

Ponavljam ti da sam te samo jedno slagala

Slagala sam te da mi znači život o kom smo pričali

Pun novca, slave i uspeha

Jedino sam te tada slagala

Jer me nije briga za taj život

Jedini o kom danas sanjam je onaj u kom si ti sa mnom

Bosi, bez ičega u džepovima

Koračamo beskrajnim planinama,

dok ovaj svemir polako nestaje mi ne bledimo

Naše kazaljke su se pokvarile

Mi ostajemo zarobljeni u onom danu u kom se spajamo

Nemamo dometa i nemamo planove

Imamo jedno drugo i možda dvoje dece ili psa

A i da nemamo ništa sem nas samih,

ja sam najsrećnija žena na svetu

Jer ja ne volim tvoje oči, ruke ili glas

Ja žudim za tvojom dušom

Nje se nikada ne bih zasitila

- izvini, ostavio si me zarobljenom u boli toga da imaš nešto što ti znači više od vazduha, a potom to ispustiš. do kraja svega čega ima, urezano na mom čelu ponosno stoji tvoje ime.

#waitingforgodot ♥️

[makazice]

Prvi dan ljeta moga

23.7. ulazim u bus. Dolazim u 13h i docekujes me s bakom na autobusnoj stanici. Jako si se razveselila i zaletila mi se u zagrljaj. No nisam te mogao dugo grliti jer sam mora po putnu torbu jer je bus kretao dalje za Lošinj pa da mi me pobjegnu.

Cijelim putem do stana si bila jaaaako nasmiješena i dobre volje. Ponavljala mi kako sam ti falio. Pokazala si mi nove igračke i sirene. Rekla da je jedna kostala 10 a druga 12 eura i da ih neces vise kupovat. Jednu si rekla dat Gali. Ubrzo nas je zvao paolo da je ispod stana pa da odemo na kupanje ak hocemo. Isli smo a doso je i vanja. Na brzinu smo se okupali i otisli nazad rucat. Jako si mi ponosno pokazivala kak znas zaronit i plivat bez rukavića. A dok si se spustala si se poskliznula i to me preplasilo al sve super ipak.

Za rucak jeli i otisli u sobu. Pokazivala si mi igracke a ja tebi dao legace od sebe i dide. Jako te to obradovala. Bila zahvalna ali napomenula da ti je dida vec kupio takve iste. Al neka, jedne za cres tako da je sve ok. Dio legaca si htjela odma slozit a dio (auto) sam reko da cu ja, ali poslije. Onda sam utonuo u san a ti me pustila da odrijemam iako si me ipak povremeno budila da mi nesto po/kazes. Onda oko pol6 otisli pjeske kao da cemo na karaulu. Ti isla romobilom. Za sve kaj smo vidjeli si rekla “ocemo to drugi put” haha. Sladoled, slurpy, napuhanac, bacio, itd. Imali su spuzva bob i sjetila si se da nije vise minions napuhanac

Ipak zastali na kimenu a bas je tamo malo kasnije dosao i Lukas. Rekla si kak ti je smijesno kak on kaze “bokić” a ne “bok” haha. Igrali ste se i bilo vam je super. Igrao se i njegov tata s vama. A prije tog smo se ti i ja kupali i imala si zuti prsluk-luftic. Bilo nam je lijepo i 100 puta smo si ponavljali kak smo sretni sta smo napokon skupa i kako smo si falili.

Onda smo se presvukli i papali šljive i sendvic. Jako si pristojna bila i nismo se svadili. Lijepo prepolovili sendvic jer nisi mogla sve. Puno si se promijenila u tih par tjedana. Jako si zrela i bila sa stavom da zelis bez svade. Jako empaticna i brižna. Bili su mravi i to ti je bilo okej ali si se ipak plašila onih vecih mravi koji su stvarno bili glomazni.

Pri povratku smo uzeli šareni sladoled, vidjela grizli crtic i onda sjeli na klupicu. Zezali se i tak to. Kasnije otisli prema doma. Gledala tetovaze, gledala trampolin, pricala mi i tak. Prosli pored kokola, kina i setalista. Prije spavanja ti baka procitala price i dosla si k meni u krevet. Iduce jutro si bila jako dobre volje i prvi dan nam se samo nastavio. Jako si divna i brizna djevojcica.

[zoranphoto]

Prostrana Burberryjeva torba svima je pomutila pamet, a jasno je i zašto

Nova sezona serije 'Nasljeđe' donijela je mnoge trendove, pa je tako proslavila i Burberryjevu torbu koju je jedan od likova serije negativno komentirao. Torba se ipak svidjela gledateljima pa je njeno pretraživanje na internetu poraslo za čak 180 posto     Rijetko tko ne zna prepoznati karirani Burberryjev uzorak, a komadi s potpisom luksuzne britanske marke na listi su želja žena diljem svijeta. Zahvaljujući premijeri četvrte sezone serije 'Nasljeđe' u nedjelju navečer jedna je Burberryjeva torba 'eksplodirala' i popela se vrlo visoko na listi traženih it komada. Na Loganovoj rođendanskoj zabavi, Gregova pratilja Bridget brzo postaje modna žrtva kada Tom njezinu torbu od tartana naziva smiješno prostranom, ismijavajući njezinu veličinu. 'Što uopće ima unutra? Ravne cipele za podzemnu željeznicu? Posudu za ručak? Mislim, Greg, to je monstruozno. Ogromna je. Možeš je ponijeti na kampiranje', izgrdio je odabir torbe Bridget, no gledatelji se nisu složili te su jasno dali naslutiti da će ona postati pravi hit. Riječ je o Vintage Check Tote torbi srednje veličine, dostupnoj po cijeni od 2392 eura. Torba je izrađena u Italiji od kombinacije platna i kože, a obogaćena je i ručkama te odvojivom i podesivom naramenicom. Srednji pretinac sigurnosno je oplemenjen patentnim zatvaračem, a ukrašena je i glatkim kožnim obrubom i zlatnim detaljima. 'Tomov oštar jezik možda je Burberryju upravo zaradio dodatnu prodaju. Uostalom, većina nas koristi podzemnu željeznicu', rekao je izvor upućen u pretraživanje ovog novog hit komada na Googleu. Tvrdi da je pretraživanje ove Burberryjeve torbe poraslo za nevjerojatnih 180 posto od emitiranja epizode 'Nasljeđa', što je samo još jedan od pokazatelja koliku moć imaju serije na diktiranje modnih trendova. Tportal.hr Read the full article

#burberry #moda #nasljeđe #torbe

[cgvijesti]

Pronađena crna torba sa 22 kilograma marihuane

Foto: Grad Trebinje Policajaci iz Trebinja pronašli su napuštenu crnu torbu u selu Mesari, kod Trebinja, u kojoj je pronađena veća količina droge marihuane. Policijski službenici Policijske uprave Trebinje su izvršili uviđaj kojim su izuzeli pronađenu torbu ukupne težine 22 kilograma. Iz Policije su naveli da će nastaviti sprovođenje planskih i kontinuiranih aktivnosti na sprečavanju…

View On WordPress

#pronađena marihuana #pronađena torba sa marihuanom #Trebinje

[kafaiknjiga]

Zakačio sam pre nekoliko dana #nobadvibes na torbu za posao... ...i radi dobar posao...😁😎 (at Belgrade, Serbia) https://www.instagram.com/p/Co-V1DTsLcc/?igshid=NGJjMDIxMWI=

#nobadvibes